Zašto ću večeras gledati „Muškarčine“ milioniti put

OK, lažem. Neću biti u prilici da ih večeras (ponovo) gledam… ali evo zašto bi vi trebalo.

Ja sam ih gledao već nekoliko puta i to prvenstveno jer – vidim sebe u njima. Kažu da je identifikacija publike sa umetničkim delom jedna od krucijalnih stvari u umetnosti. I, makar za moju generaciju, ova predstava je u tome uspela.

Kada se predstava pripremala bio sam klinac. Isto kao i oni. Generacijski, tu smo negde. Njihove priče su i moje priče. Mi smo ta „izgubljena generacija“, ti milenijalci koje su kreirale devedesete, ratovi, inflacije, bombardovanje, loša privatizacija, uništene fabrike i banke, tehnološki viškovi… generacija kojima je uništena svaka perspektiva.

Mi smo te generacije koje se sećaju dial-up interneta i koje su prve dobile ADSL, ali se isto tako sećaju i redova za šećer i ulje, bonova za hranu i penzija od kojih se može kupiti samo kilo brašna, a za kvasac se snađite. Mi smo te generacije koje su sa VHS-a prešle na DVD, sa kasete na CD, sa flopi diska na fleš. Ali i iste te generacije koje se sećaju automobila poređanih u Bulevaru revolucije na kojima smo kupovali svoje omiljene CD-ove, a oko kojih se čulo šapatom i „devize, devize“…

Ti CD-ovi su bili CD-ovi Britni Spirs. Kada su „Muškarčine“ izašle, Britni je pet godina nakon čuvene 2007-e bila sudija u X Factory, a slavili smo deset godina od „I’m a slave“… Britni je bila glavna vest. I danas su glavna vest posledice onoga što tada nismo uvideli.

Kada su se „Muškarčine“ pojavile Talibani su bili glavna vest. Ubijen je Bin Laden, deset godina posle terorističkog napada na kule bliznakinje. I danas su glavna vest Talibani. Danas su glavna vest posledice onoga što tada nismo shvatali.

Na svakih nekoliko godina gledam „Muškarčine“ jer se kroz njihove priče podsetim kako je bilo nekad. A onda izađem u svet i vidim da se mnoge stvari, još uvek, nisu promenile. Da su nam teme i dalje iste. Da se negde akteri menjaju, ali strukture ostaju postojane kao klisurine. Da danas živimo posledice onoga što je bilo tada. Ali i da smo napravili mnoge male, ali važne korake.

I zato jedva čekam neke nove „Muškarčine“. „Muškarčiće“. Novu generaciju. Da vidim koje su njihove priče. Koliko se njihova perspektiva promenila, koji narativi njih formiraju. Oni koji ne znaju šta je VHS, šta je dial-up, čemu služe kasete, i zašto se kaže „okrenuti nekog telefonom“. Oni koji odrastaju uz moderne tehnologije i Tik-Tok. One koji ne pamte traume ratova, ali ih formira iskustvo globalne pandemije.

Bilo bi jako zanimljivo uporediti njihovo i naše odrastanje, njihove i naše narative, njihova i naša iskustva. Možda bude mnogo vidljivije koliko se, ipak, stvari jesu promenile. I koliko ih menjamo. I koliko ćemo ih još promeniti.

Nemanja Marinović
Kad ne uređuje tekstove, bistri politiku. Kad ne bistri politiku, bistri pop kulturu.

Komentari

Leave a reply

Molimo Vas, unesite komentar
Please enter your name here

Preporučujemo

Instagram

Jachim zoomira nedelju

Preporučujemo

Najnovije

GLEDAJ

Još