Aida Ćorović: Putinovo objašnjenje vređa elementarnu intaligenciju

Iz dana u dan svjedoci smo ratnih dešavanja na prostoru Ukrajine. Iako se rat dešava nekoliko hiljada kilometara od nas cjelokupan utisak je podjeljen. Prisutni su oni koji kao da obijaju primijetiti šta se dešava, ali i oni koji su zabrinuti kako za ličnu egzistenciju tako i za živote nedužnih civila na području Ukrajine.

Da li nam ova kriza evocira sjećanja na devedesete? Da li je moguće da se takav scenario ponovi?

Naša sagovornica Aida Čorović, dugogodišnja aktivistkinja, novinarka i političakra podijelila je sa nama svoje stavove kako povodom novonastale situacije.

Kako Vi doživljavate trenutnu situaciju?

Svaka vrsta rata, odnosno bilo kakve agresije kod mene lično izaziva ogromnu tugu i poprilično emotivno reagujem na to. Dešavanja takve vrste podsećaju me na ono što smo proživljavali devedesetih godina. Ja sam veoma teško i bolno preživela devedesete iako nisam bila klinka, ali nekako nisam verovala da je rat u Jugoslaviji moguć. To se apsolutno kosilo sa svim mojim životnim vrednostima, mislim da i dalje ne uspevam da smestim tu traumu gde joj je mesto.

Kakve Vam emocije budi ova situacija?

Naravno da je i cela situacija u Ukrajini izazvala zebnju, ali iz nekog čudnog razloga kao da imam utisak da će ovo realtivno brzo da se završi, jeste već napravljena ogromna šteta. Možda je iracionalno ili je neki moj odbrambeni mehanizam. Zapravo, ne možda nego sigurno, jer nemam nikakav racionalan dokaz za takav stav.

Ljudi različito reaguju. Od onih koji potpuno odbijaju da je neko odgovoran, odnosno da je Rusija agresor u ovom slučaju. Opet imam jednu vrstu evokacije sećanja na dešavanja devedesetih i poricanje ljudi da se u Srbiji i okruženju nešto dešava. I dan danas sve ovo što vidimo i Ratko Mladić i sve to je upravo posljedica nesuočavanja sa prošlošću.

Kakav je Vaš utisak, kako reaguju ljudi u okruženju?

Ljudi u mom okruženju različito reaguju. Od onih koji potpuno odbijaju da je neko odgovoran, odnosno da je Rusija agresor u ovom slučaju. Opet imam jednu vrstu evokacije sećanja na dešavanja devedesetih i poricanje ljudi da se u Srbiji i okruženju nešto dešava. I dan danas sve ovo što vidimo i Ratko Mladić i sve to je upravo posljedica nesuočavanja sa prošlošću. Mnogi ljudi, nažalost imaju taj otklon i potpun nedostatak želje da stvarno shvate šta se dešava, već biraju informacije koje im se dopadaju.

Vrlo je širok spektar, od potpunog ignorisanja i poricanja do onih koji sve ovo prate sa zebnjom i pokušavaju da kroz proteste, te različite aktivnosti prosto iskažu svoj stav protiv rata. Dakle, vrlo različit spektar reakcija. Ono što mogu da primetim jeste da su svakako povišene emocije i da ljudi u malom broju slučajeva racionalno razgovaraju jedni sa drugima. Uglavnom na mrežama vidim da je previše iskakanja iz koloseka, previše optuživanja, previše uvreda. Nekako čini mi se da većina reaguje ishitreno i vidi se neka vrsta trauma koja kod nas nije rešavana i ceo ovaj region reaguje iz trauma.

Foto: Youtube printscreen

Mislite li da su ljudi više šokirani činjenicnom da je rat u Evropi nego da je rat uopšte?

Ovde ima više faktora. Naravno, jedan je zato što nam je ova zemlja veoma blizu, drugi zato što je umešana zemlja koja je za Srbiju jako značajna. Rusija, zemlja koju Srbija godinama, opet potpuno iracionalno doživljava kao nekog „starijeg brata“, zaštitnika, što je potpuno besmisleno. Postoji bezbroj dokaza da Rusija praktično nikada, ali ajde od Drugog svetskog rata, pa na ovamo nije nikada eksplicitno štitila interese Srbije, osim nekog potpuno lažnog narativa koji opet vezan za to da su ljudi neobavešteni. Ne pomaže nas pomaže finansijski, sve što je mogla da uzme uzela je, nije stala iza nas, čak i kada je NATO bombardovanje u pitanju to je jedan od načina trgovine i načina da za sebe iznudi kratkoročne ciljeve od zapadne alijanse i NATO zemalja.

Dakle, mislim da je to jedan od razloga zašto ljud tako emotivno reaguju. Videli smo kako se i naša vlast odnosila prema mogućim sankcijama, tek juče u Sali UN-a se izjasnila protiv ruske agresije. Praktično do juče nismo htjeli jasno i glasno da kažemo dok nismo dobili „šamare“ iz Evrope. To jasno govor kakva je situacija u Srbiji.

S druge strane, vidimo da je Bosna i Hercegovina odmah jasno i nedvosmisleno stala uz Ukrajinu. Prisetila se svega onoga šta su ljudi tamo doživeli devedesetih godina. Na vrlo slično način na koji Rusija sada napada Ukrajinu, sa vrlo sličnim opravdanjem i ispiranjem mozga, vrlo slično se Srbija ponašala prema Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, pogotovo davajući slična opravdanja za agresiju koju je činila ka susednim zemljama.

Mnogo ličnih,iracionalnih emocija,iskustava i mišljenja unosimo u sve ovo. Vrlo je malo trezvenih stavova ovih dana.

Postoji bezbroj dokaza da Rusija praktično nikada, ali ajde od Drugog svetskog rata, pa na ovamo nije nikada eksplicitno štitila interese Srbije, osim nekog potpuno lažnog narativa koji opet vezan za to da su ljudi neobavešteni. Ne pomaže nas pomaže finansijski, sve što je mogla da uzme uzela je, nije stala iza nas, čak i kada je NATO bombardovanje u pitanju to je jedan od načina trgovine i načina da za sebe iznudi kratkoročne ciljeve od zapadne alijanse i NATO zemalja.

Kolika paralela može da se postavi između desavanja u Ukrajini i dešavanja na prostorima bivše Jugoslavije 90-ih godina?

Očigledno da zemlja ima namjeru da silom nametne svoja pravila. Da li iza toga stoji želja da se sačuva teritorijalno jedinstvo, kao što je to govorio Slobodan Milošević ili da se vrši kontrola prirodnih resursa, šta god da je u pitanju ishod je isti. Imamo jednu zemlju koja je agresor i jednu ili dve zemlje trpe agresiju.

Dakle, niko iz Ukrajine nije otišao da puca na Rusiju, kao što niko ni jednog trenutka iz BiH i Hrvatske nije došao, pa pucao po srpskim gradovima. Naprotiv, dešavalo da srpska vojska u početku ili kako se dugo vremena zvala Jugoslovenska narodna armija koja je bila debelo očišćena od kadrova drugih nacionalnosti, sa vrlo jasnim političkim i vojnim ciljevima da se izvrši agresija, da se ubijaju ljudi, izvrši neka vrsta pljačke, da se izvrši pogrom, pritisak ne bi li se iz toga proizašle neke koristi. Recimo direktna korist iz te situacije jeste Republika Srpska. U tom smislu može da se pravi potpuno jasna i nedvosmislena paralela.

Foto: Nova S, youtube printscreen

Kako da tumačimo Putinovo objašnjenje napada na Ukrajinu?

Ako jedna suverena i nezaviana zemlja nije sposobna da se sama izbori sa desničarskim grupama vi joj na drugi način pomozite. Ovako je Putinovo objašnjenje besmisleno do te mere da vreća elementarnu intaligenciju. Ista takva su bila dešavanja devedesetih u regionu. Sve je to bilo tako, taj narativ da javno mijenje treba da se spremi i da smo mi stradali od ruke Hrvata u Drugom svetskom ratu. Takođe, ta bizma vezana za skoro petsto godina osmanske imperije i mržnje prema Muslimanima.

Vrlo dobro pripremljen teren kroz kampanje medije i ispiranje mozga. Svi se sada prisećaju događaja koji su bili pre pedeset ili sto godina. Napadati ljude koji nikakve veze nemaju i nisu ni krivi ni dužni, pod tim opravdanjem, nije rešenje. Može proći samo kod potpuno neukog sveta i ljudi koji su nacionalisti.

Vidimo da u cijelom pojasu bivseg SSSR-a, te nacionalističke težnje i pretenzije nisu prestale. Pogotovo od strane Rusije, odnosno Putina koji nikako da shvati da SSSR vise ne postoji. Nekada je bila moćna zajednica, pa onda „hajde da bar jednu ili dve zemlje stavimo pod svoju šapu“. To je potpuno neprirodno i nenormalno. Vidim mnogo paralela i sličnosti između dešavanja devedesetih onome što sada Rusija radi u odnosu s Ukrajinom.

Činjenica je da živimo u vremenu kada su nam informacije i više nego dostupne, ali nikada teže nismo mogli razdvojiti lažne vijesti od istinitih, možemo li trenutnu situaciju okarakterisati i kao jedan medijski rat?

Cela situacija je trenutno mnogo složenija u odnosu na prošlost jer imamo i društvene mreže. Preko društvenih mreža može da se truje. Takođe i zapadna alijansa kroz svoje medije, zloupotrebu interneta, TV sadržaje za svoje gledalište plasira različite vrste laži i opravdanja za praktično moguće NATO delovanje prema Rusiji. Bojim se da će svaki sukob, imamo primer od zalivskog rata, održavati kroz medije i njuhovu manipulaciju, a da ne govorim o tome šta društvene mreže rade.

Mi ćemo sedeti u udobnosti doma i gledati kako se jedna zemlja ili jedan grad razara dok stvarno neki ljudi zaista pate. Mislim da je sada trenutak kada bi ljudi svugdje u svetu trebali biti pribrani i uputiti bilo kakve vrste apela svojim zvaničnicima da su protiv rata gde god se on dešava.

Shvatam vojnu industriju i činjenicu da je ogroman novac u pitanju, ali na kraju dana nevini ljudi stradaju i preko naših leđa se vode ratovi. Drago mi je što je bar u mom krugu prisutno, kao narativ, to da se bira strana, ne osuđuje cela Rusija, a ni svi Rusi. Vidimo sada tu jednu potpuno iracionalnu vrstu bizme u odnosu na rusku kulturu i na sve građane Rusije što je potpuno besmisleno, jer je mnogo ljudi na ulicama ruskih gradova protestvovalo protiv Putinove politike.

Takva vrsta svrstavanja svih ljudi u jednu fioku je besmislena. Još jedna paralela, kao što ja ne mogu da se pomirim kada kažu negde na zapadu, recimo kada putujem negde: „Svi srbi su bad guys”, iako ni sama nisam srpkinja, ali mene to vređa i ne dozvoljavam da se takva crno-bela slika o svim Srbima šalje u svet.

Takva vrsta svrstavanja svih ljudi u jednu fioku je besmislena. Još jedna paralela, kao što ja ne mogu da se pomirim kada kažu negde na zapadu, recimo kada putujem negde: „Svi srbi su bad guys”, iako ni sama nisam srpkinja, ali mene to vređa i ne dozvoljavam da se takva crno-bela slika o svim Srbima šalje u svet.

Da li mislite da su mediji na neki način zakazali u podsticanju na pomoć nedužnim civilima u Ukrajini?

Naši mediji su generalno zakazali kada je izveštavanje na ovu temu u pitanju. Ovi koji su pod kontrolom vlasti očekivano, ali i kod ovo malo opozicionih medija imamo ogromnu autocenzuru i stav podčinjavanja kada je Rusija u pitanju. Mislim da ne postoji ni jedan političar koji bi sada javno izašao i rekao da su Rusi napravili grešku i da Ukrajini treba pomoć.

Ovde se jednostavno ćuti i nema izjašnjavanja praktično do juče i to nekako između redova. U tom smislu ako i pozicija i opozicija ima potčinjen uvlakački stav prema Rusiji onda je jasno da neke velike priče o onome šta se zaista dešava nema. Shodno tome nema ni priče o bilo kakvoj vrsti pomoći civilima.

Mi se na društvenim mrežama dopisujemo i govorimo o tome šta možmo da uradimo da li da napravimo neke punktove za prikupljanje pomoći. Juče sam čula da Crveni krst prikuplja pomoć i jedan kafić ovde na Vračaru. Nažalost, pre će građani sami da se organizuju nego što će država. Pogotovo u ovakvoj situaciji gde treba da se opredelite za tog nekog samoproglašenog „starijeg brata“, teško da ćemo ovde imati neke racionalne postupke. Da je obrnuta situacija sigurno bi bila neka opšta histerija.

Foto: Medija centar

Kako i koliko kategorično ljudi i Srbiji biraju stranu?

U jednoj kući imate nekoliko ljudi, pa misle različito. Većina ljudi poslednjih trideset godina potpuno iracionalno donosi sud. Ne žele da se suoče sa onim što je stvarnost. Nekada je ta stvarnost surova i bolna, a većina ljudi ovde ne želi da pruhvati to pogotovo ako znamo da mi imamo godine pripremanja građana za nerazmišljanje. Imamo medije i političare koji zamagljuju istinu, šta da očekujemo od običnog čoveka koji nema puno znanja?

Svakodnevno možemo da čujemo toliko iracionalnih stavova da je to zapanjujuće. Videli smo to sada ne samo na ovom konkretnom sukobu, nego i za vreme korone koliko država radi na tome da zataška suštinu. Mi smo već postali ona čuvena „žaba“ koja se dugo „krčka“ i više kao društvo nemamo potencijal za racionalno sagledavanje objektivne realnosti. Očigledno da nam je tako lakše.

Ako predsednik na televiziji kaže da živimo zlatno doba da li ti treba da verujemo njemu ili svom novčaniku ili frižideru? Nažalost, ja oko sebe vidim mnogo ljudi koji će pre verovati predsedniku nego sami sebi. Onda me zaista ne čudi da šta god da vam kažu prihvatamo zdravo za gotovo. Ljudi selektivno biraju ono što žele da čuju i da vide ono što im odgovara.

Veliki broj ljudi se obaveštava u nekim obskurnim grupama na internetu koje se i formiraju da bi plasirale lažne informacije. Postoji i psihološki fenomen „crne mrlje“, da čovek ne želi da vidi istinu koja mu je pred očima traumatična i teška, mada je istina jedina koja može pomoći čoveku da se oslobodi i razreši konflikt unutar sebe.

To se sve dobro videlo devedesetih, to se vidi i sada pogtovo u poslednjih deset godina kada imamo na vlasti istu onu ekipu koja je napravila tu propagandnu mašineriju. Oni to isto rade i sada posle praktično trideset godina, sa malim izuzetkom u vreme Zorana Đinđića da napravimo odklon takve jedne lažne stvarnosti. Mi gotovo trideset godina živimo u lažima, te me uopšte ne čudi da ljudi tako potpuno iracionalno drže stranu.

Videli smo to sada ne samo na ovom konkretnom sukobu, nego i za vreme korone koliko država radi na tome da zataška suštinu. Mi smo već postali ona čuvena „žaba“ koja se dugo „krčka“ i više kao društvo nemamo potencijal za racionalno sagledavanje objektivne realnosti.

Može li se prisustvo ili odustvo ematije kod ljudi opravdati kao postraumatsko stanje i evokacija sjećanja na prošli rat na ovim prostorima?

Nisam sigurna da je to tako jednostavno. Znam mnoge ljude koje su preživeli ozbiljne traume i učeni svojim iskustvima itekako su spremni da pomognu da neki drugi narod ne pati. Postoji čitav spektar emocija i opet stvari nisu crno-bele. Postoje ljudi koji ne iskazuju nikakvu empatiju, čak primećujem i jednu vrstu zluradosti što me potpuno poražava kao ljudsko biće. Mislim da je sve individualan odabir.

S obzirom na to da je ukrajinski otpor veći nego sto je Rusija očekivala i da će sukob evidentno trajati duže, smatrate li da bi međunarodna zajednica trebala pružiti veću podršku ukrajinskom narodu kako bi se izbjegla humanitarna katastrofa?

Inače imam strašan problem sa uopšte pojmom međunarodna zajednica još od dešavanja devedesetih. Ta međunarodna zajednica koja deklerativno podržava i deklerativno pruža pomoć je za mene jedno svojevrsno licemerje. Apsolutno sam za to, ali ne u vojnom smislu, ali sve što može da spreči katastrofu u ovom trenutku veoma je važno. Od reči i aplauza u Briselu se ne živi, od toga mi ništa nemamo. Nisu imali ni moji rođaci ni prijatelji u Sarajevu koje je skoro četiri godine bilo pod opsadom.

Takođe sam protiv sankcija Rusiji, jer te sankcije neće pogoditi Putina lično. Bilo bi u redu da se odnose na njega i rukovodstvo. Odlično se sećamo kako te iste sankcije nisu naštetile porodici Milošević, naprotiv postali su milioneri, ali smo zato mi obični građani stradali. Protiv sam sankcija prema građanima.

Pomoć je potrebna ne samo Ukrajini već i ruskom narodu koji se ne slaže sa Putinovom politikom. Na taj način bi zapad trebalo da reaguje, a ne tako selektivno, ne samo lepim rečima. Najlakše je poslati oružje to i jeste između redova da se prave ratna područja kako bi američka vojna industrija besno napredovala, ja nisam za to. Volela bih da svugde u svetu vidimo talas različitih vidova podrške.

Govorim iz ugla nekog ko je osetio na svojoj koži. Neki moji sunarodnici stradali su u Bosni, a s druge strane ja živim u Srbiji i imam srpski pasoš bila ja Bošnjakinja ili Srpkinja ja sam građanka trećeg reda i moje ime im ništa ne znači. U svakom slučaju sam svih ovih godina pogotovo devedesetih na neki način bila ulupana i to je ono što ja ne želim.

Mnogi moji prijatelji, saborci i saborkinje koji su Srbi su itekako stradali od režima Slobodana Miloševića. Bili smo nemoćni prema onome što se dešava u Bosni, na Kosovu… bili smo mirovni aktivisti i aktivistkinje i doživljavali smo mnoge neprijatnosti i pogrome, a onda kada odete negdje u inostranstvo čujete ono das u svi srbi „bad guys”, vidim da se nažalost ta ista matrica ponavlja kada je ova situacija u pitanju.

Da li je u Srbiji prisutna energija devedesetih i da li je moguć sličan scenario?

Prisutna je energija koja podseća na devedeste, ali zato što su prisutni isti ti ljudi koji su nam i tada radili o glavama. Možda ćemo osetiti ovu krizu kroz cene gasa, ali ja zaista nisam stručna, pa ne mogu da cenim, ali ja već deset godina živim u devedesetim. Možda ne celih, ali šest ili sedam poslednjih sigurno otkako je Aleksandar Vučić uzurpirao vlast ja živim u devedesetim. Atmosfera je potpuno ista.

Naslovna fotografija: izvor DW

Komentari

Leave a reply

Molimo Vas, unesite komentar
Please enter your name here

Preporučujemo

Instagram

Jachim zoomira nedelju

Preporučujemo

Najnovije

GLEDAJ

Još