YANXovanje utorkom 12: OK JE DA NISMO OK

Svi prolazimo kroz razne periode, fakat. I svima su nam različiti tereti, fakat. I svakom je svoj najteži, fakat. Ali da li, kada nastupi momenat da vidimo tuđe terete, odigramo sa razumevanjem? Jer, jedino kako možemo da razumemo je da se stavimo u tuđe cipele, fakat. No, većina ode u fuck it.

Hajde da pričamo o… Kako ste? Nemojte mi ono kolokvijalno, reda radi, usput, kuso. Nego zaista da mi kažete da ste ok, ako je tako. A, ako nije tako – da kažete da niste ok, i da se onaj drugi koji to čuje ne odmakne i zbuni, ili pod jedan – sažali i upatetiše, pod dva – ignoriše, pod tri – prebaci na „ma, dobro, hajde samo pozitivno, biće sve ok“. Osim ako je tamo neko koga ne poznajete, žurite ili ne možete da primite takav info jer ste i sami trenutno otežani. Možda najopasnije bude upravo ovo sa nabijenom pozitivom. Dobro. Ako je neko često negativac, postoje metode da ako vam je stalo, kroz humor i neke momente pažnje, razumevanja i kratke zagovorancije i njih podignete da se sami podižu. Mislim, da, sve u suštini odradimo sami, ali ne moramo sami. Razlika je. I znam, fitilji su kratki, ali ako smo mi sa sobom kul, često nas ništa ne može dotaći tek tako, trigerovati. U redu je i odmaći se od svega šta nam ne služi „na dobro“. Namerno navodnici, jer ako bismo se izolovali od svega, a ne smisleno, onda živimo u zabludi i mehuru, jer mnogo „loših“ momenata nam je tu za nauk i razvoj. Iskustva, lekcije.

E sad, ima tu detalja i detalja, stručna lica bi najbolje objasnila. Da ne kažem, područja i područja, pa u svakom lejera i lejera. A onda i to da je svaka jedinka svet za sebe. Vrlo je bitno shvatiti da su mentalna i duhovna higijena izuzetno važna polja. Idemo na ove ili one fizičke preglede, a bit, procesor, softver, kor… Ništa. Mnogo se danas juri za tim da hardver bude glaziran. Jeste da je zdravo da jedno prati drugo, i naravno da lagan, sređen hardver olakšava ostatak protoka, ali i tada može da, deep down, bude rana i rana. Odnosno, svi ih imaju. Onda, opasnost od, ne nju ejdž pokreta kao takvog, nego mnogih koji to olako množe, propagiraju i insistiraju na uvek lakoći, stalnom prepozitivisanju, motivisanju i tako u krug. Ali, čekaj. Krug. A šta je tu krug nego ona amplituda koja ide čas dole, čas gore. I zašto da nekome ko je tužan, besan i slično bilo ko sipa da treba da ustane, da odleži kratko, a onda kroz osmeh gura gore, pa će se izvući. Važi. Možda je to dole toliko duboko da mu treba mnogo više vremena, ma koliko god. I to je sasvim ok. Znate onu „sve što cveta i treba da cveta“, ali i „šta besni i treba da besni“, da bi izašlo napolje iz sistema. E sad, kad, kako, koliko, ali ne i da li. Svakako ne da povredi druge. Zato na primer postoje stručna lica, za načine i oblike. Ne biste verovali. Zamisli, to im je posao.

Nego. Zašto li nam je postalo difolt da igramo na finoću? Šta znači ako neko u datom momentu „nije fin“? U redu je ako kažete da ste ok jer ne želite da delite svoje stanje. Ali znate li kako je naporno da neko u društvu, da ne bi bio „negativan“ prikriva kako se oseća? Kao, da ne kažu posle ljudi ovo ili ono, nema veze – neću da mračim, pa dobro svako se bori sa nečim, ma hajde šta će meni stručna pomoć, pobogu sramota, mogu ja to sam(a). Da, da. Važi. Pa sve kul. Pustite da se naakumulira, da popuca, da boli, da se i harvder razboli. Al’ nema posle psovanja lekara kako su nesposobni i ne može niko da provali šta vam je. Ili, ako se provali, da lečite posledice. Ko jebe uzrok, to mora da je mit. E pa, nije. Duša, plus um, plus telo. Sve smo mi zajedno. A i, to ko će šta reći nas sve goni često, jer kao, ne želimo da to ljudi vide; nas, kada nismo glanc, kada nismo easy, kada nismo kul, i kada mislimo da pokazujemo slabost. Aman… Kakva slabost. Ko zna kada ćemo da poređamo kegle, razlučimo šta je šta, da normalizujemo sva stanja, saslušamo, razumemo, vidimo iz drugog ugla. Bukvalno smo stih „razbole se lisica“, jer smo lukavi sami sebi, a protiv sebe. No, ’ajd. Svoj rep, pa u krug. Možda se i po’vatamo.

Poenta priče je da je sasvim ok ne biti ok. I da to osvestite. Onda locirate, na tom radite, i date sebi koliko god vremena da vam treba. Bolje je ono „znam da ne znam“ pa da naučim, ukopčam, rastem, nego „znam ja sve“. Najgori zajeb. Mislim, good luck, ali ta tvrdoglavost vam je sopstveni zatvorčić. Negde će da ispusti cev. Pa, ako krene da šiklja, majstori mogu samo da krpe i lepe, ali problem ostaje, i onda – dokle izdrži. Eto vam i primera. Kada se u kući nešto pokvari, ili ostavite tako do daljnjeg kada dođe na red, ili popravljate ili menjate za novo; odnosno, održavate dom. E pa, mi smo svoj dom. Samo što smo zilion puta kompleksniji i pipaviji od tih domova. I imamo zilion puta više drugačijih lomova. Mada, istina je da se ništa ne može dok se sami ne probudite, dopustite. Niko da vas gura, da vam kaže, a posebno ne da vam kljuca i prebacuje. To onda najčešće ode u otpor.

Možete sve sami, i radite sve sami, ali ne na način na koji neki utuve. Nego kroz navigaciju. A i mi smo sistem koji se konstantno apdejtuje, tokom celog života. Kako rekoh u jednom citatu: Ne možete nekome ko ima lom reći „pa samo uzmi i sredi“. Ne možete osobi koja nema apetit reći „samo uzmi i jedi“. Ne možete osobi koja je pala reći „pa samo ustani i kreni“. Ne možete ni osobi koja je gojazna reći „pa samo uzmi i smršaj“. Vama je lako da pritisnete to dugme, ali taj neko ne vidi ni prekidač. Mora da ga pronaće u mraku. I, to je tako.

Ono šta možemo, kada su drugi u pitanju, je da razumemo, pomažemo do određene granice, jer dozvoljeno nam je samo donekle i dalje od tog donekle nemamo ni pravo. Posebno znamo da preteramo i iz dobre namere, kako stara kaže – da je put do pakla popločan dobrim namerama. Zato, hajde da bar mikro koracima razlučujemo šta je kukolj, šta žito. Da pre svega, again, razumemo i ne osuđujemo. Da ne guramo pod tepih. Da se ne pretvaramo ali i ne dramimo, prenemažemo. Da ne glumimo kvazi junake, da ne podržavamo da je pokazivanje emocija slabost. Da se ne uvrtložimo u vrtloge prepozitive, da veštački steroidno nabijamo dobar vajb. Da budemo sve spremniji da osvestimo bagove, progledamo, da se suočavamo, prihvatamo i rešavamo. I, mic po mic normalizujemo da su sva stanja u redu. Jer, svima nama treba ljubav. Tebi treba ljubav. Meni treba ljubav. Samo tako može ka svetlosti iz mrakova.

Komentari

Leave a reply

Molimo Vas, unesite komentar
Please enter your name here

Preporučujemo

Instagram

Jachim zoomira nedelju

Preporučujemo

Najnovije

GLEDAJ

Još