Drugo izdanje Reflektor teatar festivala biće otvoreno u nedelju, 23. novembra, u Centru za kulturnu dekontaminaciju. Podnaslov festivala, MIROVNI SPORAZUM, upućuje na trideset godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma, ali i označava zajedničku nit svih predstava u selekciji: one promišljaju rat, dok se jasno zalažu za mir. Istražuju prošlost kako bi objasnile sadašnji trenutak.
Festival počinje predstavom „Uspavanka za Mladenku“ Mostarskog teatra mladih, što je povod za razgovor sa Seadom Đulićem – osnivačem ovog pozorišta i autorom predstave. Sead, poznatiji kao Sejo, umetnik je koji je svoju međunarodnu prepoznatljivost izgradio kroz dosledno bavljenje antiratnim temama. On je reditelj, istaknuti dramski pedagog, antifašista i mirovni aktivista. Beogradska publika dobro poznaje njegov rad, zahvaljujući redovnom učešću Mostarskog teatra mladih, u programu Bitef Polifonije.
Za Zoomer, Sejo Đulić govori o antifašizmu, pažnji s kojom prati događaje u Srbiji, o radu Mostarskog teatra mladih i izazovima odrastanja u podeljenom gradu. Takođe, govori o predstavi „Uspavanka za Mladenku“ i polemikama koje je izazvala u javnosti. Pre svega, zato što progovara o ratnom zločinu, počinjenom od strane armije, u kojoj se – tokom rata, Sead Đulić i sam borio. „Nisam napravio predstavu protiv svojih, već protiv zločinaca. Ni jedan zločinac, ni s jedne strane, nikada ne može biti moj„, izjavio je, nakon premijere ovog komada.
Ko je Mladenka kojoj je Mostarski teatar mladih posvetio uspavanku? I šta beogradska publika treba da zna, pre nego što dođe da pogleda vašu predstavu?
Mladenka Zadro djevojčica je koja je imala četiri godine tog 8. septembra 1993. godine. Ubijena je u naručju svoje majke pred rodnom kućom. Istog dana ubijen joj je i otac, te baka i djed. To nedužno djete i danas, 32. godine kasnije, podsjeća i opominje da je zločin zločin, bez obzira ko ga je učinio. Za publiku prije gledanja predstave dobro je da zna da se selo Grabovica nalazilo u dubini teritorije koju je kontrolisala Armija RbiH, da ga je naseljavalo isključivo hrvatsko stanovništvo i da su u njemu u to vrijeme živjeli isključivo civili. Najstariji ubijeni imao je 87 godina, a najmlađa je bila Mladenka sa svoje 4 godine. Još 16 tjela nije pronađeno od 33 ubijena civila. Za ovaj zločin osuženo je 5 direktnih izvršilaca, ali za pojedinačna ubistva, ali ne i za ratni zločin. Niko nije odgovarao po komandnoj odgovornosti.
Predstava „Uspavanka za Mladenku“ govori o zločinu koji je počinila Armija BIH. U toku rata, bili ste visoki oficir ove Armije… i zato bih volela da vam postavim jedno lično pitanje. Sećate li se kada ste saznali za ovaj zločin, kako ste se osećali i koje ste borbe vodili – sa sobom i sa društvom, pre nego što je ova predstava ugledala svetlost reflektora?
Za zločin sam saznao dan poslije. Bio sam kod komandanta Korpusa, generala Pašalića, kada mu je iz Jablanice javljeno da su vojnici smješteni u Grabovici, koji su inače bili iz Sarajeva napravili nešto strašno u selu. Javljeno je da ne znaju tačno šta, ali da je selo blokirano i da sve upućuje na zločin. Još su dodali da je grupa njih krenula prema nama, u Mostar, da nam pomognu. Komandant je odmah pozvao komandanta Vojne policije i naredio mu da 15 kilometara sjeverno od grada blokira put i sve one koji žele ući u grad vrate, a ako se suprotstave da mogu otvoriti i vatru. Kratko je rekao: Nama zločinci ne trebaju ovdje. I tako je bilo.
Poslije sam saznao za razmjere zločina. Bilo je strašno. Sve ono što sam govorio kroz svoj rad, sve ono što je pisalo u zakletvi koju smo svi mi položili, sve ono što nas je vodilo u suprotstavljanju agresiji na naš grad ovim zločinom dovedeno je u pitanje.
Osjećao sam stid, osjećao sam se izdanim i prevarenim. To me godinama mučilo, ali u meni je i sazrijevalo osjećanje da moram progovoriti scenskim jezikom o tom događaju koji značajno opterećuje odnose u gradu. I onda ljeta 2018. ideja je sazrela i sedam mojih glumaca i ja krenuli smo u istraživanje. Malo su znali o svemu. Neki nisu znali ni gdje se nalazi Grabovica. Na naše veliko iznenađenje nije bilo nekih velikih negativnih reakcija. Bilo je pitanja tipa: Zašto radite predstavu o Grabovici, a ne o „Vranici“ i slično. … „Vranica“ je zgrada u kojoj je uhapšeno 15 vojnika Armije RbiH i to hapšenje i njihovo predstavljanje objavljeno u Dnevniku Hrvatske radio televizije. Svi su u zatvoru, nakon ili tokom ispitivanja, likvidirani. Godinama se tragalo za njihovim tjelima. Još nisu svi pronađeni. Naš odgovor na ove upite bio je vrlo jasan i jednostavan: Neka predstavu o „Vranici“ kad se steknu uslovi radi neki hrvatski autor i neko kazalište. Najbolje je da svako pomete ispred svojih vrata.
Drugo često pitanje bilo je: otkud vam hrabrost da o tome pravite predstavu. Odgoivarali smo protupitanjem: Zar je hrabrost biti čovjek? … I na tome je završavalo, ali moram reći da su mi se neki oficiri Armije RbiH, koje pominjemo u predstavi javili i ponudili nešto materijala koji nismo imali uz izraženu podršku. Najveća podrška, koja je doprinijela relaksaciji priče oko predstave, je podrška članova porodica ubijenih. Sa njima smo imali stalnu komunikaciju u toku procesa, ali i kasnije u toku igranja predstave. Njihove riječi nakon izvedbe kojoj su prisustvovali za sve nas bile su katarzične i dale nam snagu za daljnje igranje i daljnji rad.
Predstavu ste radili sa mladim ljudima. Mnogi od njih su rođeni nakon rata u Bosni i Hercegovini, pa je zanimljivo čuti: koliko mladi u Mostaru znaju o ratovima, u čijim posledicama odrastaju?
Mladi u Mostaru, nažalost, znaju dosta o ratovima devedesetih, ali problem je što oni uglavnom ne temelje svoje znanje na istorijskim činjenicama nego na dnevno političkim tumačenjima istorije. U gradu u kojem djeluju nacionalno odvojeni vrtići, osnovne i srednje škole, pa i univerziteti, te institucije kulture uče se i tumače dva narativa o događanjima devedesetih. To onda rezultira veličanjem osuđenih ratnih zločinaca i činjenicom da ono što je pozitivno u jednoj polovini grada, negativno je u drugoj i obrnuto. U tom okruženju odrastaju i obrazuju se mladi ljudi koji su često ekstremniji od njihovih očeva ili djedova koji su ratovali. U tom miljeu, u gradu u kojem je sve udvojeno, postojanje Mostarskog teatra mladih je eksces, jer uz sve pokušaje nikada nas nisu podjelili. Mladi ljudi u Mostarskom teatru mladih kroz rad ohrabreni su da progovaraju o svim temama, pa i o Grabovici.
Trideset godina po završetku ratova, Mostar je i dalje podeljeni grad. Ipak, Mostarski teatar mladih, kao i druge inicijative koje ste pokretali – hrabro se protive ovim podelama. Ko se protivi vama? I kako na antiratni aktivizam vašeg pozorišta, gledaju ljudi iz vašeg grada, iz sredine u kojoj radite? Ko vas podržava, a šta vas sabotira?
Mi smetamo politici jer svojim postojanjem rušimo koncept života jednih pored drugih, koji oni uspostavljaju. Mi svojim postojanjem, takođe, potvrđujemo da možemo zajedno i da „ne znamo“ o čemu oni pričaju. Smetamo im i zbog toga što se ne bojimo otvoreno, bez zadrške, progovoriti i o temama o kojima oni ne smiju ni špaptati. Mi ih svojim radom kontinuirano izazivamo na otvoreni dijalog, pozivamo i ohrabrujemo građane na bunt. Njihov odgovor na sve je uskraćivanje finansiranja, oduzimanje imovine, dvorane i slično… Na sve njihove napade konstantno odgovaramo: NAŠ ŠTRAJK NIJE PRESTANAK RADA, NEGO POVEĆAN RAD. I to ih buni. Prosjek godišnjih programa i predstava u posljednjih 5 godina je oko 280. Često je to više nego sva druga pozorišta i kazališta u gradu, koja su na budžetu, zajedno… I upravo to je jedan od naših odbrambenih mehanizama. Uz to podržavaju nas brojni prijatelji, kako u zemlji, tako i iz inostranstva. I opstajemo.
Pozorišna javnost u regionu, početkom ove godine, bila je uznemirena vešću da Mostarski teatar mladih, ostaje bez svog prostora. Bilo bi lepo da nam kažete više o tom prostoru: kako se zove, šta u njemu radite i zašto je važno da se sačuva?
Prije nepunih petnest godina Grad nam je nasilno oduzeo prostor koji smo priveli namjeni i napravili pravu kamernu scenu sa kompletnom opremom i svim pratećim sadržajima. Tada su pokušali napraviti u našem prostoru i sa našom opremom, čak preuzimajući i naše ime, novi paralelni prostor. Nismo se predali. Iznajmili smo u jednoj razrušenoj zgradi prostor, bivšu prodavnicu, i polako to počeli pretvarati u našu scenu. Kirija je bila komercijalna i to je predstavljalo i predstavlja problem. Scenu smo nazvali Memorijalna scena 2532. Taj broj ima veliku simboliku u ovakvom Mostaru. Naime, u gradu u kojem je sve podijeljeno po nacionalnom principu, od škola, institucija kulture do spomenika koji obilježavaju događaje iz posljednjeg rata, mi smo scenu posvetiliu svim stradalim građanima Mostara, civilima i vojnicima svih vojski u kojima su oni bili. Dakle, u minulom ratu Mostar je ostao bez 2532 svoja građanina i oni svi nama nedostaju. Često tumačimo taj broj i preko toga šaljemo poruke o nama, ali i o gradu kakvog želimo.
Osim što ste pozorišni autor i jedan od najčuvenijih dramskih pedagoga na prostoru bivše Jugoslavije, u javnosti ste poznati i kao predsednik SUBNOR-a BIH. Zbog toga, želim da vam postavim i jedno pitanje, vezano za antifašizam… Živimo u vremenu koje nam je nekada bilo nepojmljivo. Istorijski revizionizam, zajedno sa jačanjem desnice na globalnom nivou, doveli su do ekspanzije takozvanih „anti-antifašističkih pokreta“. Sa mnogih instanci moći u svetu, čujemo da su antifašističke organizacije -terorističke. Sve u svemu, čini se kao da svet ponovo tone u fašizam i kao da je zavladala nekakva iracionalna, destruktivna energija. Zato me zanima: kakav antifašizam nam je potreban danas? Šta su strategije za borbu koja nas očekuje… i ima li načina da ta borba zaobiđe oružane sukobe?
Moramo biti svjesni činjenice da su kod nas, ali i u Evropi i čitavom svijetu na vlast došli sljedbenici ideja poraženih 1945. godine. Dakle, došli su sljedbenici fašističkih ideja. Danas fašizam nije u crnim uniformama i sa puškama. Oni noise najbolja odijela i voze najbolje automobile i djeluju sa pozicija vlasti i ekonomske moći. A mi još uvijek antifašizam i njegovo djeloivanje posmatramo naspram onog što imamo u istorijskom pamćenju iz četrdesetih godina prošlog vijeka. Mi bi još ratovali protiv Hitlera, Musolinija, Ante, Draže i inih drugih koje imamo u pamćenju, a za to vrijeme oko nas rastu i preuzimaju poluge vlast neki novi fireri koji koriste metode ovog vremena. Rekao bih da je antifašizam ostao u analognom sistemu, a fašizam se prestrojio u digitalni i nekompatibilni smo. Moramo naučiti šta jesu novi oblici fašizma da bi mogli iznaći sredstva otpora. Moramo sa komemorativnog antifašizma preći u proaktivni koji reaguje na sve društvene pojave. Bogato antifašističko naslijeđe koje baštinimo je dobra osnova za inspiraciju i nadahnuće za naše, ovovremene antifašističke borbe. Da bi to mogli učiniti moramo svi govoriti o svim pojavama i stvarati zajednički svenarodni antifašistički front jugoslovenskih naroda, jer i naslijeđe nam je zajedničko kao i brojni problemi danas.
Mi nemamo pravo na šutnju. Šutnja nije otpor. Nemamo pravo ni na nedjelovanje. Moramo mi, koji se deklarišemo kao antifašisti, naučiti šta nam je zajedničko i tada potisnuti u stranu razlike u koje nas fašisti uvjeravaju i predstavljaju ih kao ogromne, a onda o tome govoriti, ići u narod i na teren, koristiti sva sredstva kako bi riječi zajedništva došle do što većeg broja građana. Moramo građanima prenijeti stav da je drugo ime za slobodu antifašizam. Onaj ko dođe do naroda pobjediće.
Sa Mostarskim teatrom mladih, često ste gostovali u Beogradu. Poznajete naš grad i našu pozorišnu scenu, pa nas zbog toga zanima: pratite li vesti iz Beograda i kako razumete sve što se desilo u prethodnih godinu dana?
Sa divljenjem i velikim simpatijama pratim otpor koji građani Beograda pružaju. Upornost i izdržljivost je fascinantna i inspirirajuća, ali je istovremeno i upornost vlasti zastrašujuća. Primjer Beograda je nauk za sve nas, koliko je vlast bahata i izdržljiva, te spremna na sve da bi ostala na vlasti. Ali to nije ništa novo, bezbroj je primjera iz prošlosti sa sličnim ponašanjem i krajem koji je neminovan. Ukratko, ja Beograd posljednju godinu doživljavam kao svjetionik nade, baš kao što je 4. jula 1941. godine iz Ribnikarove kuće u Beogradu krenuo poziv narodima Jugoslavije na dizanje ustanka i borbu za slobodu. Meni ovo što činite jeste neki noivi svojevrsni poziv na novi „ustanak“ i borbu za novu slobodu.
Na Festivalu autorskih poetika u Mostaru, Reflektor teatar je od vašeg pozorišta, dobio vredno priznanje. To je Nagrada za umetničku hrabrost koja nosi ime po Amri Prutini. Volela bih da nam, za kraj, kažete više o tome šta ova nagrada predstavlja, u okviru pozorišnih tradiciija koje MTM neguje, već pola veka?
Naša Amra Prutina, koja je nesretno preminula u trideset sedmoj godini života bila je hrabra, otvorena i beskompromisna mlada glumica, koja se bavila i dramsko pedagoškim radom. Bila je zapravo glumica koja je cijelim svojim bićem živjela i promovisala ideju i misiju eMTeeM-a., Nakon njene smrti odlučili smo da ustanovimo Nagradu za umjetničku hrabrost koja će nositi njeno ime. Ideja je da, pored čuvanja uspomene na našu Amru, potičemo i ističemo hrabre, smjele, otvorene i slične teatarske iskorake u bilo kom segmentu umjetnosti teatra. Do sada su nagradu dobili Darko Cvijetić, pisac i glumac, ansambl predstave „Uspavanka za Mladenku“, Zlatko Paković, reditelj i Maja Salkić, glumica i direktorica SARTR-a. Ove godine Nagrada je pripala Reflektor teatru, prvenstveno za projekat „Moja zemlja“, ali i za sav društveni angažman. Ova nagrada je svojevrsni omaž svim generacijama eMTeeM-ovaca koji su u neprekidnom nizu od 1974. godine poticali mladu publiku, ali i ostale da misle svojom glavom i da djeluju na osnoivu onog što misle, a ne na osnovu onog što im se nameće.
Razgovarala: Minja Bogavac
Ulaznice za predstavu „Uspavanka za Mladenku“ možete kupiti online, putem sledećeg linka: https://tickets.rs/event/uspavanka_za_mladenku_23312
2. Reflektor teatar festival podržan je kroz projekat „Moja zemlja, moj glas“ koji se realizuje uz pomoć regionalne inicijative „Podrška EU izgradnji poverenja na Zapadnom Balkanu“, koju finansira Evropska unija, a sprovodi Program ujedinjenih nacija za razvoj.
Festivalski program CROSS BORDER LINK podržan je od strane UNESCO-a, kroz projekat Culture and Creativity for the Western Balkans (CC4WBs), koji finansira Evropska unija.
