YANXovanje utorkom 15: MERKAM TE, MERAK MI JE

Kada sam počinjala da pišem kolumnu nisam znala da ću se toliko raspiskarati u pojedinim. Da ne kažem raspištoljiti, odomaćiti. Nekad ogoliti, ogoljavati. Jednostavno, znam ja okvirno formu, ali kada me povuče, ja pišem. Ok, kao i za sve u životu, treba imati ali i znati meru. I lepo mene urednik Nemanja podseti da je sasvim kul da bude u svojoj propisanoj dužini – dovoljno kratka. Meni lakše svakako (nekada i teže jer je poseban skil da se nešto sažme), ali ako vam, narodski, treba još jedan fiks, onda dopišite. Mada imamo mi još umotvorina manje edgy modernog a opšte važećeg karaktera na ovu temu; no da ne citiram sad.

A šta je to „dovoljno“ ispred kratka, to je sad diskutabilno. Je li određen broj slova, kao određen broj centimetara u fizionomiji, karakteru… Ne znam tačno. Znam da Nemanji ni krivom ni dužnom iz kolumne u kolumnu i svako malo, nenamerno radim PR, i da Bog da imali ovakvog urednika koji bi me, jes’ da ovo radim za svoj projekat volonterski, ali i kada ne bih tako radila, verujem dovoljno pustio da ovde relativno cenzurisano budem taj frimajnder. Korektan. Ljudski, ne politički, jer nećemo korektno kurvanje. Ili se kurvaš, ili se ne kurvaš, ili si… I tako redom. Ono malo ili mnogo je suvišno, jer za određene stvari ide – ili da ili ne. Koliko, da li, kako, zašto… To su druge teme. Nemanjo, postaćeš fusnota u YANXovanju, vidim ja, tako da šta ti fali. Samo mi dobači biografiju na mejl, živ ti ja, i banja.

Kolumnu smo planetarno digli u trending preko serije „Seks i grad“ i svima poznate Keri Bredšo. Nije da sad ja poput nje idem i lovim situacije koje bi mi dale pitanja, te odgovore na teme, ali živeti u Njujorku i Srbiji koji su tu negde po mnogo čemu, ali pre svega po onom čuvenom da je NY džungla. I ovde se malo teramo kroz, doduše drugačije šipražje. Tako da, Keri, sori not sori, tema ima koliko hoćeš. Iliti što je jednom davno neko nekad rekao – kakve ukrase peva Jessie J, da je ona meni u Srbiji, pevala bi narodnjake. Tako nekako. Odnosno, ako bi želela mnogo da zarađuje ovde. Ali je tamo. I tamo, sa ovim šta radi, kako radi, i posebno gde radi – može vrlo, vrlo, vrlo ’leba da jede i da joj ostane da na’rani koga ’oće. Kod nas to, eto, ne baš tako. No svakako, žalbe bez, posla ima, i čovek se snađe i sve može ako želi. Jedino me kopka to snalaženje. Da ne kažem životarenje, tumaranje, te grabež, otimanje i po cenu koga i čega i kakvi uspesi. Ali, hajd’ sad. Nisu nam startne pozicije iste, to i nekako, ne mora. Ali trake za trčanje… To je potpuno druga stvar. Ovde često iz sve snage, kako je govorio Đinđić, trčimo u mestu. Tamo ako klikne, pičiš. No, u redu. Nećemo da ga merimo. Ni ovako, ni onako. Donekle i ne možemo, i ne treba.

Nego, da se vratim na tu meru, to merkanje, pošto me ovo oko traka za trčanje umrači ako se zagledam u to; veliki je oblak, iliti Bajaga style – nekad siv, nekad žut. Mera i merkanje jesu dve različite stvari, a opet zavisi kako ih pročitate. Da li te merim, odmeravam, pa eto, merkam ili pak budu svaka u svom najužem značenju i upotrebi. Kada je merkanje u pitanju, šta sve merkamo? Ok, neko frajere, nego ribe, ali i poslove, auto, generalno stvari. Svašta možemo da merkamo. Jedino šta prvo merkamo a onda merimo su ili centimetri ovog ili onog tipa, zavisi šta kome odgovara, ili drugi obimi koje vidimo, a onda bitne životne stvari koje nisu na prvu loptu. I, te su daleko bitnije, naravno. E, kada prestaje merenje? Reklo bi se onog trenutka kada se u nešto uverimo, nešto uvidimo. Međutim, mislim da ne prestaje nikada, jer uvek premeštamo na neko novo kako kilometri odmiču. Taman ovo, a onda ono, pa i koje mere znamo, možda ne odgovaraju kako vreme prolazi, pa onda više – gde meri, gde seci, povuci, potegni, drž’, ne daj.

Mnogo smo mi svi i svila i stenčuga, i mnogo se zalećemo na svim poljima. Ne verujem da se služimo onom „tri put meri, jednom seci“. Odlična je, ali ko može u današnje vreme balansirano da koristi taj skil, svaki joj dao i svaka mu dala. Češće se dešava da srljnemo, ili upadnemo u overthink-ovanje. Znam samo koliko se u kreativnim poslovima meri i merka, jer te može ovako, te onako. Ono šta je donji lajn su tehnikalije. Odnosno nešto ispod čega ne bi trebalo da idemo za određeni kvalitet, na primer pesme. Sve ostalo može i ne mora, i kako ko oseća, napiše, upakuje, plasira. Iako plasman ima najviše već znanih opcija kako nešto treba da se uradi, opet postoje novi putevi i skretanja sa već ustaljenih.

Sve u svemu, Nemanja mi je malo merio kolumne, te sam se ja već upraksovala da upadnem u opseg koji je relativni difolt. Jer, on je fakat jedina osoba pored mene koja mora svaku da pročita, hteo ne hteo. I trudim se da, osim ako mi se baš baš, ostanem u granicama logičnim i za formu i Zoomer. A i, ko će danas čitati duže tekstove. Pročitaš i vidiš jedan meme, i bude ti dovoljno. Sve smo nešto skratili k’o noć leti. A meni, iako je ok da je malo duži dan, baš prija da je, bre, noć – noć. A ne, tek započneš predigru, a ono dan, hajmo kući. Što se ko navatao, navatao se, gasi noćna svetla, izašlo Sunce. Ma znate ono kada izađete u grad, pa se napijete, a primetite da je već svanulo ihaj. Onda vas zapljusne neki štagodarević iliti wtf, jer vam dan nekako predlaže novi početak i otrežnjenje, i gde ćete sada sa tim, ko će se po’vatati. Ali avaj.

Meni je možda merkanje uvek išlo lakše nego merenje. Bar mi je draže. Uostalom, Čola je lepo otpevao stihove Bore Đorđevića – Merkam, te merkam, pa posle svirke čekam, te šta bude – bude, i o tom potom, hop cup. Bolje malo opijeni nego pijani ili ful trezni. Namignem ja tebi, namigneš ti meni, igramo se. Očekivanja bez, i u odnosima i u poslu. Gejming! A i život jeste jedna igra, zato pustite Čolu, zapevajte, zaigrajte i samo malko o svemu razmislite. Da zabatalimo tolika merenja. Ja sam za neka htela i lenjir da pribavim zbog neimanja strpljenja za iznenađenja, a da sam se posle merkanja samo prepustila, saznala bih sve šta me zanima. Nekad fail, a češće i skorije, potpuni jackpot. Ionako bude ovako ili onako, loše ili do jaja, i zašto se uvek zamaramo tolikim merenjem. A ima naš superstar i onu „Merak mi je“. Pa naravno, neće valjda biti „meraČ mi je“. I, hej. Imaju oni tamo negde po svetu neku svoju zabavu, možda je što šta bolje, ali ne znaju naš merak. Jer, ne zna Jessie J da Čoki trese kukove sa „Hotel Balkan“; more, hajde što kukove, nego balkanske gene i dušu. I, dobro. Je l’ vam krenuo na gajbi Čola, pitam? Puštaj na max. I ne meri ga, merkaj ga i đuskaj!

Komentari

Leave a reply

Molimo Vas, unesite komentar
Please enter your name here

Preporučujemo

Instagram

Jachim zoomira nedelju

Preporučujemo

Najnovije

GLEDAJ

Još