Strahinja Madžarević: želeo sam da radim priču o sunovratu

Strahinja Madžarević rođen je 6.11.1989. godine u Novom Sadu. Završio je osnovne i master akademske studje dramaturgije na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu gde trenutno pohađa doktorske studije. Autor nekoliko dramskih tekstova od kojih se izdvaja predstava Ukalupljivanje: Tragedija loptanja u Srba koja je od 2016. godine na repertoaru pozorišta UK Vuk Karadžić. Godine 2021. debitovao u srpskoj kinematografiji celovečernjim igranim filmom Lihvar u režiji Nemanje Ćeranića. Koscenarista je dve epizode serije Grupa i kreator i scenarista deset epizoda serije Crna svadba.

Vi ste završili dramaturgiju, koja je specifičan smer jer spaja pozorište, teoriju i film. Koliko je studiranje na FDU uticalo na razvoj Vas kao mladog autora i dramskog pisca?

To je ključna stvar za mene kao autora jer sam počeo da pišem tek kada sam upisao fakultet, odnosno kada sam morao da napišem određeni tekst za prijemni ispit. Tek tada sam krenuo da se ozbiljnije bavim pisanjem. Na FDU sam, pre svega, došao zbog velikog interesovanja prema filmu, a kasnije sam se oprobao u pisanju video igara, pisanju za pozorište i adverdtajzingu. Mislim da je upravo ova širina jedna od glavnih prednosti katedre za dramaturgiju. Studenti dolaze sa jednom vrstom interesovanja, a tokom studija mogu da odu potpuno u drugom smeru. Smatram da je upravo to stalno otkrivanje novih stvari najzanimljiviji deo.

Dali ste mi odličan šlagvort za sledeće pitanje. U čemu su krucijalne razlike u pisanju za pozorište i film, a koja je ključna nit koja ih spaja?

Spaja ih jedno: priča. Ona je najvažnija i na filmu i u pozorištu, s tim što je pozorište stvar dijaloga, a film stvar slike. Neko ima talenat za dijalog, a neko za vizuelno, te, oslanjajući se na talenat koji ima, trebalo bi da radi na onom u čemu je slabiji.

Da bilduje mišić, koji do tada nije bildovan.

Vi ste scenarista filma Lihvar, koji ima svoje mnogobrojne specifičnosti. Snimanje je prokrastinirano, usled pandemije, te je film na kraju snimljen za rekordnih 13 dana. Koliko je važno za Vas što je baš ovo Vaš prvi film? Koliko je bilo nužno praviti scenarističke/kreativne kompromise usled poteškoća sa kojima ste se susretali?

Film sam radio sa svojim saradnikom, Nemanjom Ćeranićem, rediteljem Lihvara. Dobili smo određeni budžet, u okviru kog smo imali opciju da pravimo realni film srednjeg metra ili da napadnemo celovečernji igrani film. Realno gledano, filmovi srednjeg metra ne postoje: oni završe na festivalima, te ih gotovo niko ne vidi. Rekao bih da i nisu dobra referenca u karijerama autora. Mi smo davno radili na jednom filmu koji nismo uspeli da završimo, ali se nadam da ćemo uspeti da to učinimo. Imali smo iskustva i veliku želju da napravimo film koji će biti završen po svaku cenu. Uspeli smo, uz pomoć svih ljudi u Inđiji. To je specifično iskustvo i ne bih preporučivao ljudima da se upuštaju u takve akcije. Imali smo veliku podršku grada, a takav film možete jedino da snimite u svom gradu iliti u svojoj kući (film je zaista i sniman u Nemanjinoj kući, ispred moje kuće, naši drugovi se pojavljuju u filmu). Sa kreativne tačke smo gledali kako da najpametnije iskoristimo lokacije, da prikažemo te ljude što uverljivije i da napravimo film o nama. To je neprocenjivo iskustvo koje je nama pokazalo da je najbitnija ideja: kada je imate, ukoliko pronađete način da to učinite, vi ćete je i sprovesti.

Kreator ste i scenarista serije Crna svadba, koja je podigla prašinu u javnosti. U anegdotalnnom delu pitanja, ispričala bih momenat u kom ulazim u kozmetički salon a prvo pitanje koje dobijam je: Gledaš li Crnu svadbu? I koristiš li reč katabaza? Šta mislite, šta je ono što je uspelo da poveže i filmofile i (da iskoristim tu floskulu) običan narod?

Ponovo jedna reč: priča. Ona spaja ljude različitog interesovanja, obrazovanja i ukusa. Ukoliko je ona interesantna i urađena na određen način, biće lepak koji skuplja i privlači različite ljude. Kasnije idu i druge izuzetno bitne stvari, ali sve počinje od priče. Ja sam to uvek mislio, govorio, a sada sam se i uverio na svom primeru. Ne bih dalje da filozofiram. To je uvek i samo priča.

Zanimljiva mi je ekspanzija novih i manje poznatih reči poteklih iz serije, a posebno na društvenim mrežama. Na Tviteru postoje i posebni heštegovi koji se referišu na likove i reči u seriji. Da li pratite šta se dešava i da li Vam je to interesantno?

Ja lično ne pratim, ali mi se javljaju ljudi iz mog tima koji sve prate, tako da sam u potpunosti obavešten. Izuzetno mi je drago što se to desilo, a tu reč katabaza nisam ja izmislio. Do nje sam došao određenom vrstom razmišljanja, pa sam onda video da ona postoji. Volter Hil je svoj film Ratnici Podzemlja uradio po Ksenofontovoj Anabazi, što bi značilo uspinjanje. Ja sam želeo da radim priču o sunovratu, te sam pet sekundi mislio da sam smislio reč katabaza. A onda sam video da ta reč postoji i da se koristila kroz istoriju. Ali ona je mistična i zvučna, zato je i odlično da se upotrebi u seriji: tera ljude da se uplaše ili o njoj razmišljaju.

Serija je prepoznata i kao strašna i jeziva, te se ljudi često okreću lakšim sadržajima, recimo rijaliti programu, što apsolutno može da se detektuje kao problem društva. Da li Vi, kao mladi scenarista (usled masovne produkcije serija) osećate da se nešto menja? Da li možda konačno uspevamo da dosegnemo ono što se u Evropi i Americi dešava godinama unazad?

Apsolutno. Ove godine je izašlo više od 30 serija, različitih žanrova. Sve je stvar ciljne grupe, a meni je drago da imamo veliku publiku za drugačiji saržaj, što su pokazale mnoge serije. Imamo publiku koja želi da gleda sadržaj na srpskom jeziku koji će biti kvalitetan.

Kako je izgledao proces istraživanja ovakve tematike, s obzirom da je ona ozbiljna i ne toliko poznata, rekla bih i mistifikovana i prećutana? Kako je izgledao Vaš scenaristički put i probijanje kroz ovakve motive?

Mislio sam da ćete me pitati da li sam bio kod vračare jer je (neke drugačije novine) samo to interesovalo. Baš mi je drago da mogu da ispričam kako smo ko-kreator Nemanja Ćipranić i ja uopšte došli na ideju da radimo jednu ovakvu seriju.

Ja sam oduvek želeo da radim seriju o fudbalskom komentatoru koji ostaje bez glasa. To mi je bila odlična premisa i samo sam tražio trenutak u kom bih mogao time da se bavim. Mislim da su radio komentatori umetnici i na neki način: scenaristi. Kada sam bio klinac, fudbalski prenosi značajnih utakmica su bili na radiju, a rekao bih da je to najveći saspens koji postoji na svetu. To mi je uvek bilo toliko fascinantno: način na koji taj glas u meni može da stvori strah i nelagodu. Želeo sam da kroz celu seriju upravo stvorimo takav osećaj kod gledalaca. Želeo sam da se bavim pričom o egzorcizmu i Istočnoj Srbiji i vlaškoj magiji. Mi smo to sve zamešali, a onda nam se priključio naš saradnik, Aleksandar Radivojević. Tako smo došli do onog što je Crna svadba.

Ako uporedimo Lihvara i Crnu svadbu, možemo da prepoznamo neke zajedničke motive: sporta, male sredine, čoveka po sredini. Koliko se autor tokom svog stvaralaštva vraća sličnim motivima? Da li su ovakve teme upravo ono što Vas tišti?

Nisam razmišljao o tome, ali to ste super primetili. To ja kao autor ne mogu da uočim, ali moguće je to videti sa strane. Mislim da autori čitav život rade par vrlo sličnih priča: stvari koje nas pokreću i koje su unutrašnji čovekov mit, biće uvek prisutne.

Hvala Vam na ovako divnom razgovoru.

Hvala Vama Sofija na pozivu.

Komentari

Leave a reply

Molimo Vas, unesite komentar
Please enter your name here

Preporučujemo

Instagram

Jachim zoomira nedelju

Preporučujemo

Najnovije

GLEDAJ

Još