Nikola Kljajić: Inverzija publike je ključna

Od malena je pokazivao interesovanje za različite forme umetnosti, ali u srednjoj školi je prelomio i shvatio da je pozorišna režija ono čime želi da se bavi. Prvu amatersku režiju imao je u Prvoj beogradskoj gimnaziji na delu „Kraljeva jesen“ Milutina Bojića, a potom je sledila adaptacija odlomka dela „Solunci govore“ koji je sa svojim kolegama đacima izveo ispred kosturnice na ostrvu Vido u Grčkoj, a potom i u Narodnom Pozorištu u Beogradu u okviru svečane akademije povodom 180 godina gimnazije. Upisao je pozorišnu režiju na FDU, a njegova nova predstava u Bitefu „Projekat S.O.S“

Šta te je inspirisalo da započneš ovaj projekat?

Poučen svojim iskustvom iz modne industrije dok sam radio kao model, a i na žalost događajima kojima smo svi svedočili u filmskoj i pozorišnoj industriji, smatram da je tema zloupotrebe moći i ono što proističe iz nje i dalje tabu tema. Tu pre svega mislim na zlostavljanje na bilo kom nivou – seksualno, fizičko, verbalno, novčano, pa i uskraćivanje slobode i sve što to podrazumeva. Ljudi se ograđuju i predstavljaju neki vid nemih posmatrača, a apsolutno ne bi trebalo to da budu, i samim tim što predstava ima interaktivni momenat sa publikom smatram da će to na neki način, može se reći i na silu, naterati ljude da ne budu više nemi posmatrači, već da reaguju u takvim situacijama.

Šta je ono što želiš da poručiš publici i zašto je važno da je mladi odgledaju?

Iz prethodnog odgovora poručujem to da ljudi ukoliko su svedoci nekog vida zlostavljanja i uskraćivanja nekih ljudskih prava, ako su upućeni u neke slučajeve ili ih oni doživljavaju – reaguju. Ovo je u isto vreme i apel društvu da reaguje, ali isto tako na neki način pružamo podršku žrtvama i kroz osudu takvog ponašanja, osudu svakog vida zlostavljanja jer niko nema pravo na to. Možda je najvažnije da je baš mladi gledaju, jer kada se osvrnemo na prethodni period uglavnom su žrtve bili mlade osobe. Stajemo uz njih da mogu da se obrate ili čak javno iznesu svoj problem. Takođe, mladi će najbrže i da reaguju.

Kako je izgedao sam proces?

Proces je sam po sebi bio naporan i buran. Mi radimo predstavu već mesec i po dana i za to vreme, pored svih živih prepreka koje smo imali, uspeli smo da je završimo i došli do toga što smo na kraju zamislili svi zajedno. Ovaj proces je uključivao mnogo ljudi i meni je drago što su uglavnom svi jako mladi, svi su i dalje studenti. Znači od sektora režije, video materijala koji imamo, snimatelji, kostimografkinja, šminkerka, glumice. Svi su oni manje -više mladi ljudi. Jedina glumica koja je starija i afirmisanija je Vanja Milačić, Milica Burazer je diplomirala pre par godina, a Sara Bojić je studentkinja druge godine glume na klasi Miloša Đorđevića na FSU. Imamo Petra Đurđevića koji je radio scenski pokret, on je diplomirao prošle godine na klasi profesorke Marije Milenković. Postoji još glumaca i glumica pored ove tri glavne uloge, neki su još na akademiji, a neki tek treba da upišu glumu. I imamo mene koji sam i dalje student pozorišne režije. To su sve neki mladi ljudi koji su jako ambiciozni, inspirisani i imaju sve ono što je potrebno da se ovaj proces dovede do kraja sa najboljim mogućim rezultatom.

Da li si imao podršku fakulteta za ovaj projekat?

Ne, u pitanju je u potpunosti samostalna produkcija svih nas koji smo se okupili da radimo na ovom projektu. Tekst je svima odmah zapao za oko, svima se dopala tema kojom se bavimo  i onda smo na svoju ruku uzeli da radimo projekat totalno van akademije. Ovo nije ispit i nije ništa slično, tako da ne.

Tekst predstave je adaptacija. Koliko se razlikuje od originala?

Projekat S.O.S. je adaptiran tekst Reinera Fassbindera „Gorke suze Petre von Kant”. Andrea Poljak, takođe studentkinja dramaturgije, je radila i uradila fantastičnu adaptaciju gde je možda čak manje od polovine originalnog teksta zadržano. Ima dopisanih scena, ima totalno dopisanih motiva i okolnosti koje ne postoje u originalu. Mi smo celu priču izvrnuli kao rukavicu. Znači u originalu, kao što ime govori, ona je ta koja je na kraju ojađena, međutim ona nama ima ulogu tog, da tako kažemo, predatora. Tako da smo napravili jedan totalni opozit u odnosu na original.

Zašto si izabrao baš Bitef teatar?

Sam koncept i jezik režije predstave je takav da mi je odmah u glavi bio Bitef teatar, s obzirom na to da Bitef ima sve te neke konceptualne predstave koje ne podrazumevaju realizam, i sama tema je aktuelna i angažovana, a Bitef je kuća koja to neguje. Zato smo odmah kontaktirali njih.

Predstava počinje video artom, šta on predstavlja?

Poenta tog video arta je da predstavi taj neki svet mode kao nešto veoma sladunjavo i lepo gde su svi jako lepi i nasmejani, svi se fotkaju i sve ide super. Da bismo predstavom koja ide odmah posle videa kontrapunktirali poentu svega toga. Čak i u samom videu muzika je kontrapunkt onome što gledamo. Ono što vidimo i ono što čujemo se međusobno razilazi. Video predstavlja nešto lepo i estetično, a onda imamo traku koja izaziva nelagodu. A onda nam kasnije cela predstava otkriva šta taj svet može da podrazumeva u nekim slučajevima.

Kako si istražio temu kojom se baviš?

S obzirom na to da radim nešto što je dokumentarnog karaktera, shvatio sam da moram dobro da se pripremim za predstavu da bi sve to bilo sa nekom podlogom ili nekim osnovanim temeljem. Kao neko ko je ranije radio u modnoj industriji imao sam kome da se obratim. Našao sam se sa nekim bivšim modelima, kao i modelima koji i dalje rade i oni su mi anonimno ispričali njihove situacije i situacije za koje one znaju i neke situacije koje su čak izašle u javnost u nekom trenutku. Tako da je sve potkrepljeno sa dosta informacija, koje su u nekom trenutku bile u planu da se ubace i u samu predstavu, međutim ostaće tajna

Da li ovaj projekat predstavlja neki vid revolucije?

Da. Mislim da je tema takva da nema potrebe da obrazlažem.

Na kraju predstave publika glasa ko je žrtva, zašto?

Glasanje je ubačeno da bi publici stvorilo taj pritisak, tu blagu neugodu paljenjem svetla u predstavi koja idu durektno u publiku. Glavna namera sa kojom je glasanje ubačeno je da ljudi više ne budu nemi posmatrači jer ovako ih direktno uvlačimo u samu tematiku. Mogu da ostanu suzdržani, to jest da ubace oba papirića u kutiju. Mislim da je ovo mnogo bolji potez kako naterati ljude da razmišljaju na temu zlostavljanja, a ne samo im prikazati predstavu. Inverzija same publike je jako bitan faktor za ovu predstavu i mislim da ne bi imala istu poentu i ne bi bila isto efektna da nema glasanja publike.

Komentari

Leave a reply

Molimo Vas, unesite komentar
Please enter your name here

Preporučujemo

Instagram

Jachim zoomira nedelju

Preporučujemo

Najnovije

GLEDAJ

Još