Lice današnjice: Ljubav, vera, nada

Kada se desila tragedija u Ribnikaru rekli smo da ćemo mi (za sada) da ćutimo… Mesec dana kasnije, Stefan je poželeo da evocira sećanja na te dane… možda je sada vreme da govorimo o tome kako smo se povodom svega osećali… i kako je to uticalo na svakog od nas… ovo je Stefanova priča (reč urednika)


Mogu li da Vas zamolim za jednu cigaretu?„, upitala me je žena u, prema slobodnoj proceni, ranim tridesetim godinama.

Zagledan ispred sebe u, i dalje beskonačan red, osvestio sam se i pružio joj paklicu: „Naravno, izvolite“.

„Imate još dve“, primetila je.

„Koje ću rado podeliti sa vama“, odgovorio sam.

Nakon sat vremena čekanja, bio je to prvi trenutak da sam primetio kako se nasmejala.

Nasmejanih u tom redu skoro da nije bilo. Sem onih koji su bez imalo obraza došli na takvo mesto. A bilo je svega. Uglavnom tračeva.

Čula sam da je predosetio…„, izgovorila je žena iz mase i nastavila sa svojim teorijama zavera, zasnovanim isključivo na čaršijskim pričama, njenom bezobrazluku i bujnoj mašti. Zbog ovoga poslednjeg, možda ne bi bilo loše da se oproba u književnosti.

Dete Vam ide u ovu školu?„, pitao sam ženu kojoj sam dao cigaretu.

„Da…“, uzdahnula je, „šta da Vam kažem…“

Ni sam nisam bio siguran o čemu je sve prikladno razgovarati dok čekaš red da se upišeš u knjigu žalosti. Za ovo nemaš instrukcije. Niko nije bio spreman na ovakav događaj. A ipak, razgovaralo mi se.

Imate li Vi dete?„, upitala me je.

Nemam„, kratko sam odgovorio, „ali bih voleo„.

Ponovo se nasmešila i dodala: „Valjda hoćete„.

I ponovo je zavladala tišina.

Da li pitati kako se oseća, da li joj treba pomoć, da li se plaši, odakle joj snage…

Ne brinite, svi ćete stići„, smirivao je policajac prisutnu grupu koja je uspaničeno mislila da će upisivanje, kako je prvobitno planirano, trajati do tri popodne. Ostalo je još svega dvadeset minuta, a naše čekanje predviđeno je na još tri sata.

Ovima više uopšte ne verujem„, prokomentarisala je.

Policiji?“

Da. Gde su bili do sad? Sad odjednom su svi zabrinuti.

Nisam se u potpunosti složio sa njenom konstatacijom. Ali joj se nisam ni suprotstavio.

A lekarima?„, bio sam radoznao u neprijatnom trenutku.

Njima malo više. Moj prijatelj je lekar. Borio se za tu decu… Ali i otac ovog malog je lekar. Znači ni njima ne treba slepo verovati. Nikome ne treba slepo verovati„.

Nastavila je da puši cigaretu u tišini.

Meni su dolazila sećanja na sredu. 09:57

Da li mi veruješ da sam samo skrolovao obaveštenje? Eto koliko smo zatrpani lošim vestima kad ovu tragediju nisam primetio…

Pa četvrtak. Bogosluženje u crkvi Svetog Ilije. 17:25

Citaću velikog Njegoša: Svetu lampu ludi vetar ugasi„, bile su reči sveštenika.

Pa petak. 05:39

Došao sam na mesto zločina. Ranom zorom. Kad nema nikoga. Da se pomolim. Molitva. Spas.

Pa petak 07:01

Novi masakr desio se sinoć kada je…“, čulo se sa televizora.

Pa subota koje se skoro ne sečam. Sem da nisam otišao na čas joge.

I onda ova nedelja. Nedelje mi teško padaju.

Stigao sam„, pridružio mi se prijatelj kog sam zamolio da mi kupi vodu, grisine i krem bananicu.

„Hvala ti“, nisam znao šta bih pre.

Zagrlio me je.

Zagrlio sam ga.

Kako imaš strpljenja da čekaš ovoliko?„, upitao me je nakon još jednog sata.

Kako ovi ljudi imaju strpljenja da sve ovo prežive?

U tom trenutku, ispred škole se pojavio deda ubijene devojčice. Govorio je. Plakao je. Plakao sam i ja. Ali nisam govorio.

Ostalog se ne sećam.

Sem da sam nakon četiri i po sata upisao:

„Ostaju nam ljubav, vera i nada.

Čuvajmo ih. Čuvajmo se.“


Naslovna fotografija: Buse Doa / Pexels

Komentari

Leave a reply

Molimo Vas, unesite komentar
Please enter your name here

Preporučujemo

Instagram

Jachim zoomira nedelju

Preporučujemo

Najnovije

GLEDAJ

Još