Ovog ponedeljka, u Reflektor teatru gostuje sarajevska predstava „Ovdje i sada” nastala u produkciji UNFPA BIH i Sarajevskog ratnog teatra – Sartr. U predstavi, sedmoro mladih glumaca i glumica, deli svoje lične i autentične priče o miru. Odgovaraju na pitanje: šta je za njih mir, kreirajući scensku ispovest generacije, rođene nakon rata u Bosni i Hercegovini.
Rediteljka ovog komada je AJLA BEŠIĆ i sama pripada ovoj generaciji. Rođena je 1999. godine u Kaknju, gde je završila osnovnu i srednju školu, a pozorišnu režiju je diplomirala na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Master studije fotografije nastavila je na Akademiji likovnih umjetnosti, pa danas za sebe kaže da je inspirišu vizuelno atraktivne predstave.
Sa Ajlom Bešić, razgovarali smo o predstavi „Ovdje i sada“, koja zaokružuje repertoar Reflektor teatra, u sezoni pod naslovom MIR I PRAVDA. Dodatno je simbolično što se ova predstava o miru, igra na praznik: Dan primirja u Prvom svetskom ratu, samo nedelju dana nakon što je na Sceni Reflektor teatra, premijerno izvedena predstava „Moja zemlja“, sa sličnom tematikom. U predstavi „Moja zemlja“ o ratu , miru i transgeneracijskoj ratnoj traumi, govorili su mladi iz Srbije, a odmah posle njih, na istu pozornicu staju mladi iz Bosne i Hercegovcine. Tako se nastavlja regionalni, teatarski dijalog mladih iz regiona, koji je ove godine u fokusu Reflektor teatra.
Ulaz na predstavu „Ovdje i sada“ je slobodan, pa vam zato pozivamo da pročitate intervju sa Ajlom Bešić, ali i da doćete, od 20 časova, na Scenu Reflektor teatra u Dorćol Platzu, kako biste pogledali ovu emotivnu, potresnu, nežnu i snažnu predstavu.
„Ovdje i sada” je dokumentarna predstava, čija je tema mir. Šta još beogradska publika treba da zna o ovoj predstavi? I zašto je važno da je pogledamo?
Kada smo krenuli sa procesom i kada smo se okupili da radimo predstavu o miru, nismo htjeli da govorimo o ratu. Smiješno je kada to ovako kažem, ali se ispostavilo da je kod nas mir neodvojiv od rata, iako ne bi trebalo tako da bude… Suprotno miru je nemir koji ne mora označavati sukob. (Ne)mir može biti ličan i privatan, međutim ispostavilo se da u postratnom društvu i sa svim transgeneracijskim traumama koje imamo, to ne možemo izbjeći. U predstavi govorimo o miru, našem miru, koji je za svakog individualan.
Kako bi nam opisala proces rada na predstavi „Ovdje i sada”? Kako ste odabrali učesnike i učesnice, kako ste razvijali izvedbeni tekst i šta su bile ključne tačke u metodi vašeg rada na predstavi?
Rekla bih da je ovo bio najemotivniji proces koji sam imala, konstantno sam plakala – što za mene i nije pretjerano neobično. Nismo se svi poznavali, ali smo jako brzo stekli povjerenje jedni u druge i bili smo jako iskreni i otvoreni. Dijelili smo najdublje zakopane priče i dopustili da budemo ranjivi i ranjive. Radili smo svi zajedno, pomagali jedni drugima u pisanju monologa, ohrabrivali jedni druge… U isto vrijeme, ja sam radila u drugom gradu i to na predstavi za djecu, tako da smo se često nalazili kasno i ostajali na probama koliko god bi bilo potrebno. Znači: do kasno u noć. Ponekad smo radili u hodniku pozorišta, ako zbog termina ne bi mogli imati scenu i prilagođavali smo se svim uslovima. Željela sam takav koncept da u jednoj predstavi svaka priča bude mala predstava za sebe i tako odvojeno može fukcionisati, jer svaka životna priča može biti i predstava. Okupila nas je glumica i profesorica Arma Tanović-Branković koja je bila i naša mentorica u radu na tekstu. Pored profesionalnih glumica i glumaca, u predstavi igraju i djevojke koje se nisu školovale za glumu, ali su radile sa nama tako divno, kao da su cijeli život na sceni.
Izvođenjem predstave u Reflektor teatru, vaš komad kreće na regionalnu turneju. Koje su sledeće stanice na ovom putovanju?
Sljedeće igranje nam je u Crnoj Gori, ali to ćemo pitati naše producente.
Sledeće godine, biće trideset godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Kako gledaš na odnose u regionu, u svetlu ove godišnjice? Je li ovo što živimo ovde i danas – zaista mir, u punom smislu te reči?
Sve dok se umjetnost bavi mirom znači da ne živimo u miru, jer umjetnike i umjetnice često vodi instinkt. Ovo što mi sada živimo je samo odsustvo sukoba, ali ne i mir u potpunom značenju. Ne mora se nužno odnositi na međusobne odnose koji su svakako loši, nego i na političku situaciju unutar država. U BiH još uvijek imamo Dvije škole pod istim krovom, gdje su djeca podijeljena po nacionalnosti, a gradovi su podijeljeni po obalama rijeke. Za mene to nije mir. Takve podele, nisu mir. Volim živjeti u svom sigurnom balonu i vjerovati da okolo nema nacionalizma, šovinizma ili bilo kojeg drugog uvjerenja u nadmoć nad drugim, ali je realnost drugačija.
Kada se osvrnemo na situaciju u svetu, čini se da nema važnije teme ni ideje od mira. Kako gledaš na sve te stvari? Čemu se nadaš, a šta te plaši?
Ja sam ustvari jako zbunjena i ne mogu da shvatim zašto i kako. Jasno mi je šta se događa, na nivou informacija, ali ne mogu to da svarim i prihvatim kao normalno. Plaši me da će glas naroda postati potpuno nevažan i da će se izgubiti čak i ovaj privid izbora koji imamo.
„Ovdje i sada” je društveno angažovana predstava, nastala u radu sa mladima. Nameće se pitanje: zašto je važno raditi ovakve predstave sa mladima i za mlade?
Moj fokus u teatru su mladi i priče sa kojima se mogu povezati. Mislim da je općenito važno pričati priče mladih ljudi, jer se problem i krize kroz koje se prolazi u tim godinama često zanemaruju i umanjuju. Nekad je bitno osvijestiti da nisi sam/a na svijetu, da još neko dijeli isti problem i da ga neko drugi shvata ozbiljno, a scena je prostor koji nas može povezati i ohrabriti. Svaki put kada mi se nakon igranja neko zahvali i kaže kako je vidio sebe u nekom liku, shvatim da ima smisla i da trebam nastaviti. Ova predstava je ipak specifična i drugačija od svih ostalih koje sam radila, jer ovdje pričamo lične, istinite priče. Opet mislim da je važno čuti mlade i kada se radi o društvenim, političkim ili bilo kojim drugim temama jer se otvara druga perspektiva i drugi pogled na situaciju. Mladi često razmišljaju kritički I imaju određeni bunt zbog kojeg ne pristaju na sve što im se servira od strane roditelja i okoline, nego otvoreno kažu kada se sa nečim ne slažu i kada im nešto ne odgovara. Sa druge strane, važno je reći da više nismo dio narativa koji je isti godinama i da želimo mijenjati stvari.
Na internetu sam pročitala da si prva diplomirana pozorišna rediteljka iz svog grada i svoje sredine. Zato me zanima da li si, tokom odrastanja, imala prilike da se i sama baviš pozorištem i da prođeš kroz neki vid dramske edukacije, pre upisa na akademiju? Ako je tvoj odgovor potvrdan, bilo bi lepo da nam kažeš i šta ti je ovo iskustvo značilo?
U četvrtom razredu osnovne škole sam bila uključena u dramsku sekciju, pa se i danas se sjećam svoje prve replike. Tu je počelo i završilo moje bavljenje pozorištem, do upisa na akademiju. Grad u kojem sam odrasla, čak i nema pozorište, ali ima dugogodišnju tradiciju dramske škole za djecu koju vode profesionalni glumci. Ni tu školu nisam pohađala, jer nikad nisam htjela da budem glumica, niti sam imala želju da budem na sceni. Samo sam konzumirala sve što sam mogla: gledala sam sve predstave iz drugih gradova koje bi gostovale kod nas. I tu se negdje naivno pojavila želja ili možda čak potreba za pozorištem, koja je poslije samo rasla.
Kako bi opisala svoj pozorišni ukus, svoju estetiku i poetiku? Kakvo pozorište voliš i ko su autori, autorke ili predstave koje te uzbuđuju u intelektualnom ili emotivnom smislu?
Ne mogu reći da još uvijek imam prepoznatljivu estetiku, jer smatram da je potrebno puno učenja i iskustva da bih se na taj način mogla odrediti. Imam neku viziju mog pozorišta kojoj težim, ali još uvijek učim i tražim načine i sredstva kojima ću to postići. U mojim dosadašnjim radovima se to negdje nazire, naravno svakom predstavom sve više, ali sigurno treba još vremena i rada da bih bila zadovoljna. Volim vidjeti dobro promišljene, „vizuelno atraktivne” predstave i otvorene narativne forme. Zavisi od perioda, ali uvijek me privlači savremena drama i autori i autorice. Nova ruska drama je zanimljiva, Britanci, Njemci.. i naravno domaći autori I autorice,
U predstavi „Ovdje i sada“ mladi odgovaraju na pitanje šta je za njih mir, odnosno: šta je njihov mir. Ne želim da završimo ovaj intervju, a da te ne pitam isto pitanje… Draga Ajla, šta je tvoj mir?
Mama i tata, prijatelji, pozorište, moj zec.
Dobro došli_e u Reflektor teatar! Zbog ograničenog broja mesta, pozivamo vas da vaše besplatne ulaznice rezervišete porukom ili pozivom na broj telefona: 0603008886. Nakon predstave, biće organizovan i razgovor sa učesnicima_cama.
Razgovarala: Minja Bogavac
#miripravda #svetlimoumraku
