Sofija Todorović: Majka koja je izgubila sina u nečemu što se klasifikuje kao ratni zločin ili zločin protiv čovečnosti isto tuguje

Na Međunarodni dan sećanja i dostojanstva žrtava genocida nažalost ponovo moramo da konstatujemo da živimo u društvu koje još uvek nije spremno da se suoči sa prošlošću. Korišćenje reči „genocid“ za događaje koji su međunarodno klasifikovani kao takvi još uvek se smatra „veleizdajom“, osuđeni ratni zločinci su „heroji“ čije murale čuva policija, a aktivisti koji se zalažu za pomirenje u regionu su „antisrBski izdajnici“. U ovakvim društvenim okolnostima boriti se za mir i pomirenje je i opasno i hrabro. U ovakvim okolnostima radi Inicijativa mladih za ljudska prava, koja je često na meti napada desničara, a zašto je „genocid“ najteža srpska reč razgovaram sa programskom koordinatorkom ove grupe mladih ljudi Sofijom Todorović.

Pripadaš grupi velikosrpskih izdajnika koji insistiraju na reči „genocid“. Zašto je tu reč u Srbiji toliko teško izgovoriti?

Prvo termin bi bio izajniCA. Ali da ostavimo šalu po strani, ja se zaista ne osećam tako, ovo je moja zemlja, ovde sam rođena i ovde živim, sve lepo i ružno u mom životu dešavalo se mahom u Srbiji. Sa svojim nacionalnim identitetom nikada imala problem ili nesklad, i ne pristajem da mi dominatni narativi određuju kako se biva manje ili više Srpkinjom. Pa nije teško, evo da pokušam, genocid i tačka i nastavlja se dalje. Ta reč je u Srbiji postala obojena svime osim suštinom, taj zločin je utvrđen i dokazan, a naši zvaničnici samo pokazuju domete svoje neljudskosti i suštinske nevolje da o prošlosti razgovaraju ozbiljno bez negiranja, ponižavanja žrtava i manipulacije. Ljude su ubedili da nazivanjem onoga što se desilo u Srebenici genocidom oni etiketiraju građane u Srbiji kao genocidne, što je jedan podmukao spin koji na kraju dana radi samo za njihov interes ali ne i za interes Srbije.

Da objasnimo mladima koji nisu sigurni u terminologiju – zašto se za akciju u Srebrinici kaže da je u pitanju genocid, dok se za neke druge akcije govori „ratni zločin“? Šta je ključna razlika u ovim terminima?

Govori se drugačije jer postoje presude koje ovaj zločin definišu drugačije od ostalih zbog elemenata koje on sadrži. Razlika je pravna, ako ćemo govoriti iz čisto pravne perspektive. U pitanju su međunarodna krivična dela – a to su ratni zločin, zločin protiv čovečnosti i genocid, tu je i još uvek nedovoljno određen i praksom definisan zločin agresije. Međutim, pravna klasifikacija ovih zločina vrši se na osnovu njihovih definicija. One su važne jer impliciraju na pitanje koje se diskutuje van suda a to je pitanje političke odgovornosti i implikacije činjenja ovakvih zločina ili nesprečavanja zločina na dalji politički razvoj država i društava. Zločin genocida definisan je u Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948.godine. Genocidom se smatra bilo koje od dela predviđenih Konvencijom učinjenih u nameri potpunog ili delimičnog uništenja jedne nacionalne, etničke, rasne ili verske grupe kao takve. Srbija ima Zakon o saradnji sa Međunarodnim krivičnim tribunalom (MSKJ) kao i Deklaraciju Narodne skuštine Republike Srbije o osudi zločina u Srebrenici, iako sam naslov kaže zločin, sadržina deklaracije kaže da se osuđuje zločin onako kako je defisan pred Haškim tribunalom (MKSJ). Ni tada nije bilo hrabrosti staviti tu jednu jedinu reč „genocid“ kojom se pravi značajan iskorak ka pomirenju, Inicijativa je tada objavila ceo transkript sa sednice. Srbija je prva država koja je proglašena odgovornom za kršenje Konvencije o genocidu za nesprečavanje ovog zločina, to je takođe činjenica. Srebrenica i sve činjenice u vezi sa genocidom predstavljaju ključnu tačku artikulisanja društvenih vrednosti, odn. individualne i institucionalne (ne)sposobnosti uspostavljanja empatije, ali i prihvatanja odgovornosti za način na koji se zločin pamti i stvara osnov za nova povezivanja. Eto to je možda ukratko, najkraće moguće, i ovo je veoma površno, ali ohabrujem mlade da istražuju ili da nam pišu ukoliko ih intereseje da saznaju više o ovim temama.

Foto: N1

Na meti ste napada kao „antiSrbi“, iako Inicijativa radi i u drugim zemljama regiona i govori o ratnim zločinima koje su vršile sve strane. Prema vašem iskustvu, koliko je drugačija društvena klima u Srbiji i ostalim zemljama regiona i po čemu se razlikuje?

Pa da, ali ti napadi zaista ostaju u senci neverovatnih iskustava koje Inicijativa pruža svima nama koji radimo tu, kao i desetinama hiljada mladih koji su prošli kroz Inicijativine programe ili su bili deo naše aktivističke mreže. Uvek mogu da kažem da je nacionalizam prisutan u svim zemljama bivše Jugoslavije i da je još uvek sila koja pokreće politički život i što je najgore biću u pravu. Isto to mogu da kažem za odnos prema ženskim pitanjima na primer ili za korupciju i tako dalje. Međutim, to je previše generalizujuća ocena, svako od naših društava ima svoje specifičnosti i probleme u kojima smo različiti, pre svega naša prošlost nam je znatno odredila polazne tačke u izgradnji nacionalnih država nakon raspada Jugoslavije. Zatim kulturološki smo bogat region, to takođe vuče pojedine društvene posebnosti, zatim neke od zemalja regiona se već nalaze u Evropskoj Uniji, a neki smo na listi čekanja, neki građani/ke regiona mogu se slobodno kretati po čitavom Balkanu dok je nekima sloboda kretanja i po samom regionu ograničena, sve ove stvari kreiraju društvene okolnosti i prioritete koji diktiraju klimu u društvu.

Naši zvaničnici samo pokazuju domete svoje neljudskosti i suštinske nevolje da o prošlosti razgovaraju ozbiljno bez negiranja, ponižavanja žrtava i manipulacije. Ljude su ubedili da nazivanjem onoga što se desilo u Srebenici genocidom oni etiketiraju građane u Srbiji kao genocidne, što je jedan podmukao spin koji na kraju dana radi samo za njihov interes ali ne i za interes Srbije.

Sofija Todorović

Kakav je stav mladih, koji nisu bili direktni svedoci ovih događaja? Odakle se informišu o događajima devedesetih i da li su otvoreniji da uče o tim događajima iz drugih uglova, ili usvajaju verziju koja se ovde nameće kao zvanični narativ?

Stavovi se razlikuju u zavisnosti od države iz koje dolaze, to dosta utiče na njihove stavove o pitanjima koja se tiču njihove države ili neke druge države iz regiona. Ali ono što je važno jeste da svako od njih ima neki stav, čak i kada nema pojma odakle taj stav dolazi ili kako da ga argumentuje. Nađite mi mladu osobu u Srbiju koja nema stav o Kosovu, bilo kog nivoa obrazovanja ili angažmana, nema jel da? Informišu se mahom preko interneta i gledaju razne YouTube serijale, a ono što dobiju od informacija u školama uglavnom je jednostrano tumačenje prošlosti koje je je neretko nacionalističko i etno-centrično, o mejnstrim medijima bolje da ne počinjem, sreća pa mladi slabo gledaju TV. Međutim, kada upoznaju mlade iz regiona, meni je uvek prezanimljivo da pratim tu dinamiku razvoja odnosa među njima, kako diskutuju, kako se otvaraju nova pitanja, kada čuju drugu perspektivu, to je kao da gledate neku mikro-promenu kako dešava pred vašim očima. Oni onda razmenjuju linkove do vesti o recimo trenutnim političkim dešavanjima i upoređuju načine izveštavanja i tako uspevaju da razlikuju informaciju od propagandnog narativa.

Koliko smo kao društvo daleko od suočavanja sa prošlošću i šta je ono što su najveće prepreke? Da li smo danas bliži tome, ili se udaljavamo?

Suočavanje sa prošlošću je kontinuiran proces, on nije pravolinijski ima periode kada ima bolje rezulatate i periode koji uspevaju da nas vrate 10 godina unazad, zbog toga kao jedine prave korake napred vidim izgradnje veze među ljudima, jer kada jednom sa nekim Rasimom, Marigonom, Mariom ili Nikolom izgradite i lični odnos koji je započeo razgovorima o najtežim pitanjima i o činjenicama, taj odnos se teško urušava jednom političkom tenzijom i on je ono što ostaje kao trajni zalog miru. Danas nismo bliži tome jer imamo političke lidere koji su apsolutno nespremni da razmišljaju regionalno i suštinski oni su deo problema, a ne deo rešenja. Ali, incijativa koje se bave ovim pitanjem je sve više jer mislim da je svima jasno da bez regionalne saradnje i prevazilaženja pitanja iz prošlosti makar u nekom značajnijem obimu nema budućnosti koja nam je svima potrebna.

Na koji način mediji izveštavaju na ovu temu i koje perspektive mediji ne pokrivaju, a važne su za dostojanstvo žrtava?

Uglavnom, medijsko izveštavanje je problematično jer je nije u skladu sa osnovnim postulatima novinarstva, što pogoršava već lošu situaciju. Žrtve i odnos pijeteta, empatije i poštovanja prema žrtvama bilo koje nacionalnosti je zaista ljudski minimumum koji moramo biti spremni da pokažemo. Ovo važi posebno za medije, koji se nisu proslavlili ni sa izveštavanjem o žrtvama porodičnog nasilja unutar svake od zemalja, a da ne govorimo o žrtvama zločina. Znate, majka koja je izgubila sina u nečemu što se klasifikuje kao ratni zločin ili zločin protiv čovečnosti isto tuguje. To je ono što mora da nam bude jasno, to je perspektiva iz koje se mora izveštavati o pričama žrtava, takve priče imaju moć da pokrenu ono ljudsko u svakome od nas. Žrtvama se ne sme medijski manipulisati, moraju se poštovati etički kodeksi i urednička politika medija ne sme da koristi žrtve kao oružje.

Fotografije u tekstu: Medija Centar

Nemanja Marinović
Kad ne uređuje tekstove, bistri politiku. Kad ne bistri politiku, bistri pop kulturu.

Komentari

Leave a reply

Molimo Vas, unesite komentar
Please enter your name here

Preporučujemo

Instagram

Jachim zoomira nedelju

Preporučujemo

Najnovije

GLEDAJ

Još