Najveća produkcija na Prvom Reflektor teatar festivalu, biće predstava „Pedagogija otpora Branka Ćopića“, autora i reditelja Zlatka Pakovića. Predstava renomiranog beogradskog autora, nastala je daleko u Bosanskoj krajini, u saradnji Kulturnog centra OMAHA iz malog mesta Cazin, nedaleko od Bihaća i nekoliko institucija kulture iz Bosne i Srbije, koje su se udružile u radu na predstavi o književnom velikanu, rodom sa ovih prostora.
BRANKO ĆOPIĆ danas je najpoznatiji po svojim knjigama za decu i mlade. Zaboravlja se da je bio i jedan od najangažovanijih glasova jugoslovenske književnosti. Istinski je verovao u ideale socijalističkog društva, i nije imao straha da kritikuje ono što u jugoslovenskom socijalizmu nije funkcionisalo. To mu je donelo mnogo problema. Naslućujući nove ratove, Branko Ćopić je život završio tragično – samoubistvom. U decenijama koje su usledile, njegovo delo je ostalo skrajnuto. Pamtimo ga kao pisca najlepših knjiga za decu, a malo znamo o njegovoj društvenoj borbi, zbog koje je stradao. Ideja predstave „Pedagogija otpora Branka Ćopića“ nastala je s ciljem da ispravi ovu nepravdu, a najzaslužniji da se ova predstava dogodi je RAMIZ HUREMAGIĆ, pisac, pesnik i pozorišni producent.
Publici Reflektor teatra, Ramiz je poznat kao jedan od koautora predstave „Da li bi htela da se još ponekad nađemo“ (2019), zasnovane na poetskom tekstu beogradske spisateljice Ane Isaković.
U radu na ovoj predstavi, učestvovao je i tim Reflektor teatra. Takođe, važno je naglasiti da bez Ramizove inicijative da predstava „Pedagogija otpora Branka Ćopića“ gostuje baš na Sceni Reflektor teatra, prvi RT Festival se verovatno ne bi desio, baš ove godine. Svojim ogromnim entuzijazmom i spremnošuću da u Reflektor teatar dovede jednu od najintrigantnijih novih predstava u regionu, Ramiz nas je ohrabrio da se upustimo u organizaciju festivala. Zato je Centar OMAHA više od učesnika. To je partnerska organizacija Prvog Reflektor teatar festivala.
Ramiza smo pitali šta ga je vodilo u sklapanju partnerstava između svih institucija i organizacija, okupljenih na predstavi koja reaktualizuje stavove i borbu Branka Ćopića.
Vodila me je prokleta nemogućnost izbora! (smeh) Kad dolaziš iz sredine koja nema pozorište, a hoćeš da pokreneš pozorišnu produkciju, onda si neminovno upućen na saradnju i sve one kolege, prijatelje i partnere koji ti žele dati ruku i pomoći u tome. Takav slučaj je bio sa našom Pozorišnom scenom Krajine koju smo formalno pokrenuli krajem 2021. a operacionializirali kroz produkciju pozorišne predstave „Pedagogija otpora Branka Ćopića“ autora i reditelja Zlatka Pakovića.
Ruku su pružili, prije svega, Narodno pozorište Tuzla, na čelu sa direktorom Mirzom Ćatibušićem. Ova saradnja je od krucijalnnog značaja jer mi u Bihaću imamo samo dvoje profesionalnih glumaca, tako da bez kolega iz Tuzle ova priča ne bi bila moguća. Tuzla nas je prigrlila kao najmilije i otvorila nam sva svoja vrata i pružila svu podršku i pomoć koja nam je trebala. Prije svega, onu kolegijalnu, profesionalnu i ljudsku da podrže nastojanja jedne male sredine i jedne nezavisne pozorišne scene da zažive. Kulturni centar Bihać, kao organizator i domaćin festivala scenskih i teatarskih umjetnosti „Bihaćko ljeto“ nam je omogućio prostor za rad, materijalno nas podržao i dao nam mjesto hedlajnera na prošlogodišnjem festivalu. Kao nastavak ranije, uspješne i nagrađivane saradnje Kulturnog centra Novi Pazar i autora Zlatka Pakovića, kolege iz Pazara su takođe osigurale određeni vid podrške za rad autora našeg komada.
Publika našeg portala, kao ni publika Reflektor teatra, nema često prilike da čuje o kulturnom životu i prilikama u Bosanskoj krajini. Verujem da su mnogi iznenađeni što jedna tako savremena, politična i kvalitetna predstava dolazi iz male sredine.
Pa i mi sami smo iznenađeni! Stvarno čovjek mora biti dobro lud da se upusti u pionirski poduhvat koji nikad niko nije ni pokušao prije tebe. U Pozorišnoj sceni Krajine se vodimo idejom da nije važna veličina sredine iz koje dolaziš, nego da je od životnog značaja imati ljude kojima se i za koje se nešto radi. Centar Omaha nije jedini akter Pozorišne scene Krajine. Tu je i udruženje MoguLi, sa svojim Dramskim studijem Mali Princ, koji vodi akademska glumica Erna Begatović. Ovo je jedinstven slučaj profesionalno vođenog rada sa djecom na dramskoj izobrazbi u ovom kraju. Tako smo se prepoznali i sad zajednički nastupamo u misiji borbe za svakog čovjeka koji je potreban pozorištu i za pozorište koje je potrebno čovjeku.
Ovaj dio Bosne i Hercegovine, sa Bihaćem kao administrativnim sjedištem, definitivno ima pozorišnu publiku koja je stasala u 25 godina postojanja Festivala „Bihaćko ljeto“. Krivica za to opet leži na jednoj jedinoj osobi – gospođi Ćetibi Dupanović, koja je u postratnom i porušenom Bihaću, odlučila da takvoj sredini donese pozorište. Vizionarka koja je bila tad dovoljno luda i smjela napravila je prvi korak. Mi sad pokušavamo napraviti drugi: ustanoviti koliko-toliko redovnu produkciju i postepeno jačati svoje kapacitete. Zbog onih koji prate programe festivala, ali i za one kojima nije teško sjesti u auto i otići do Zagreba, Rijeke ili Banja Luke kako bi pogledali pozorišnu predstavu. A vjerujte mi, takvih je dosta.
Šta nam još možete reći o Centru OMAHA koji vodite i koji je inicirao rad na ovoj predstavi?
Što se tiče samog udruženja Centar OMAHA, osim djelovanja u području pozorišne umjetnosti, tu su i aktivnosti koje se odnose na izdavaštvo, odnosno: književno stvaralaštvo mladih našeg kraja. Već tri godine organizujemo konkurse za kratku priču mladih autora Unsko-sanskog kantona kao i besplatne radionice kreativnog pisanja za mlade ljude. Sve ovo činimo da bi mladim ljudima pokušali osvijetliti put u kulturu i umjetnost, i tako im živote učiniti ljepšim, ispunjenijim, sadržajnijim i kvalitetnijim. Kroz ove radionce, za nekoliko desetina mladih, osigurali smo rad sa nekim od najvećih edukatora u ovoj branši kao što su Renato Baretić, Nedžad Ibrahimović i Nebojša Lujanović. Moram naročito da istaknem naš posljednji izdavački projekt – prvu zbirku poezije „Nikakav plivač“, autora Mehmeda Mahmutovića, svestranog, beskrajno talentovanog i još više znatiželjnog mladića iz Bihaća. Neopisivo smo ponosni na to što smo mogli biti dio njegovog putovanja u oslobađanje sebe i slobode, i pomoći mu da ovi sjajni stihovi nađu svoj put do čitatelja.
„Pedagogija otpora Branka Ćopića“ predstava je koja u Beograd stiže u okviru mini turneje, na kojoj ste obišli i Exit teatar u Zagrebu. Čini se da je vaša ideja da igranjem ove predstave objedinite jugoslovenski kulturni prostor, odnosno one gradove koji su na neki način bili važni za život i rad Branka Ćopića i jugoslovenski karakter njegovog stvaralaštva. Šta su vaši dalji planovi za igranje ove predstave?
Mi inače na predstavu gledamo kao na naš skromni doprinos pokušaju da očuvamo sve ono što Branko jeste bio i šta mu je bila životna misija. Tako da je logično da predstava obiđe Brankove gradove, a i sam Branko s nama. Osim Bihaća, tu su Zagreb i Beograd, a u decembru igramo i u Sarajevu. Na određeni način bih se usudio reći da je Branko naša štafeta. Najmanje što zaslužuje, jeste da se ukaže u svim ovim sredinama koje su se, uglavnom i u potpunosti, odrekle našeg Brančila. No, mi smo ubijeđeni da širom nam bivše zemlje još uvijek žive ljudi koji znaju koliko je Ćopić bitan, i što je još važnije – relevantan. Na žalost, među ovim gradovima nema Brankove rodne Bosanske Krupe, koja još nije našla za potrebno i shodno da vrati sebi svog Branka. Biće da još nije vrijeme za tako nešto.
Inače, do realizacije ove mini turneje je došlo uz podršku Federalne Fondacije za muzičke, scenske i likovne umjetnosti, što je u značajnoj mjeri olakšalo samu organizaciju i financiranje gostujućih izvedbi. Ovakve stvari želim da istaknem jer nam se dešavaju kao izuzetak a ne pravilo, te da je stvarno rijetkost kad nas pogledaju oni koji raspolažu javnim novcem i budžetima. Apsolutno moram da im iskažem zahvalnost što su nam ukazali povjerenje, kao novajlijama iz jedne male sredine.
Veliki Branko Ćopić bio je rodom iz vaših krajeva. Šta nam možete reći o načinu na koji se u Krajini danas čuva sećanje na Branka Ćopića? I koje posebno mesto u kulturi sećanja na velikana u njegovom rodnom kraju zauzima predstava „Pedagogija otpora Branka Ćopića“?
Da. Branko Ćopić je rođen u selu Hašani kod Bosanske Krupe, a svoje prve nauke je sticao u svom Bihaću kojeg je unio u vječnost, unijevši ga u svoja djela. Stoga je potpuno prirodno i logično da mi budemo prvi koji će Branka vratiti nazad, tamo gdje pripada, i na način koji doliči jednom takvom čovjeku i piscu. Na žalost, nije sve oko Branka ružičasto i bajno ovdje. Branko je dugo, predugo, skrajnut u zapećak. Nema ga više u lektirama, nema ga više u rukama, a ni u srcima. Ali to nije samo slučaj sa njegovim rodnim krajem. Ništa bolje nije prošao ni u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu. Čak i kada ga se spominje, onda je to u negativnim kategorijama, kao što je ona, sad već čuvena priča, bolje rečeno: pokušaj pravljenja priče, u kojoj je Branko notorni zakrvavljeni četnik, koji je klao muslimanski narod na početku Drugog svjetskog rata, po obroncima Grmeča. Srećom, narod ovog kraja ipak nije toliko glup i naivan da proguta toliku količinu zluradosti i izmišljotina! Gorčina i pokoja klica zloćudnog sjemena i dalje će da ostanu i postoje.
Teme koje ova predstava otvara, karakteristične su za rediteljski opus Zlatka Pakovića. Zato nas zanima na čiju je inicijativu počeo rad na ovoj predstavi? Da li je početna ideja za kritičku reaktuelizaciju biografije Branka Ćopića bila rediteljeva ili ste vi angažovali reditelja, za koga ste pretpostavili da će upotrebiti savremen, angažovan i političan pristup u osvetljavanju biografije velikana?
Do saradnje je došlo spontano. Ideja je potekla u razgovoru i druženju sa Zlatkom za vrijeme njegovog boravka u Zadru, gdje je u Teatru Verrdi radio na komadu „Papa Franjo“. Zlatko je već od ranije nosio u sebi promišljanja o potrebi uprizorenja Ćopića, a mi jednostavno nismo vidjeli nikakvu mogućnost da se takvo nešto može uraditi bilo gdje drugo dočim u Bihaću, u njegovoj Krajini. Moguće je čak ustvrditi da je, na određeni način, Ćopić „krivac“ što se porodila Pozorišna scena Krajine. Vidite, Branko ni mrtav nam ne da mira i tjera nas da se pomjeramo čak i preko svih granica mogućeg i ostvarivog! Kada smo nakon nepunih godinu od prvog pominjanja ove ideje, osigurali određene preduvjete za početak rada Pozorišne scene Krajine, dileme nije bilo šta će da se radi i ko će to da radi. Zlatka nije bilo potrebno nagovarati tako da smo početkom maja 2022. godine otpočeli našu vlastitu verziju „Bihaćke republike“ a 24. juna iste godine premijerom otvorili Festival „Bihaćko ljeto“. Tim činom smo i zvanično vratili Branka kući i s njim ozvaničili početak rada naše Scene.
Šta nam možete reći o drugim saradnicima i glumcima, angažovanim na ovoj predstavi?
A glumci, najdivnija hrpa stvorenja što ih je izbacio tuzlanski bazen! Kažem „tuzlanski bazen“ jer njih pet dolaze sa Akademije u Tuzli, koju su završili i već se šest vijekova znaju i druže. Istina, među njima je i naša, prva bihaćka akademska glumica Erna Begatović i Mirza Salihović, Lukavčanin sa stalnom adresom u Bihaću, koga je život, igrom slučaja donio ovdje, a mi ga prisvojili i sad ga svojatamo. Ali i njih dvoje su studenti iste akademije.
Trojac: Elvis Jahić, Siniša Udovičić i Adnan Omerović, nam je došao iz ansambla Narodnog pozorišta Tuzla, koje je Zlatko birao za ovu podjelu kod Ćopića, a koje nam je velikodušno ustupio direktor Narodnog pozorišta Tuzla Mirza Ćatibušić u sklopu našeg koprodukcionog aranžmana.
Vrlo intenzivno, zahtijevno i iscrpljujuće iskustvo ali i beskrajno lijepo i opemenjujuće. Valjda se to i vidi u našim izvedbama, ako se smijem usuditi cijeniti to na temelju dosadašnjih reakcija publike. Vjerujem da će komad još da živi i igra i da će ova grupa pametnih, sposobnih, hrabrih, kreativnih, slobodnih i promišljajućih bića imati mogućnost da sa Brankom još putuju, ali i da ponovo rade na nekom novom projektu.
U okviru muzičkog zagrevanja za Prvi Reflektor teatar Festival, otkrili smo nekoliko songova iz predstave na Youtube kanalu Centra OMAHA. Zvuče moćno, vrlo upečatljivo i pozorišno. Ko je autor ovih songova?
Ono na što sam posebno ponosan je „otkrovenje“ našeg kompozitora, Jasmina Hadžisadikovića. Naime, reditelj je htio da njegovi autorski songovi kao i songovi koji su autorska prilagodba izvornih tekstova samog Branka Ćopića, i sam komad kao cjelina, imaju taj teški i duboki zvuk i glas autentične Krajine. Moj izbor i prijedlog Zlatku je bio Jasmin Hadžisadiković, muzičar, kompozitor i profesor gitare. Jedan potpuni muzički čarobnjak i čudotvorac. Međutim… Sve bi to bilo lako i super da mi nije trebalo mjesec dana da našeg Jaska uvjerim da on to doista i može. Smatrao je da je to previše za njega jer, pobogu brate, kako sad da on iz nekog tamo Bihaća, radi sa jednim Pakovićem! … Srećom, prihvatio je i krenuo raditi. Rezultat njegovog rada je učinio da komad doista zvuči jedinstveno i jako, čak bih se usudio reći da više i ne mogu da zamislim da bi ovaj komad mogao bilo kako drugačije zvučati nego upravo ovako. Ono što je dobro u svemu je to da smo Jasmina sad definitivno „oslobodili“ i već smo imali još jednu saradnju na jednom drugom komadu u našoj produkciji, predstavi „Ne brinite o nama“ po mom tekstu i u režiji Erne Begatović. Ne brinite, ni tu nije omanuo, i tu grmi i sijeva, skoro kao Ilija Gromovnik. Ali i to i imate na YT kanalu Centra OMAHA, tako da se svako ko želi može u to i neposredno uvjeriti…
Ima li još nešto što je važno da se kaže o ovoj predstavi, a da vas nismo pitali?
Za sam kraj, moram istaći ono što ljudi nekako prvo vide – plakat i vizualni identitet predstave. To je opet djelo naši vlastitih snaga i naše domaće i lokalne pameti. Adnan Suljkanović, akademski grafički dizajner, ozbiljno i studiozno se uhvatio posla, na sreću i radost svih nas. Ako ništa, njega bar nije trebalo uvjeravati kao Jasmina! (smeh) Majstorski je posložio školsku tablu za našu vlastitu učionicu gdje izučavamo nauk pedagoških metoda i vrijednosti Branka Ćopića. Pomoću kojih iznova spoznajemo značenje i značaj temeljnih pojmova, doslovno abecede slobodna čovjeka, uz slovaricu, kao što su: SLOBODA, ISTINA, OTPOR.
Predstava „Pedagogija otpora Branka Ćopića“ biće izvedena 28. novembra na Sceni Reflektor teatra u Dorćol Platzu. Ulaznice možete rezervisati na broju telefona: 0603008886 ili ih kupiti online na ovom linku: https://tickets.rs/tour/reflekor_teatar_festival_1144
#SvetlaStranaMene #ReflektorTeatarFestival #1RTF
Razgovarala: Minja Bogavac
Foto: RT, privatna arhiva
