„Kada zulum postane pravilo, otpor postaje obaveza”

Da li ste ikada čitali tekst bez forme?
Da li ste ikada gledali predstavu bez toka?
Da li ste ikada čitali pesmu koja nema smisla?

E tako izgledaju dani posle izbora u Srbiji. Nemaju formu, tok, ni smisao. Opozicija nema ni formu, ni tok a tek smisao. Tišina prati pobedu, pesma prati gubitak. Ponoš ode, ne zanima ga „post izborno šibicarenje”, dok Đilas dogovara razgovor sa predsednikom Aleksandrom Vučićem, prvorođenim, lomiteljem lanaca, ocem nacije, prvog posle Nikole Pašića koji je „ovoliko dugo bio na vlasti”, iliti Pašić II. 

I tako, prolaze dani. Za mene izbori još uvek nisu završeni, kao ni za Boška Obradovića, koji tvrdi da će se pokazati da Đilas i Vučić imaju nameru da izbace desnicu sa političke scene Srbije. Milica Zavetnica nema potrebe da dokazuje svoj opozicioni staž opoziciji, kao ni ovaj, ni onaj iz opozicije opoziciji. Ali ko će išta dokazati ovom narodu? Mi hoćemo dokaze, mi vam obezbeđujemo leba pre svega.

Nedelja, 3. april. Tuče na izbornim mestima, nepoštovanje čoveka kao bića i to dolazi sa svih strana. Uzimanje glasačkih listića. RIK odlazi i najavljuje nejavljanje. U štabovima opozicije slavlje, pesma, mi „Moramo da živimo zajedno”, ali pokazaće se da ipak ne moramo i ne možemo, jer opozicija ne može da živi sama sa sobom a tek sa drugima. Predsednik dobija tortu frižider kao nagradu za to što se „Srbija pomerila u desno”. Opozicija najavlja sastanak. Deo opozicije zove na protest ispred RIK-a. Dešava se protest ispred RIK-a. Opozicija sastanči i dogovara međusobnu podršku. Opozicija odbija međusobnu podršku. Svi će braniti izbornu volju građana, tako što će ih pozvati da glasaju za stranku okupljenu oko Borisa Tadića i Duška Vujoševića. Jer ajmo ljudi, bre, branite svoju izbornu volju tako što ćete glasati na mestu voljno za stranku za koju vam oni kažu. Ponoš napustio Narodnu stranku.

Tišina posle izbora je bila toliko glasna, jer se nisu oglašavali ni opozicija ni vlast tri dana, ali zato su analitičari na nacionalnim i nenacionalnim frekvencijama analizirali ove tišine, da nismo mogli ni da primetimo da su svi u nekoj svojoj tišini. 

Prođe tišina. Za jedne se završila na RTS-u, za druge na N1. Najavaljen razgovor Dragana Đilasa i Aleksandra Vučića. Uložene primedbe GIK-u, RIK-u, Bogu i narodu. Uz blagoslov SNS-a odbijene primedbe od strane GIK-a i RIK-a, a uz blagoslov Zavetnika i Nade odbijene primedbe od strane Boga. I ko je ko? I šta je kome cilj ovde? I da li je ovo država ili zatvor ili ludnica? Je li ovo život ili neki loš trip na nekoj žurci? I kome je žurka? Jer ako je ovo žurka, ajmo svi “Party up in here, up in here”. 

Ne smem ni da pomislim šta se sve desilo, dok nisam pratila situaciju čitavih osam sati. Jedno znam, a to je da se desio razgovor dva lidera, dve osobe koje misle da su jedini izbor u ovoj državi, dve osobe koje ne dozvoljavaju nikome da se bavi politikom ukoliko nije sa njima, oko njih i uz njih. Jedan je kriv što je ovaj drugi na vlasti, jedan je kriv što je pink dobio nacionalnu frekvenciju, jedan je kriv što je reality program postao reality Srbije. Drugi je sve ovo što je prvi radio podigao na viši nivo. Drugi je čovek korupcija, on je nemir ovog naroda, on je očuh ove nacije. On nije za našu decu, jer nije za Davida Dragičevića i nije za Andreu Bojanić i nije za Milomira Milivojevića. On nije za ljude i bebu koji su poginuli u nesreći helikopter pre sedam godina. On je za Krušik, Jovanjicu, Savamalu. On je za Jutku, Palmu i co. On nije za nas. On je isključivo za njih. I nije ovo moja podela, to je njegova podela, a naše je samo da izaberemo stranu. Ka kojoj strani naginjemo, pokazali su izbori. Da li su? Koliko možemo verovati u verodostojnost bilo čega što se dešava u ovoj državi? Koliko možemo verovati čoveku Matrixu koji izlazi iz frižidera? Koliko možemo verovati onima koji brane našu izbornu volju, a ne znaju ni šta je njihova volja? Koliko možemo verovati jedni drugima, sebi? Iskrenost je postala mana, a borba za pravdu državni udar. Ali kako kaže Muriz Memić, otac Dženana Memića, „Kada zulum postane pravilo, otpor postaje obaveza”.

P.S. Tekst je namerno napisan bez forme, toka i smisla. Ali čak i sa tom namerom, imao je više smisla od onoga što nam se dešava već dugi niz godina.

Komentari

Leave a reply

Molimo Vas, unesite komentar
Please enter your name here

Preporučujemo

Instagram

Jachim zoomira nedelju

Preporučujemo

Najnovije

GLEDAJ

Još