Biljana Lajović: TikTok ne može biti jednozačno kriv za bilo šta, u pitanju je spoj raznih faktora

Ovaj maj nikada nećemo zaboraviti i ne treba, ali moramo raditi na tome da se više nikada ne ponovi. Ponovo su, po ko zna koji put, otvorene mnoge teme i pitanja vezano za vaspitavanje i bezbednost dece, ali da li ima nekih konkretnih rešenja? O svemu tome razgovarali smo sa psihološkinjom Biljanom Lajović, učesnicom stručnog skupa Budućnost za mlade.

U intervjuu za portal nedeljnika Vreme ste i sami postavili ovo pitanje – pa šta mi to konkretno treba da uradimo da se ova tragedija ne bi nikada više ponovila?

Možemo da uradimo mnogo toga, ali ne možemo da imamo stopostotnu garanciju nikad. Prva stvar je da u to budemo uključeni svi, da nema toga da je neko odgovoran, a neko nije. Treba da shvatimo da smo svi odgovorni i da prvo krenemo od sebe. I potrebno je da vodimo računa šta pričamo, kakvim se rečima obraćamo jedni drugima, kakve reči mi koristimo, kako iskazujemo svoje neslaganje i za to je potrebno da naučimo veštine komunikacije. Još jedna stvar koja je važna jeste da ne mislimo da postoji život bez konflikta. Konflikt uvek postoji. Postoji i na ličnom planu i na društvenom planu, ali je suština u načinu prevazilaženja konflikta – da li umemo da prevaziđemo konflikt na konstruktivan način? Ako ne možemo, možda neko može da nam pomogne, onda su tu veštine medijacije. Sledeća neka stvar je da se trudimo da gradimo društvo u kome će biti zastupljen sistem pozitivnih vrednosti. Znači da ni na kakav način ne podržavamo huliganstvo, bezprizornost, nevaspitanje, a normalno ne ni agresiju, isključivanje drugih, vređanje drugih, bilo kakva negativna ponašanja prema drugima. U komunikaciji ima i onoga što se zove aktivno slušanje, a ja bih ga nazvala pažljivo slušanje drugih, davanje prostora drugima da se iskažu, razumevanje toga šta drugi govori, iskazivanje sebe. Onda sad to sve opet može da se razlaže na sitnije korake ali sve bi moglo da se stavi ispod jednog „kišobrana“ – uvažavanje sebe i drugoga.

Šta smo kao društvo i pojedinci mogli drugačije da uradimo nakon ovog masakra u školi kako ne bi došlo do eskalacije nasilja?

Neke stvari koje nisu smele da se učine kad je reč o prvom događaju, kao recimo iznošenje detaljnih podataka, spiskova i crteža u javnost jer je to onda bilo okidač za razne imitatore gotovo u celom regionu. I odmah se pojavilo svuda to imitiranje i kopiranje koje je unelo ogroman nemir, što je potpuno prirodno. Nekako mi se čini da nismo imali sluha da umirimo celu državu. Trebalo je da se bude brižljiviji sa iznošenjem tih informacija i mnogo oprezniji i bez davanja tumačenja… ti podaci u ovom trenutku nisu bili važni, nisu ni sad važni nikome osim istražnim organima.

Šta je prema Vašem mišljenju glavni razlog porasta vršnjačkog nasilja u poslednje vreme?

Nisam sigurna da mogu da kažem da je vršnjačko nasilje u porastu, koliko mi se čini da je drastičnije. Veliki broj nasilja sada dospeva na društvene mreže, i time se povećava njegov intenzitet i dodatno ima veoma surovih postupaka – tog šutiranja jednog deteta od strane vršnjačke grupe itd. Tako da bih ja pre pomerila priču na tu stranu da je surovije. Mislim da na jedan deo tog vršnjačkog nasilja utiče između ostalog jedan ozbiljan društveni problem, a to je da smo mi poremetili vrednosti u društvu. Kod nas onaj ko je pozitivan nije junak, nego je onaj ko je negativan.

Šta pre svega u školama treba što pre da se promeni kako odlazak kod psihologa i pedagoga za decu ne bi više predstavljalo kaznu nego najnormalniju stvar?

Meni je žao što moram da kažem da se u neko poslednje vreme pojavio veliki broj roditelja koji kaže „Ja ne dam da moje dete ide kod psihologa“. To nije u ingerenciji roditelja, nego škola ima stručnog saradnika koji je tu da pomogne detetu i roditelj to ne može da zabrani. Dakle, ta priča o tome da kod psihologa i pedagoga idu samo oni koji su jako problematični delimično potiče iz porodice. Delimično potiče i od nastavnika koji vrlo često kad ne znaju šta će da urade s detetom na času kažu „Idi kod psihologa/pedagoga“ kao da psiholog i pedagog imaju čarobni štapić. Prvo, morali bi da shvate svi oni da pedagog i psiholog nemaju čarobni štapić i ne mogu da promene ponašanje jedno, dvoje, troje ili petoro dece jednim dolaskom. Drugo, da shvate da jedan psiholog i jedan pedagog na hiljadu đaka zaista ne mogu da imaju toliku efikasnost ako svi ne sarađuju zajedno i ako nastavnici i roditelji šalju poruku detetu da su psiholog i pedagog osobe kod kojih ide zato što s njim nešto nije u redu. Roditelji, nastavnici i sami psiholozi i pedagozi treba da vrlo jasno kažu da oni nemaju čarobni štapić, ali da se uključuju u ove druge različite aspekte unapređivanja konkretnog vaspitnog rada.

I sami ste pomenuli da je jedan pedagog i jedan psiholog na hiljadu đaka i da oni zapravo ne mogu efikasno da se posvete svakom detetu. Da li bi onda povećanje broja pedagoga i psihologa u školama zapravo pomoglo?

Mislim da bi bilo za početak sasvim dovoljno da postoji jedan psiholog i jedan pedagog u školi, a da kad oni identifikuju, zajedno sa nastavnicima i roditeljima, da postoji neki problem, dete može da se obrati nekom dodatno ko je u zdravstvenom sistemu i ko bi mu pomogao. Nekada ranije postojala su pri domovima zdravlja razvojna savetovališta, i tu je postojao i psiholog i pedagog i logoped. Tamo su se bavili onom decom koja su prošla tu vrstu trijaže kod školskih psihologa i pedagoga. Kod njih nisu dolazila sva deca iz škole sa teškoćama već samo neka. I to je bio jedan dobar kaskadni sistem u kome ste vi za vrlo kratko vreme mogli da dobijete pomoć. Ta mreža bi mogla da se ponovo napravi, pa bi ona bila podrška školi i to bi moglo dobro da funkcioniše.

Iz svega što ste do sad rekli stiče se utisak da je mentalno zdravlje kod nas još uvek tabu tema. Zašto je to tako?

Mi imamo dosta tabu tema o kojima ne želimo niti da pričamo, niti da radimo na promeni. To je meni posebno izazovno jer mi kao da mislimo da ako sakrijemo od nekoga bilo kakav problem koji imamo da će se on sam rešiti. Kao deca što imaju magijsko mišljenje kad su mala, tako i mi kao narod čini mi se da imamo magijsko mišljenje – ako o tome ćutimo to će nestati. Kod nas je uvreženo od jako davno da je sramota imati mentalne probleme, bilo kakav hendikep i problem, bilo šta što može da liči da mi nismo savršeni, a mi smo sve samo ne savršeni. Iz te potrebe da budemo savršeni mi sve što se ne uklapa u taj koncept doživljavamo kao sramotu. Tome doprinosi i savremena kultura o savršenstvu. To je deo tog koncepta o nečemu idealnom pa sve što se u to ne uklapa treba sakriti i toga se treba stideti, a ne rešavati ga. I onda idemo u obrnutu priču, napadamo umesto da kažemo „Čekaj imamo problem, ajmo da ga rešimo“, a mi ili zatrpamo ili reagujemo potpuno suprotno.

U kojoj meri će postavljanje policajaca po školama doprineti tome da se deca osećaju sigurnije i bezbednije?

Možda je za prvi trenutak dobro da malo umiri dominantno odrasle koji onda imaju osećaj sigurnosti i mogu da o situaciji razgovaraju razumnije. 2002. godine je uveden školski policajac, ali je koncept bio drugačiji. Ideja je bila da taj školski policajac ne bude u uniformi i sa oružjem, i da ne bude nužno u školi, već da pravi jedan bezbednosni prsten oko škole, jer smo tada imali probleme da se mnogo lokalnih problematičnih osoba kretalo oko škola. Međutim, iz ko zna kakvih razloga, prvo su krenuli da jedna osoba pokriva više škola, što je neizvodljivo. Onda su u jednom trenutku samo vratili uniforme i oružje. Za prvi momenat ako će to doneti smirivanje i osećanje veće bezbednosti u redu, ali na duže staze treba da se razmišlja o nekakvoj drugačijoj ulozi. Onda je pitanje dokle ćemo mi da naoružavamo tog policajca da bi on delovao. Ovo je kratkoročno da se prosto svi malo umire, da se bolje osećaju. Kad ste uznemireni vrlo teško je donositi razumne odluke.

Neki državni zvaničnici su okrivili zapadne vrednosti, internet, društvene mreže i video igre za trenutno stanje i čak pozivali na zabranu društvene mreže TikTok. Da li bi to nešto promenilo i koliki je zapravo uticaj svega navedenog na decu i njihovo vaspitavanje?

Svako nekritično korišćenje i izloženost bilo čemu ne može da bude dobro. To nije korisno, ali da proglasimo bilo koga tako jednoznačno krivim nije tačno, ne odgovara činjenicama. Ima mnogo dece koja su na društvenim mrežama pa im ne pada na pamet da nešto urade. Da bi neko nešto neprimereno radio – prebio druga, uradio neku ružnu stvar ili bilo šta što je video na nekoj društvenoj mreži mora da se spoji više stvari, a ne samo izloženost toj mreži. Tu su i lične karakteristike, porodica, uslovi odrastanja i društvo u kome se živi. To je sve s jedne strane, s druge strane zaista mislim da bi morao da se uvede nekakav kriterijum, koji ne znači ukidanje društvenih mreža, ali može da znači samo da se ne dozvoljavaju ružne reči. Prosto ne sme da se dozvoli psovanje, govor mržnje i vređanje drugoga. Ali u tom smislu ne kao cenzura, nego prosto kao princip izgradnje sistema vrednosti. Mislim da je ozbiljno najveći problem što ima toliko mnogo sadržaja, a deca nisu osposobljena da naprave selekciju. I onda su prosto preplavljena sadržajima koji su potpuno neprimereni za njihov uzrast, mentalni kapacitete, sposobnost rasuđivanja i za njihovu emocionalnu snagu.

Gde roditelji danas najčešće prave grešku u vaspitavanju dece?

Meni se nekako čini da nema najčešće greške. Jedan deo roditelja deci dozvoljava sve po principu „Ja ću sve što mogu da omogućim svom detetu“. To nije dobro. Drugi deo roditelja su roditelji ophrvani sopstvenim problemima. Osim toga da dete prehrane i obuku nemaju vremena za dete i ne vide koliku grešku čine trčeći za novcem i zaradom, tu govorim prvenstveno o onome što je preko osnovnog preživljavanja. Jedna od stvari je i da nisu dosledni – čas nešto može, čas ne može. Sledeća stvar je nejedinstvo uticaja – mama daje jednu informaciju i dozvolu za nešto, tata za nešto drugo. Mnogi roditelji gledaju kroz decu sebe u smislu – dete mora da bude odličan đak zato što ja želim da ono bude odličan đak, a ne zato što dete može ili to samo hoće. Roditelji sve više insistiraju na peticama po svaku cenu. Čak se dešavalo kad sam i ja radila u školi da se prepozna da roditelj piše detetu domaće zadatke misleći da se to neće primetiti.

Govorili ste u jednom intervjuu da je došlo do potpunog urušavanja ključnih stubova društva, a ne države. I da je to dovelo do toga da uža porodica teško funkcioniše jer su roditelji po ceo dan na poslu i malo pažnje i vremena posvećuju deci. Ali šta bi država konkretno mogla da uradi kako bi pomogla da se ponovo izgrade ti društveni stubovi i da ta uža porodica ponovo krene da funkcioniše kako treba?

Država bi trebalo da vrati poštovanje propisa i procedura u svoje funkcionisanje. Mi imamo dosta dobrih propisa, konkretno iz obrazovanja, ali je problem što se to ništa ne poštuje. Država bi trebalo da u svojim sistemima apsolutno insistira na poštovanju onih propisa koji postoje, a onda ono što se pokaže da ne valja da unapređuje. Dok se mi ne vratimo u način funkcionisanja da ne moram da tražim vezu za nešto, nego mogu redovnom procedurom da to završim za neko normalno kratko vreme, mi ćemo imati stalno ozbiljne probleme. Sledeća stvar je da izađemo iz priče o korupciji, ali to se opet vraćamo na poštovanje propisa. Kod nas pravosudni sistem gotovo da ne postoji i ljudi žive sa uverenjem da uz odgovarajuće neke lične okolnosti mogu da funkcionišu bez poštovanja propisa. Onda je to kao domine – ako možeš ti, mogu i ja i sledeći i onda svako funkcioniše po nekom svom nahođenju i mi ne funkcionišemo kao država. Ideja o postojanju države je da se urede odnosi dok mi kao ljudska vrsta ne izgradimo svoje kapacitete da možemo bez toga da se ponašamo civilizovano. Mi smo pokazatelj šta se desi kad „nastradaju“ propisi i procedure. Onda radimo šta mi hoćemo i to normalno ne valja. Svaki donosilac odluka mora da se zalaže za poštovanje propisa i državnog uređenja. Da svako radi svoj posao kako treba vrlo brzo bi se sve dovelo u red. Normalno treba i da vratimo uvažavanje naučnih dostignuća, a ne da radi svako šta mu padne na pamet.

Foto: Ina Stanković / Zoomer.rs

Anica Topalović
Anica Topalović
Tip osobe - jurim mačke po ulicima da bih ih pomazila.

Komentari

Leave a reply

Molimo Vas, unesite komentar
Please enter your name here

Preporučujemo

Instagram

Jachim zoomira nedelju

Preporučujemo

Najnovije

GLEDAJ

Još