(Ne)premostive granice: sloga Srba i Albanaca

Početkom januara ove godine dogodile velike poplave. Ipak, pandemija koronavirusa tada je dostizala svoj vrhunac, a politička prepucavanja i rijaliti programi okupirali su medije u Srbiji, te je ta tema ostala zapostavljena. Kao i trideset godina u nazad, tu i tamo se barem jednom u toku tih dana u javnosti spominjala reč Kosovo. Taj izraz odavno je prestao da predstavlja samo, za jednu stranu- južnu pokrajinu Srbije, a za drugu – nezavisnu državu. Taj izraz obuhvata višeslojnu priču koja kroji sudbine ljudi koji na tom prostoru žive, ili bolje rečeno – preživljavaju.

Dve etničke zajednice, Srbi i Albanci, prema uvreženom mišljenju nisu često stajali na istu straniu. Da li je to zaista tako?

Odgovor na to pitanje nudi nam događaj čiji su uzrok bile razorne poplave 11. januara upravo na Kosovu. U selu Ajnovce, kao posledica poplave urušen je most koji spaja 12 okolnih sela u kojima žive ova dva naroda. Prema svedočenju lokalnog stanovništva, 20 dana je 3.000 ljudi bilo potpuno odsečeno od ostatka sveta. Budući da vlast nije imala sredstava da reši novonastali problem, koji je jednako uticao na sve – meštani su se udružili u nevolji koja ih je zadesila. Zajedno su napravili peščani nasip koji služi kao privremeno rešenje, do postavljanja novog mosta.

Izvor: Nova.rs

Kako prenosi Nova.rs, meštani su u jednom trenutku predstavnicima vlasti rekli: „Ljudi, ako opština ne može sad da reaguje, mi ćemo sami.“

Ovo bi bila sasvim uobičajena priča o podršci i slozi da devedesetih godina na područiju Kosova nije buktao rat, i da atmosfera u kojoj ovi ljudi žive, uprkos tome što je prošlo više od dve decenije nije određena konstantnim nacionalističkim huškanjima. Sve to zarad različitih interesa sa kojima građani i građanke tog područija nemaju ništa – dok njihovi životi zbog tih interesa ispaštaju. Generacije su odrasle u toj atmosferi mržnje i krajnje je vreme da se to promeni, da se nezavisno od političkih dešavanja otpočne gradnja pomirljive atmosfere. Brojni primeri govore o tome da su uprkos svim preprekama na ovim područijima odrasli neki maldi ljudi koji razumeju da ova situacija ne vodi ničemu dobrom.

Zbog toga, ova priča nije sasvim uobičaena, već predstavlja redak primer lepih međuljudskih odnosa, jer koje god da su nacionalnosti – ljudi su još uvek ljudi i njihova bolja kože, jezik ili vera ih ne definišu pre nego njihova dobrota. Lepo je to definisao Ivo Andrić:

„Tako, svuda u svetu, gde god se moja misao krene ili stane, nailazi na verne i ćutljive mostove, kao na večitu i večno nezasićenu ljudsku želju da se poveže, izmiri i spoji sve što iskrsne pred našim duhom, očima i nogama, da ne bude deljenja, protivnosti ni rastanka.“

Komentari

Leave a reply

Molimo Vas, unesite komentar
Please enter your name here

Preporučujemo

Instagram

Jachim zoomira nedelju

Preporučujemo

Najnovije

GLEDAJ

Još