Život mladih glumaca i glumica za vreme pandemije / drugi deo

U prvom delu teksta mogli ste da ispratite kako je pandemija korona virusa ekonomski uticala na mlade glumce i glumice u Srbiji i Bosni i Hercegovini, a u ovom delu vam donosimo situaciju sa pozorišnom scenom u Tuzli.
Autorke teksta su Šejla Džindo (BiH), Sanja Đorđević (Srbija) i Sanja Kosović (Srbija). Priče su nastale u okviru „Media For All” programa koji finansira vlada Velike Britanije. Prikupljeni materijal i izneti stavovi isključivo su odgovornost autora.

Brojke govore sve

Ove glumice iz dvije zemlje dijele sudbinu sa još mnogo mladih glumica i glumaca koji nakon preuzimanja diplome na tržištu rada dugo čekaju na ugovor o radu. U Srbiji je trenutno na evidenciji Nacionalne službe za zapošljavanje ukupno 56 glumaca od kojih devet ima manje od 30 godina. Od svih glumaca na evidenciji, jedna petina je iz Vojvodine, od kojih većinu predstavljaju žene. 

U Bosni i Hercegovini 46 glumaca nalazi se na evidencijama nezaposlenih – njih 38 u Federaciji BiH i osmoro u Republici Srpskoj. Dok su Akademije dramskih/scenskih umjetnosti samo u Sarajevu i Tuzli – gdje je i najveći broj nezaposlenih, pozorišta postoje u više gradova. Po jedno u Mostaru i Zenici, tri u Tuzli i pet u Sarajevu.

Statistika u Federaciji Bosne i Hercegovine:

Savez dramskih umetnika Vojvodine: Ranije je bilo manje školovanih, a više stabilnih angažmana

Primjer sistemskog disbalansa se najviše oslikava u upisnoj politici Akademije dramskih umjetnosti u Tuzli. Akademija upisuje studente na studijski program Gluma svake dvije godine sa dozvoljenim brojem od 15 studenata po klasi. Klasa u kojoj je diplomirala Dedić je bila prva klasa koja je upisala veći broj studenata (njih 13 u odnosu na prošle generacije od šest ili sedam ); a kasnije se praksa nastavila.

U posljednje četiri klase, Akademiju je pohađalo ukupno 48 studenata. Prema tom broju, Tuzla dobije u prosjeku 12 mladih glumaca svake druge godine. 

S druge strane, u posljednje četiri klase na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, gdje se studenti upisuju svake godine, diplomiralo je ukupno 30 studenata. Sarajevo dobije, svake godine, u prosjeku, sedam ili osam mladih glumaca.

Ako izuzmemo studentsku scenu Teatar kabare Tuzla i Pozorište mladih Tuzle koje nema ansambl, onda u Tuzli postoji samo jedno profesionalno pozorište. Dedić objašnjava da „tržište to ne može podnijeti.“

„Sarajevo ima svake godine glumu, ali ima i pet pozorišta. Mi imamo svake druge godine glumu, a primamo studenata kao da imamo svake… Nekad je bilo bolje ako dođe da studira glumu neko iz Osijeka, iz Novog Sada, Županije, zato što znaš da će oni otići. Ako je to olakšica da ih Univerzitet primi, kao okej, šest njih će se vratiti, a bitno je da oni nama daju po sto maraka, ili čak ako su samofinansirajući, po hiljadu – nije to rješenje.“

Prema podacima iz ankete namijenjene diplomiranim glumicama i glumcima na ADU Tuzla u posljednje dvije klase, koju je popunilo njih 14 od 25, većina ih je trenutno nezaposlena.

Bachelori glumci i glumice, ukoliko žele ostati u Tuzlanskom kantonu, imaju samo Narodno pozorište u Tuzli. Međutim, prema riječima direktora Mirze Ćatibušića, posljednji konkurs za poziciju glumca/glumice je raspisan prije 10 godina, te zadnji put kada je glumac primljen kao stalni član ansambla je bilo 2013. godine. Angažman se svodi na Ugovor o djelu.

Ćatibušić dodaje da manjak mogućnosti za zasnivanje radnog odnosa ne šteti samo glumcima i glumicama, već i ustanovi.

„Nema nikakve sumnje da mladi glumci i glumice trebaju Narodnom pozorištu. Ne radi se to samo o pozicijama glumica i glumaca, radi se o tome da Narodnom pozorištu Tuzla hronično nedostaje veliki broj radnika. Pozorište je složen mehanizam, i za kvalitetno i profesionalno obavljanje svoje djelatnosti zaista moramo imati na raspolaganju čitav niz vrlo specifičnih radnih mjesta, djelatnika koji svako unutar svog radnog zadatka čini jedno pozorište pozorištem. Sve drugo je improvizacija. Nažalost, mi u ovom trenutku imamo strahovit manjak ljudi. Recimo da bi optimalan broj zaposlenih bio između 60 i 80. Mi u ovom trenutku imamo svega 36 zaposlenih.“

Uprkos tome, Narodno pozorište ne može samoinicijativno raspisati konkurse bez obzira na evidentnu potrebu i deficit radnika, već mora pribaviti saglasnost suosnivača: Vlade Tuzlanskog kantona i Grada Tuzle. Nema saglasnosti, ergo, nema konkursa. Ipak, Dedić objašnjava da se Narodno pozorište zaista trudi da na bilo kakav način pruži priliku mladim glumcima.

„Da ja moram da odem odavde, to bi bilo toliko emotivno cijepanje, za koje te niko ne pita, nikog nije briga. Jedan manje spoljni saradnik – je!!! A to nije za Pozorište tako, Pozorište nas na sve načine pokušava da uvuče, da nas ostavi, da smo tu, ali sistem kao takav nema nikakvog sluha za nove ljude…„

Teško je pronaći jednog negativca u cijeloj priči. Direktor Ćatibušić kaže da jednog „krivca za to u biti nema“, te da je odgovornost krivice jednako raspodijeljena.

„Mi živimo u jednoj vrlo komplikovanoj državi i problem o kojem mi pričamo, o nedostatku ljudi, o upražnjenosti radnih mjesta u pozorištu, nije problem koji se desio preko noći ili koji je recentan, to je problem koji traje posljednjih 20 godina i sasvim sigurno pokazuje i odnos jednog društva prema kulturi.“

Profesionalni ansambl Narodnog pozorišta Tuzla broji 15 članova. Ukoliko podijelimo uposlenike prema starosnim kategorijama i prema parametru da su mlade osobe do 30 godina starosti, Narodno pozorište Tuzla NEMA zaposlenih mladih glumaca. Najmlađi redovno zaposleni glumac je 1986. godište.

Brojčani odnos spoljnih saradnika i ansambla u NP Tuzla u posljednje dvije sezone:

Od 20 spoljnih saradnika koji su angažovani na posljednjih osam predstava, svako od njih na Ugovoru o djelu, 15 njih su mlade osobe. Dedić je igrala u tri; a pored njih, u reprizama starijih predstava, uskakala je kao zamjena.

Nastaviće se…

Cover photo: Monica Silvestre / Pexels