Na 2. Reflektor teatar festival stiže i glumačka zvezda iz Sarajeva, MONA MURATOVIĆ, kao autorka koncertnog poetsko-muzičkog performansa “World Sevdah Reconnected”. Ovaj performans donosi Moninu intimnu priču o sevdahu, o Sarajevu, ljubavi, bolu, feminizmu, društvu i društvenim promenama. Paralelno, govori i o svetskoj kulturnoj baštini i muzičkim tradicijama, koje zbližavaju ljude na svim tačkama sveta.
Glumica Narodnog pozorišta Sarajevo, na svom umetničkom putu, odigrala je gotovo sve najznačajnije žene uloge, iz svetske dramske baštine. Istovremeno, učestvovala i u brojnim pozorišnim poduhvatima nezavisne scene i međunarodnim projektima.
Sarađivala je sa najznačajnim pozorišnim i filmskim rediteljima sa naših prostora, a jedna od umetničkih saradnji koja je odredila put Mone Muratović, bila je saradnja sa Harisom Pašovićem i East West Centrom, kao producentima performansa “World Sevdah Reconnected”.
Za Zoomer, Mona Muratović govori o svom performansu, vrednostima, uverenjima i veri, pri čemu ističe: Moja vjera je uvijek vjera u čovjeka. I umjetnost. Ljepota će spasiti svijet.
WORLD SEVDAH RECONNECTED je vaš novi, autorski poetsko-muzički performans i izvođenje na Reflektor teatar festivalu biće jedno od prvih. Zato bih volela da ovaj intervju počnemo pitanjem: koliko dugo ova priča živi u vama i s vama… i šta vas je pokrenulo da je podelite sa publikom?
Rekla bih da ova priča živi sa mnom od malih nogu kada sam Himzine pjesme slušala u kući moje nane u starom dijelu Sarajeva, zatim pjevajući sa mojom mamom sevdalinke u dva glasa, zatim kada sam kao mlada žena počela manično da slušam jazz i shvatila da je sevdah toliko progresivna forma, tako kompleksna i neuhvatljiva da mi u tom smislu jako liči na jazz, zatim upoznajući se sa fadom, kanšonom i šansonom – shvativši da je to sve ista emocija – velika ljubav i velika bol. I to je ono što mene zanima u umjetnosti – ta naša tačka ranjavanja kroz koju u nas ulazi svjetlost. Želim je podijeliti sa publikom upravo tako – kao jednu otvorenu formu blizu kosti. Nesavršenu, nepretencioznu, toplu.
Koliko je u vašem životu i umetničkom radu važna muzika i kada ste otkrili svoju ljubav prema sevdahu?
Izimno. Kad bi mi neko zabranio da slušam muziku i da stvaram muziku zaista mislim da bih umrla od tuge. Muzika ima moć da me napuni i tamo gdje nisam mislila da me ima. Ljubav prema sevdahu mislim da nosim još iz majčine utrobe. Moja mama imala je najljepši glas na svijetu, pjevala je non stop, njen glas i danas mi odzvanja u glavi. Možda je sevdah način da opet budem s njom. Himzo Polovina omiljeni je i njoj i meni. Njegov način najbliži je onome što ja smatram idealnim pristupom sevdahu. Niko nema pravo monopolizirati sevdah i reći da je njegovo tumačenje jedino ispravno. Ja imam svoj način čitanja kako u našem sevdahu tako i u svjetskoj muzici, čitanja i učitavanja.
Kako je došlo do vaše saradnje sa Vedranom Vujicom i kako je izgledao vaš zajednički proces rada na glumačko-muzičkoj partituri ovog performansa?
Vedran i ja igramo skupa u jednoj prekrasnoj predstavi Narodnog pozorišta Sarajevo i rekla bih da smo se tu prepoznali kao umjetnici koji uzajamno poštuju stil i izraz onog drugog. Uslijedio je nastup na komemoraciji u Srebrenici, poetski performans sa još jednom umjetnicom Merimom Lepić… Kako sam odavno imala kostur ove muzičke predstave prirodno smo proširili saradnju. Presretna sam što je on našao svoj zvuk specifičan za ovu predstavu i nekako svakoj predstavi dao autentičan šaft u kojem se moj glas krčka.
Koja osećanja WORLD SEVDAH RECONNECTED pokreće kod publike? Koliko u ovom formatu ima prostora za direktnu komunikaciju sa gledaocima?
Svakako želim publika paralelno putuje po svom emocionalnom reljefu slušajući nas. U svakom slučaju ja osjećam da dijelim mnogo svoje lične historije, što mene kao umjetnicu uvijek zanima u teatru, književnosti, muzici – ta krhkost koja prebaci rampu i učini da onaj ko gleda nešto doživi, osjeti misleći o svom Životu. Mislim da je to Bolest čovječanstva danas – toliko informacija primamo A slabo šta uistinu doživljavamo. Sve je awesome fabulous a šuplji su životi da šupljiji ne mogu biti.
Imate impresivno glumačko iskustvo, pa me zanima: u čemu je razlika između klasičnih uloga, u dramskom pozorištu, i izvođenja ličnog, autorskog, poetsko-muzičkog performansa?
Zanimljivo pitanje, na koje ja nemam zanimljiv odgovor. U glumačkom smislu ja sam zaista sretna i blagoslovljena, moja manijakalna ljubav prema pozorištu realizirana je u smislu da sam zaista odigrala neke velike i važne klasične uloge, od Hedde Gabler preko Elektre, od Gospođice Julije do Ofelije i mnoštvo mnoštvo uloga modernih tekstova, radila sam sa izuzetnim rediteljima. Taj autorski momenat nije mi važan kao statement, više mi je pitanje intimne slobode da ja radim nešto što mene liječi i pokreće. Takođe kao umjetnici važno mi je da moja umjetnost bude lična, nikada privatna. Intimna, a time univerzalna.
Vaša priča o sevdahu, ujedno je i priča o Sarajevu i ljubavi. Kako biste opisali svoju ljubav za Sarajevo i šta su njeni simboli? Mislim na ljude, mesta ili događaje, koje smatrate važnim za razumevanje duha grada u kome živite.
Znate, Sarajevo, koje je toliko ranjeno, toliko sluđeno, a tako autentično moja je opsesija. Ja sam putovala na tri kontinenta i zaista vidjela svijeta, i mislim da bih mogla svugdje živjeti – ali da mi zarežete srce uvijek biste našli Sarajevo u njemu. Sarajevo je mapa moje intimne historije, tu su kosti mojih roditelja, tu su rođeni dvoje od moje troje djece, moj suprug je isto tako jedan kako bi Abdulah Sidran pjesnik rekao “bolesnik Sarajeva”. E sad možda zvučim kao neki nacionalista na predizbornom skupu ali ne, uvijek sam ta koja kritikuje, nikada idealizira, iznutra se trudim da držim svojim djelovanjem standard metropole u smislu kosmopolitizma – znate, unatoč tolikom haosu i žalosno prebogatoj historiji Sarajevo nikada ni za tren nije izgubilo taj kosmopolitizam. Kako bi kad se ovdje miješamo stoljećima i uzajamno trpimo. Ima nešto specifično za Sarajevo od čega je najmanji kvalitet zaista ta pre-dosadna gastronomska ponuda. Sarajevo…
Reflektor teatar nosi naslov MIROVNI SPORAZUM i jedno od pitanja koje ovaj festival postavlja glasi: da li je ovo što danas živimo MIR? … Kako vi razmišljate o tome, u odnosu na situaciju u regionu… ali i situaciju u svetu, koja nije ni malo ohrabrujuća?
Kao neko ko je preživio rat – mi ipak živimo u miru. Kada nema granata i snajpera to jeste mir. Mi u ratu smo konstantno bili poniženi. Osim što si stalno na nišanu, nemaš vode, struje, hrane… to je zaista drugo. Uvijek kažem bolje je sto godina sjediti za stolom i pregovarati nego ratovati jedan dan. Sjećam se da me je opsjedala misao kao devetogodišnju djevojčicu: zašto se moj komšija Stanko popeo na Trebević da me gađa granatama? Šta sam mu ja učinila, kako sam ga ja ugrožavala… A drugi komšija Drago bio je sa mnom u podrumu. Provedete djetinjstvo na nišanu – mnoga velika pitanja ostanu vam neodgovorena. Jako je lako dići oružje kada dehumanizirate onoga ko vam je meta. Pogledajte kako na vašim protestima policija olako udara starije, žene, mlade…. Postoji taj stepen dehumanizacije koji doslovce hladi mozak opresora i čini da on izvršava naredbu bez pogovora… Cijeli svijet je u agoniji, ali da se ne lažemo: nikome nije kao djeci u Gazi, Ukrajini, Sudanu, Kongu, Mijanmaru. Ostalo su političke krize. Svijet jeste u haosu i nisam optimistična šta i kako dalje. Ali, imam vjeru. Moja vjera je uvijek vjera u čovjeka. I umjetnost. Ljepota će spasiti svijet.
Razgovarala: Minja Bogavac
Ulaznice za “World Sevdah Reconnected” možete kupiti na ovom linku: https://tickets.rs/event/world_sevdah_reconnected_23308
Perfomans “Wold Sevdah Reconnected” na 2. Reflektor teatar festivalu, deo je projekta CROSS BORDER LINK: Festivali u dijalogu, koji povezuje Reflektor teatar festival i Sarajevo fest, kroz razmenu i zajedničku produkciju programa.
Festivalski program CROSS BORER LINK: Festivali u dijalogu podžan je od strane UNESCO-a, kroz projekat Culture and Creativity for the Western Balkans (CC4WBs), koji finansira Evropska unija.
