Nataša Stojanović: Pedagoške službe nemaju podršku, kod nas se ide „po kazni“

Nedavno je u prostorijama Dorćol Platza održana konferencija pod nazivom „Budućnost za mlade“. Pored razgovora o tragediji u Ribnikaru koja je u stanju šoka ostavila celu Srbiju, govornici su razgovarali i o prepoznavanju mladih kao sastavnog i bitnog dela društva, osluškivanju „glasa mladih“, kao i o načinima podrške mladim osobama.

Jedna od učesnica ove konferencije bila je i Nataša Stojanović, dugogodišnja pedagoškinja u Gimnaziji „Sveti Sava“ u Beogradu. Nakon skupa sa Natašom sam razgovarao o stanju u našem obrazovnom sistemu.

Bojim se da ćemo postati glineni golubovi

Kako i Nataša Stojanović radi u psihološko-pedagoškoj službi, jednostavno se nameće pitanje da li su dve osobe, psiholog i pedagog, dovoljne da obuhvate sve učenike koji se u školi nalaze?

Jako je teško, prosto je nemoguće dopreti do svakog deteta. Pokušavamo na neke posebne načine da osnažimo nastavnike, nastavničke kompetencije u tom nekom radu sa decom. Ali sigurno da nam, ja se nekad uplašim, mnoga deca promaknu iz raznorarnih razloga; ili ih ne prepoznamo, ili ne dođu kod nas jer nemaju hrabrosti„, priča Stojanović.

Dragoceni saradnici su, kako kaže, upravo nastavnici koji ukažu da je potrebno raditi sa nekim detetom. „I mi puno radimo sa decom, ali onda na kraju kad podvučemo crtu vidimo da je to vrlo vrlo mali broj“, ističe.

Ovo što se sada priča uveliko, onako više deklarativno, kako u školu treba da uđe što veći broj pedagoga i psihologa, a vidimo da pre svega ulaze policajci; nemam ništa protiv, naravno, ali nisam sigurna da se opet počelo na pravi način. Bojim se da ćemo u svim nekim budućim situacijama; jer nasilje je svuda oko nas, ono je sveprisutno, u svim porama društva, u svakoj školi, dakle ne postoji škola koja nema nasilje; da ćemo mi prosto biti glineni golubovi, u smislu da kao što se sada već i dešava sa ove dve koleginice u Ribnikaru, ne ulazim da li postoji objektivna odgovornost kod njih ili ne; da ćemo mi biti po difoltu prosto odgovorni za bilo šta. I već i jesmo. I ono što i jeste jedan narativ sada se ta priča posle Ribnikara okreće kao „treba da bude što više pedagoga i psihologa“ a već dugi niz godina na žalost i u stručnoj javnosti a sada i šire, važi da su pedagozi i psiholozi krivi za sve i da su oni upropastili i dali deci prava… Tako da ne znam, svi čekamo. A i vidimo, ljudi odlaze iz stručnih službi, struke nema, traže alternative, odlaze na druge poslove, manje stresne, a sa druge strane više zarađuju. Mi smo najmanje plaćeni u školi, nažalost“, zaključuje.

Kao moguće rešenje ovog problema vidi spoljnu podršku od strane eksternih saradnika, kada su kompleksnije situacije u pitanju. „Mi koji radimo  školi, pedagozi i psiholozi, smo obučeni za rad sa decom koja imaju tipične razvojne probleme, dakle sve što iskače iz toga nije naš posao. I mi često imamo problem upućivanja deteta dalje; medicinske službe su preopterećene, roditelji često to ne žele da urade, i u tom smislu bi nam ta neka spoljna pomoć i podrška puno značila“. dodaje.

Na početku smo propustili trenutak da se svi povežemo

Prošlo je skoro mesec dana od tragedije u osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar“ na Vračaru, u kojoj je učenik sedmog razreda smrtno ranio devet svojih vršnjaka kao i radnika obezbeđenja škole. Nakon ovakvog događaja, koji se prvi put desio u Srbiji, nikome nije bilo lako. I niko u tom trenutku nije znao kako da na najbolji način odreaguje. Kakvo je stanje u školi sada, nakon što je ipak prošlo malo vremena od dešavanja, kako se roditelji osećaju?

Ona već čuvena rečenica koju svi ponavljamo: „Posle trećeg maja više ništa nije isto niti će biti.“. Još uvek je sve to u stvari živa rana, ona prava živa rana koja ne sme da se „čačne“, objašnjava Stojanović, na šta se nameće pitanje – da li deca dolaze da razgovaraju o svemu što se desilo.

Dolaze, dolaze. Ili sa direktnim pitanjima, ili sa nekim svojim problemima, ali na kraju uvek završimo pričom o Ribnikaru. Pogađa ih na različite načine; mi sve više otkrivamo decu da su poznavala tu neku decu, da su se družila sa nekima, da su znali braću, sestre, da su bivši đaci Ribnikara… Tako da je teško, u školi su kod mene, mislim i u drugim školama naravno, a da to nije Ribnikar, nekako povećane tenzije, ta osetljivost… Nekako smo svi uznemireni, pokušavamo da oslušnemo decu, i da malo, možda je sada to dobro u ovoj situaciji, da nekako ih više slušamo i više brinemo o njima“, objašnjava.

Kao društvo svi se možemo složiti oko jednog – da su roditelji nakon ovog događaja na svoja leđa preuzeli itekako veliki teret.

Mi smo nekako vezano za Ribnikar na samom početku propustli trenutak da se svi povežemo, da svi radimo na tome što nam se desilo, i da im pre svega pomognemo. Negde su se stvari polarizovale; čujete jedna grupa roditelja, druga grupa roditelja. Sada bi neko neutralan, a sa dovoljno autoriteta trebalo da napravi neku vrstu medijacije između tih roditelja i da proba da se sada stvarno napravi jedno zajedničko jezgro, i da svi gledaju ka istom cilju – da vidimo kako da deci bude što bolje“, kaže Stojanović i dodaje da postoji sloboda da se o ovome govori.

Ne mislim da roditelji nemaju slobode, samo im nije lako. Roditelji su svojoj deci želeli najbolje naravno, da im što pre reše problem, a oni sami su bili preplavljeni svojim brigama, svojom nesigurnošću, potrebom da im deca  budu fizički bezbedna; dakle to su strahovi vezani za fizički opstanak. I onda ih je to, „pričajte sa decom“ dodatno iziritiralo, a oni su bili isprepadani „kako to da pričam sa svojom decom“? A kad vi razmišljate, razgovori su spontani, idu kroz slušanje, kroz razumevanje toga što kažeš, kroz prepoznavanje kakav si ti stvarno, a ne kako ja to želim da moje dete izgleda. A oni su onda tražili bukvalno rečenice koje treba da kažu deci, a to onda nije spontanost, to nije onda pravo razumevanje“, zaključuje Stojanović.

Širimo krug poverenja

Tokom trajanja konferencije, uz Natašu je sve vreme bila i pažljivo je slušala grupa njenih učenika iz Gimnazije „Sveti Sava“. Dok je trajao ovaj razgovor, učenici su prilazili Nataši da joj se zahvale na prilici da prisustvuju jednom ovakvom open concept događaju. Iz svega priloženog, stekli smo utisak da Nataša ima odličan odnos sa svojim učenicima, više prijateljski nego strogo-nastavnički. Odatle se nameće pitanje, kako je Nataša uspela da prevaziđe jaz učenik-psiholog/pedagog? Jer u školama i dalje vlada stav da se kod psihologa ili pedagoga ide na razgovor samo po kazni kada se nešto loše učini.

Nisam sigurna da sam uspela da prevaziđem taj jaz. U mojoj školi deca i dalje silaze po kazni, to je ono što nastavnici prenose deci: „Prestani, ili ću te poslati kod psihologa ili pedagoga!“. Ali kada oni dođu, mi onda uspostavimo kontakt sa njima; mi vrlo često čujemo od dece komentar „ja sam mislio da ste Vi opasni, pa sa Vama može vrlo lepo da se priča“. I to je taj način kako mi širimo taj krug poverenja; dakle oni vide da nismo tu da kaznimo, da smo tu da pomognemo i da razumemo, i malo prenose to drugoj deci. Pa onda kad neko ima problem kažu „siđi dole, ona žena i nije tako strašna, možeš sa njom lepo da popričaš“. Ali generalno taj stav da smo mi neko ko kažnjava decu, ko služi da nešto deci uradi, to važi u većini škola. Dakle ja na taj način širim taj krug, kad deca dođu ne kažnjavamo, ne pretimo, imamo otvoren odnos. Što ne znači da sve gladimo i da sve razumemo, ali samo otvorimo to komunikacijsko polje“, priča Nataša.

Sistem nas ne podržava

Svedoci smo vremena u kojem nastavnici gube svoj ugled i autoritet u društvu. Kako od strane učenika, podsetimo se samo slučaja iz Trstenika gde je učenik izmakao stolicu svojoj nastavnici, tako i od strane roditelja. Kako je došlo do toga da smo kao društvo izgubili poverenje u onoga ko nam obrazuje i vaspitava decu?

Nas ne podržava društvo, sistem nas ne podržava. Mi smo izgubili uvažavanje i poštovanje od strane sistema. Možda je taj narativ krenuo od političara, ili od bilo koga, nebitno je. Možda i od toga da je obrazovanje nebitno, da možeš da kupiš diplomu… Nastavnici se osećaju veoma poniženo, veoma neuvaženo; i tu nije prvi uslov i jedini novac i ta plata o kojoj se priča… Već vraćanje uvažavanja i poverenja u to što mi radimo, to se izgubilo, a sa tim nemaju veze ni deca ni roditelji; oni su prosto dobili dozvolu od društva da se tako odnose prema nama“, ističe Nataša i dodaje da se ovde radi o „višedecenijskom stavu prema prosvetnom radniku“, i da se ovo nije desilo preko noći.

Optimistična je i veruje da stvari mogu da se isprave, i da ne treba mnogo vremena za to; ali da je potreban jedan društveni konsenzus, jedna ozbiljna promena društvenog stava prema vrednostima.

Zašto je Finska najsrećnija zemlja?

Bila sam u Finskoj pre desetak godina. Kad smo obilazili njhove prosvetne institucije, svuda smo pitali koja je tajna vašeg uspeha, jer Finska važi za zemlju sa vrhunskim sistemom obrazovanja, ali i za najsrećniju zemlju. Svi su nam rekli, od sindikata do ministarstva, da je vrhunska vrednost u njihovom društvu biti obrazovan. I to je to, to nam treba, a to kod nas nije, je l’?“, priča mi Nataša za kraj razgovora.

A to kod nas nije slučaj…

Treba biti pametan pa nakon svega što je Nataša rekla izvući neku poruku. Nakon svega o čemu sam sa Natašom razgovarao, rečenica koja mi i dalje odzvanja u glavi je „Vrhunska vrednost u njihovom društvu je biti obrazovan“, misleći na Finsku kao državu.

Možda je ova rečenica upravo ono što Srbiji nedostaje. Ili kako bi to Nataša rekla, „to kod nas nije slučaj, je l’?“

Foto: Ina Stanković / Zoomer.rs

Darko Gligorijević
Darko Gligorijević
Polu poljoprivrednik, polu čovek koji piše tekstove.

Komentari

Leave a reply

Molimo Vas, unesite komentar
Please enter your name here

Preporučujemo

Instagram

Jachim zoomira nedelju

Preporučujemo

Najnovije

GLEDAJ

Još