16 dana aktivizma: Marija Dimitrijević- Uz dobru organizaciju i malo truda sve se može!

Centar E8 je pokrenuo kampanju za uključivanje Programa Y u školske kurikulume. Program Y za cilj ima promociju rodne ravnopravnosti i zdravog načina života kod mladića i devojaka obrađivanjem nekih od društvenih konstrukcija maskuliniteta i feminiteta kao strategije za izgradnju važnih životnih veština mladića i devojaka u periodu njihovog prelaska u doba rane zrelosti. Ključne teme su rodna ravnopravnost, nenasilje, seksualno i reproduktivno zdravlje i roditeljstvo. Zašto su ove teme važne i neophodne u obrazovnom sistemu?

Program Y je, prema mom mišljenju, izuzetno važna stvar. Ove teme su neophodne jer se nasilje u tom periodu javlja u različitim oblicima, a poslednjih godina se, čini mi se, potpuno otelo kontroli. Da bismo radili na suzbijanju nasilja i promociji rodne ravnopravnosti, jako je važna edukacija mladih. U obrazovnom sistemu su izuzetno važne jer se tako pruža edukacija na različitim poljima, ali svako od nas može da bude delić te slagalice i učestvuje u kreiranju neke zdravije i bolje sredine za decu i mlade. 

Ti si dugogodišnja aktivistkinja u organizaciji „Plavi krug“. Reci nam nešto više o tome i o ciljevima te organizacije.

Udruženje za borbu protiv dijabetesa Plavi krug već 10 godina radi na pružanju podrške osobama sa dijabetesom. Osnovni cilj je poboljšanje položaja i kvaliteta života osoba koji žive sa dijabetesom, njihovih porodica, prijatelja i svih onih na koje ova bolest utiče kroz niz akcija i edukacija pri kojima je fokus podizanje nivoa svesti, razmena iskustava i pružanje podrške. Aktivistkinja sam već 5 godina, a  Plavi krug mi je pomogao da vidim iskustva drugih ljudi, za koja smatram da su izuzetno važna, budući da 10 minuta u lekarskoj ordinaciji dva puta godišnje nije dovoljno za sva naša pitanja i nedoumice. Na raznim volonterskim akcijama upoznala sam mnogo osoba sa dijabetesom koji su mi danas primer, podrška, a neki čak i veoma dobri prijatelji. Shvatila sam da želim da budem deo te priče i da svoje znanje i iskustvo produbljujem, ali i delim sa drugima.

Da li smatraš da je neophodno više govoriti o dijabetesu u školama? Po tvom mišljenju, koliko su ljudi u Srbiji uopšte svesni rizika?

Kako sam se i sama od trenutka dijagnostikovanja dijabetesa, a bilo je to u drugom razredu osnovne škole, susretala sa zadirkivanjima, vređanjima i maltretiranjem od strane vršnjaka, smatram da je izuzetno važno govoriti u dijabetesu u školskim ustanovama. Taj nedostatak razumevanja dolazi upravo iz neznanja, a budući da sve više dece dobija dijabetes u tom uzrastu, važno je da njihovi vršnjaci, ali i profesori, znaju kako da se ponašaju kao i da reaguju u kriznim situacijama. 

Ljudi u Srbiji definitivno nisu svesni rizika niti činjenice da sve više ljudi oboli od dijabetesa svake godine. Prema statistikama, kada bi sve osobe sa dijabetesom činile jednu državu, to bi bila 3. najveća država na svetu – a ljudi olako odbacuju činjenicu da užurbani i stresni svet u kome danas živimo, nažalost, najčešće nosi posledice upravo po naše zdravlje. 

Često u okviru kampanja „Plavog kruga“ održavate merenje nivoa šećera u krvi ljudima. Koliko često nailaziš na ljude koji verovatno imaju dijabetes a da to i ne znaju? Kakve su njihove reakcije kada im saopštiš da im je zdravlje potencijalno ugroženo?

Do sada sam učestvovala u pripremi i realizaciji mnogobrojnih akcija koje za cilj imaju rad na prevenciji dijabetesa, ali i samoj edukaciji. Na mnogim akcijama proveravanja nivoa šećera u krvi događalo se da se pojave osobe sa povišenom glikemijom i bude raznih reakcija- neko se glasno nasmeje i kaže „ma, nije meni ništa“, a nekome se odmah u očima prepozna strah i zabrinutost. Međutim, drago mi je da je ovih prvih reakcija znatno manje i da ljudi prema svom zdravlju postupaju odgovorno, a mi im uvek ostavimo kontakt udruženja da nam se jave kada odrade analize i posete lekara, time želeći da im naznačimo da u tome nisu sami. 

Za kraj- kako postižeš da svoj aktivizam uklopiš sa svim fakultetskim obavezama? Sa kojim sve izazovima se susrećeš u aktivizmu, i šta je ono što te „tera“ da nastaviš da se baviš aktivizmom?

Uz dobru organizaciju vremena i malo truda, sve se može. Još od srednjoškolskih dana, pa sve do danas, na trećoj godini fakulteta, mogu da kažem da uspešno balansiram učenje i sve svoje hobije, uključujući i aktivizam. Naravno, u nekim ekstremnim situacijama moram da biram šta će da trpi, pa obično to budu odmor i san. Ono što me gura jeste činjenica da smo ujedinjeni uticali na mnoge promene u zdravstvenom sistemu i veću vidljivost osoba sa dijabetesom i njihovih potreba. Potrebni smo ljudima koji tek ulaze u ovu priču, roditeljima čija deca dobijaju dijabetes i njihovoj porodici u tim prvim trenucima kada ne znaju šta ih je snašlo. Takođe, vodi me osećaj u stomaku nakon svakog događaja, akcije ili edukacije. Možda sam umorna, ali i prepuna pozitivne energije jer sam tih nekoliko sati bila okružena sjajnim mladim ljudima koji žele da menjaju neke stvari. 

Intervju je nastao u okviru regionalne Inicijative mladića za borbu protiv rodno zasnovanog nasilja (YMI), u projektu „Budućnost za mlade: Mladi kao lideri za obrazovanje o životnim veštinama na Balkanu“ koji finansira Austrian Development Coorporation, a koji implementira Care International Balkans u saradnji sa Centrom E8.

Komentari

Leave a reply

Molimo Vas, unesite komentar
Please enter your name here

Preporučujemo

Instagram

Jachim zoomira nedelju

Preporučujemo

Najnovije

GLEDAJ

Još