YANXovanje utorkom 18: KOLARIĆU PANIĆU

Kako mi sami sebe znamo da ujebemo i zapletemo, to niko ne ume. I to je apsolutna činjenica. Da, mi sami sebe. Još mi žene, kada nam se neki bug amplificira za vreme divljanja hormona, to je čudo jedno. Od muve zna biti slon, od slona breg, a nekada i od brega planina. Zanimljivo je da li bi i kako bi muškarci reagovali da imaju te vrste promena, zato svaka čast svim ženama šta sve ishendlaju.

Samo samu sebe sebi sa sobom da uskladim, kako umem da kažem. To je polazna tačka za sve, iliti što bi jedna od mojih nabližih prijateljica, ali i vrla mi menadžerka Stefana rekla – onda vazda sve može, i banja. I jeste tako! Sva sreća da sam samosvesna i kako kažu „budna“ da hvatam, lovim začkoljice i nivelišem usput. A nivelisanja nikad dosta, to nam je stalni pos’o u životu jer uvek postoji nešto. Razvijamo se, rastemo, starimo, unapređujemo (bar bi trebalo), i nekada treba da prođe i ne znam koliko godina za neke bagove i paterne, da pokidamo krugove u kojim se vrtimo.

Meni lično teže idu one stvari koje su mnogima difolt, laća i reklo bi se podrazumevanje da idu. Takva mi je priroda da meni i ne idu. Stalno u krajnosti, te haos, te red, a jurim se sa sredinom. U sredini mi bude ta banja ali se trgnem da se ne uljuljkam, jer kao kada akrobate hodaju na kanapu držeći štap, meni bude najbezbednije kada stojim na jednom mestu i balansiram. Ali, poenta je da hodam. Znam one koji odlično i trče na taj način, i svaka čast, divim im se. Meni su od malih nogu sa ADHD-jem (ko ne zna neka gugla) ili sve domine u haosu ili poređane OCD (opet gugl). A ako jedna krene, znamo da se ruše sve. Dobro ja i težim ka tom balansu kakva me priroda vuče. Mislim da je poseban skil koji želim da imam upravo taj. Super moć – regulare. Da mi to nešto ide lako. Posebno kada vidim one darovite po tom pitanju, plus kako žongliraju i sa nekoliko dece. A posebno u ovo ludo vreme. Kažu, ma samo dobra organizacija i eto nekog sklada. Eh da, piece of cake. Čarobni štapić, šaman i eto, puff, tek tako, „samo“ toliko. Mada nikada ne može da bude sve sjajno, ali tim ljudima uspeva ono najbitnije – fino se balansira.

Lako je reći bilo kome ko ima bilo koji problem koji mi nemamo, da reši. Pa šta, hajde, jednostavno je. E, važi. Evo odmah, dajte gde da kliknem dugme? Treba prvo da skontam da mi to nešto treba, onda da želim da menjam, a onda da mogu iliti da dugme/prekidač i nađem da upalim sebi svetlo za određenu stvar. Koliko se divim i ponosna sam na moju nerođenu sestru Bojanu Stamenov koja je u jednom momentu samo rekla, to je to, ja ovo hoću i mogu. I sada izgleda fenomenalno, a tek će! Jer se ne zaustavlja. A verujte mi, zna ona, znamo i mi njoj bliski koliko je trebalo da bukvalno samo krene, pa ostalo. A tek izgradi momenat da pređe u naviku, i da se ne zaustavlja, ne vraća na staro. Na stare programe, sisteme, puteve koji nam odavno ne čine. Dakle gledajmo sebe, iz nas sve polazi. Nije tačno da neko nešto ne želi dovoljno pa ne radi, nego jednostavno kada hoće, kada se domogne onog da može, onda zaista vidi da može te to i (u)radi.

Imam na sebi simboličnu tetovažu koja glasi „samo obuj patike“ a tekstu je dodata ilustracija žutog groma, jer volim Flash-a kao super-junaka, najbržeg na svetu. Ne bih, sada bar, pisala o tome odakle potiče kao i zašto baš Fleš, samo ću reći da sam te reči čula od rođenog brata. Probudile su me pri jednom boravku blizu dna. Dakle, nije poenta imati u glavi misao da odeš i trčiš, nego da za početak obuješ patike. Jedna po jedna stvar. Prvo, obuti patike. I, ako treba, svakog dana ponovo, i ponovo, dok se ne potrči. U svakom smislu. Sve dok se ne odustaje, sve dok se ustaje.

E, tako – kad nam klikne klik, mi dalje klikćemo. I ide. A do tada, kolariću paniću, pletemo se samiću, pa sami sebe zaplićemo, ali onda naravno i jedino sami sebe otplićemo. I nikada nije kasno da se krene, ni u kom dobu, maltene ni za šta. Imam osećaj da smo stalno na startnoj poziciji, iako hodamo, trčimo, uvek je neki start – jer može bolje, može dalje; plus samo navire novo, i šta bi trebalo (ili dok ne dotera da moramo) da rešavamo, i šta poželimo da izvedemo. A opet, i jeste svaki novi dan – novi start. Mada i minut, i sat… Sve. Samo dok prepoznamo i smognemo snage. A onda, pičimo. Dvoumila sam se za naslov, ali ovaj je ipak prevagnuo, naslov ove narodne pesmice, jer ne verujem da ju je iko shvatio onako kako treba, iliti u kom grmu leži zec – u nama.


Komentari

Leave a reply

Molimo Vas, unesite komentar
Please enter your name here

Preporučujemo

Instagram

Jachim zoomira nedelju

Preporučujemo

Najnovije

GLEDAJ

Još