Zašto je jedna blogerka poslala otvoreno pismo Vučiću?

Negde između „Ćao svima“, modnih kombinacija i  decembarskih favorita čulo se jedno „predsedniče da li žene i devojke treba da budu pretučene, silovane i ubijene da bi se manijak zatvorio iza rešetaka?“. Da, fešn blogerka Zorana Jovanović napisala je otvoreno pismo, ni manje ni više, nego Aleksandru Vučiću. Čak ga je i tagovala na storiju! Ali, pobogu, šta ona zna o tome? Zar to nije ona ista Zorana koja je prodavala deci šund knjige na Sajmu? Zar ona nije rekla „ako frajer živi u Srbiji, on kao da ne postoji“? Kako NJU to pogađa?

Verovatno zato što ima toliko novca, teško da je pogodi kad joj neko kaže „…želim da ti poginu svi najmiliji, a ti da mi poživiš 200 godina u našoj lepoj Srbiji s najtežim oblikom kancera“. Tu kletvu uz mnoge druge, Zorana je podelila na svom storiju. I da, to je neko zaista napisao nekome.

Potresena zbog smrti vlogerke Kristine Kike Đurić, Zorana je želela da podeli svoju priču o čoveku koji ju je uhodio, govoreći o tome da policija nije stala u njenu zaštitu. Odmah je rekla da ne zna pravi razlog Kikinog samoubistva, ali da pod utiskom otvorenih pretnji koje je Kika dobijala, želela bi da podeli svoje. Postavila je i pitanje da li treba žene i devojke da budu pretučene kako bi policija stala u njihovu zaštitu.

Zorana kaže da čovek koji ju je progonio, preskakao je ogradu, stajao je na njenim vratima, zvonio i lupao više puta. Policija kada je došla u njen stan samo je rekla „On vama nije naudio“. Čovek je nastavio da proganja Zoranu i do momenta dok nije udario policajca, nije bio priveden. Takođe, jednom prilikom kada je Zorana došla da zatraži zabranu prilaska, službenici policije su se samo nasmejali i rekli da je on iz drugog grada, da živi dovoljno daleko i da nema potrebe za tim.

Zaista, kako neko da se oseti bezbedno u takvoj situaciji, ako zna da nasilnik nema nikakvu kaznu za svoje ponašanje. Takvo nesankcionisano, svirepo delovanje u sličnoj situaciji postaje normalizovano. Kad će se podvući da je i psihičko zlostavljanje, ipak zlostavljanje?

Čekajući Godoa, nismo dočekali ni Aleksin zakon, a sve mi se čini i da ubrajanje „psihičkog nasilja“ i „digitalnog nasilja“ u zakonu se gotovo i ne prepoznaje (iako de jure je manje-više definisano). Primera radi u „Protokolu postupanja u ustanovi u odgovoru na nasilje, zlostavljanje i zanemarivanje“ psihičko nasilje se definiše kao ponašanje koje dovodi do trenutnog ili trajnog ugrožavanja psihičkog i emocionalnog zdravlja i dostojanstva deteta i učenika ili zaposlenog“. Dakle, po ovoj odredbi dovoljno je i TRENUTNO da bi se reagovalo. No, izgleda kao da od svega ovoga u zakonu, u praksi, psihičko nasilje se jedino karakteriše kao PONAŠANJE i niko posle toga niko više ni ne čita šta piše.

Tu je i odgovor. Dakle, ako se i dalje pitate zašto bi jedna modna blogerka pisala predsedniku, odgovor je zbog ponašanja. Zbog toga što zlostavljanje ostaje samo ponašanje, koje kao da nema nikakvog efekta na osećaj nečije bezbednosti, a samim tim i na nečiju bezbednost. Verbalno nasilje (kao vrsta ponašanja) ostaje nekako apstraktno, pa se za decu koja vređaju drugu decu i prete im, jednostavno kaže pa on/ona ne zna da se ponaša“ ili narodski rečeno „pusti budalu“ do momenta dok ne udari nekoga. A kada do toga dođe, onda ti kažu „brani se“, fizički, jer (guesss what) i to je nekakvo ponašanje, koje je i te kako prihvaćeno. Na kraju dana, depresija, ankizosnost, pa i suicidalno ponašanje ostaju marginalizovani dok ne postanu stanja koja dovode do čina. Na žalost, tada je obično kasno.

Komentari

Leave a reply

Molimo Vas, unesite komentar
Please enter your name here

Preporučujemo

Instagram

Jachim zoomira nedelju

Preporučujemo

Najnovije

GLEDAJ

Još