Kad se spoje rat i pandemija: odnos prema zarobljenicima u Siriji na nivou zločina protiv čovečnosti

Ljudi koji žive na teritorijama pogođenim oružanim sukobima bili su ranjiviji tokom pandemije Kovid-19. Devastirani borbom koja je trajala godinama, nedostatak hrane, vode, medicinske opreme, objekata, pa čak i medicinskog osoblja, doveli su do toga da ljudi koji žive na oružanim teritorijama zavise od humanitarne pomoći. Međutim, poštovanje međunarodnog humanitarnog prava u velikom broju slučajeva je izostalo.

U četiri međusobno povezana teksta nudi se opsežna analiza kršenja međunarodnog humanitarnog prava na Bliskom istoku, a radi lakšeg čitanja biće objavljena u delovima. U ovom tekstu biće prikazano kako je pandemija uticala na kršenje prava zarobljenika na Bliskom istoku, a u uvezanim tekstovima možete ispratiti i uticaj na zdravstvene sisteme ovih zemalja, distribuciju humanitarne pomoći, kao i pristup vodi. Zajedno, ova analiza nudi realnu sliku stanja koja do sada nije bila tema analize zapadnih medija.

Pritvorski centri i zatvori su objekti u kojima se Kovid-19 može brzo i lako širiti s obzirom da su pretrpani, spavaće sobe, toaleti i kupatila su zajednički, a nedovoljne sanitarne, zdravstvene i higijenske usluge su na najnižem nivou.

Ratni zarobljenici mogu biti internirani samo ako je zagarantovana higijena i zdravlje u prostorijama koje se nalaze na kopnu. Izuzetak su samo slučajevi koji su opravdani interesom samih zatvorenika, oni ne mogu biti internirani u kazneno-popravne ustanove. Ratni zarobljenici internirani u nezdravim krajevima ili u krajevima čija je klima po njih štetna, preseliće se čim to bude mogućno u predeo sa povoljnijom klimom – navodi član 22. III Ženevske konvencije.

Najznačajniji član koji se primenjuje u vanrednim situacijama kao što je pandemija je član 29. III Ženevske konvencije koji propisuje da Sila koja drži ratne zarobljenike biće dužna da preduzme sve higijenske mere potrebne da se obezbede čistoća i zdravlje u logoru i da se predupredi širenje zaraznih bolesti. Ratnim zarobljenicima će, danju i noću, stajati na raspolaganju higijenski uređaji i oni će se održavati u stalnom stanju čistoće. U logorima u kojima borave žene ratni zarobljenici, njima se imaju obezbediti odvojeni uređaji. Osim toga, pored kupatila i tuševa kojima će logori biti snabdeveni, ratnim zarobljenicima će se obezbediti dovoljna količina vode i sapuna za održavanje njihove svakodnevne telesne čistoće i za pranje rublja; u tu svrhu obezbediće im se potrebni uređaji, olakšice i vreme.

Međutim, sirijska vlada nije uspela da obezbedi poštovanje pomenutog člana tako što je dozvolila da bolesti haraju, mršavljenje je bilo uobičajeno, a medicinska pomoć je namerno uskraćivana. Hiljade ratnih zarobljenika je umrlo usled takvih okolnosti.

Nažalost, zatvorenici u sirijskom arhipelagu bili su izloženi toliko strašnim uslovima da se može kvalifikovati kao zločin protiv čovečnosti. Ovi objekti su po dizajnu funkcionisali kao prenatrpane komore za mučenje. Oni koji su preživeli svakodnevne brutalnosti izdržavanja neljudskih uslova, morali su da žive sa minimalnom količinom hrane ili vode.

Prema članu 30. III Ženevske konvencije, svaki logor će imati odgovarajuću ambulantu gde će ratni zarobljenici dobijati negu koja bi im zatrebala kao i podesan način ishrane. U slučaju potrebe, za bolesnike obolele od zaraznih i duševnih bolesti predvideće se prostorije za izolaciju. Ratni zarobljenici oboleli od neke teške bolesti, ili oni čije stanje zahteva specijalno lečenje, hiruršku intervenciju ili prijem u bolnicu, moraju se primiti u svaku vojnu ili građansku ustanovu, pozvanu da ih leči, čak i ako je njihovo repatriranje predviđeno u bliskoj budućnosti. Posebne olakšice će se dati za negu invalida, naročito slepima, kao i za njihovo osposobljavanje za samostalan život, dok u međuvremenu ne budu repatrirani. Ratni zarobljenici će imati pažnju, po mogućnosti, medicinskog osoblja Sile čiji su pripadnici i, ako je moguće, njihove nacionalnosti. Takođe, ratni zarobljenici se ne mogu sprečiti da idu na pregled kod lekara.

Ratni zarobljenici će imati i lekarske preglede najmanje jednom mesečno. Njihova svrha je, posebno, nadzor nad opštim zdravstvenim stanjem, ishranom i higijenom ratnih zarobljenika, kao i otkrivanje zaraznih bolesti, takođe predviđa član 31. III Ženevske konvencije. IV Ženevska konvencija ima i odredbe koje regulišu smeštaj i higijenu u pritvorskim objektima. Prema članu 85. pomenute konvencije, sila koja drži u pritvoru dužna je da preduzme sve potrebne i moguće mere kako bi osigurana lica bila smeštena u zgradama ili logorima koji pružaju svaku moguću zaštitu u pogledu higijene i zdravlja i obezbeđuju efikasnu zaštitu od surovosti klime i posledica rata. Mesta interniranja se ni u kom slučaju ne smeju nalaziti u nezdravim oblastima niti u oblastima čija je klima opasna po internirana lica. U svim slučajevima u kojima bi ona privremeno bila internirana u nekoj nezdravoj oblasti, ili oblasti čija je klima opasna po zdravlje, zaštićena lica se moraju preseliti čim to okolnosti dopuste na neko mesto za interniranje gde ne postoji bojazan od opasnosti te vrste. Prostorije moraju biti potpuno obezbeđene od vlage, dovoljno zagrejane i osvetljene, naročito između sumraka i vremena kad se gasi svetlost. Spavaonice moraju biti dovoljno prostrane i dovoljno provetrene, interniranim licima će stajati na raspolaganju pristojna posteljina i pokrivači u dovoljnom broju, pri čemu će se voditi računa o klimi i o godinama, o polu i o zdravstvenom stanju interniranih lica. Interniranim licima će biti na raspolaganju, danju i noću, sanitarni uređaji koji su u skladu sa pravilima higijene i koji će se održavati u stalnom stanju čistoće.

Biće im obezbeđena dovoljna količina vode i sapuna za svakodnevnu lični higijenu i za pranje ličnog veša, te će im biti omogućeno korišćenje tuševa i kupatila neophodnih za ovu svrhu. Daće im se potrebno vreme za higijensku negu i održavanje čistoće. Kad god bude bilo potrebno, kao izuzetna i privremena mera, da se internirane žene koje ne pripadaju jednoj porodičnoj zajednici smeste u isto mesto za interniranje u koje i muškarci, njima se obavezno moraju obezbediti odvojene spavaonice i posebni sanitarni uređaji.

Međutim, prema Izveštaju Centra za međunarodnu saradnju (2020), internirana lica su bili okruženi krvlju, gnojem, izloženi poniženju i mučenju, a higijena je izgledala kao luksuz.

Zaraza vaškama bila je još jedna vrsta mučenja. Zatočenicima je uskraćeno tuširanje, i ako im se dozvoli, to je bilo samo sa veoma hladnom vodom. Ćelije nisu imale kupatilo i vodu. Vlasti su im dozvolile da koriste kupatilo u blizini tri puta dnevno nakon jela, svaki put otprilike 60 sekundi.
Internirana lica, uključujući decu, bili su tučeni, gasili su cigarete po njihovim telima, te podvrgavali mučenju, a veliki broj njih je već imalo povrede. Mnogi pacijenti su mučeni do smrti nakon što su prebačeni na zdravstvenu negu u državne zdravstvene ustanove, kao što je vojna bolnica al-Meze 601. Takva brutalnost je korišćena radi opravdavanja kršenja ljudskih prava i međunarodnog humanitarnog prava od strane drugih naoružanih strana u sukobu u Siriji, uključujući i protivnike režima, stvarajući krug pritužbi i zlostavljanja. Bivša internirana lica su takođe navodila da su dobijali minimalnu količinu hrane, jedva da prežive.

Uskraćivanje hrane i vode bila je uobičajena praksa koja je rezultirala masovnim izgladnjivanjem i smrću. Internirana lica su bili bez vode po pet dana, bez vode za piće, bez vode za ličnu higijenu, kao i bez vode za ispiranje toaleta. Voda je često bila prljava ili nije mogla da se pije. Tokom toplijih letnjih meseci, kada su temperature rasle u prenatrpanim grupnim ćelijama, prijavljeno je da su internirana lica umirali od dehidracije ili toplotnog udara (Ibid.). Član 91. IV Ženevske konvencije je iste sadržine kao i član 30. III Ženevske konvencije, a odnosi se na adekvatnomesto interniranja i poseban tretman onih koji boluju od zaraznih, psihičkih ili teških bolesti.

U Siriji je takođe bila uobičajena praksa namernog uskraćivanja medicinske nege u pritvorskim centrima. Kada je zatvorska uprava utvrdila da je nekome bila potrebna hitna medicinska pomoć, davali su samo osnovne lekove poput paracetamola, ako im je uopšte bilo šta dato. Hronična stanja su ostala nelečena dok su zarazne bolesti, poput tuberkuloze, bile dozvoljene da se dalje šire. Intervjuisana internirana lica opisali su svoje kolege iz ćelije kako su umirali mučnom smrću, i prepričavaju da su držani satima ili danima u ćelijama u kojima su bila tela preminulih zatočenika. Često je vršeno maltretiranje ovih lica u zdravstvenim ustanovama, a u nekim slučajevima im je i medicinska pomoć pružena samo da bi bili u životu tokom ispitivanja.

Zdravstveni pregledi predviđeni su članom 92. IV Ženevske konvencije radi kontrole opšteg zdravstvenog stanja, ishrane i čistoće interniranih, kao i radi otkrivanja zaraznih bolesti.
Protokol II predviđa da će licima lišenim slobode, kao i lokalnom civilnom stanovništvu, biti obezbeđena hrana i voda za piće i da će im biti obezbeđene zdravstvene i higijenske mere i zaštita od surovosti klime i opasnosti od oružanog sukoba.

Prema Humanitarian Response Plan Yemen, reakcija na Kovid-19 dovela je do toga da su hiljade migranata i nekih izbeglica nasukane, zarobljene i prisilno prebačene preko linija fronta u teško dostupna područja, a bilo je i izveštaja o zatvaranju u nehumanim uslovima.

Naslovna fotografija: Алесь Усцінаў / Pexels
Fotografija je ilustracija i nije nužno nastala na teritorijama o kojima se govori u tekstu.

Komentari

Leave a reply

Molimo Vas, unesite komentar
Please enter your name here

Preporučujemo

Instagram

Jachim zoomira nedelju

Preporučujemo

Najnovije

GLEDAJ

Još