Međunarodni dan ljudskih prava: ne znamo svoja Ustavna prava

Kada se pomenu „ljudska prava“ u delu javnosti automatski kreće reakcija o „nametnutim vrednostima“ koje smo „uvezli sa zapada“ i koje „ruše našu kulturu i tradiciju“. Kada se govori o ljudskim pravima manjinskih grupa, određene opskurne strukture pozivaće se na Ustav i iznositi optužbe o tome kako su određeni zakoni kojima se regulišu prava manjina „neustavni“ – usput namerno propuštajući da pomenu kako su ljudska prava i slobode upravo definisane Ustavom. Govoriće o „rušenju ustavnog poretka“, dok će se pritom zalagati za politiku koja je udaljavanje od Evropske unije i evropskih vrednosti – što je licemerno.

Da li ste znali da je prihvatanje evropskih vrednosti zapravo definisano našim Ustavom? Da, to direktno znači da političke strukture i kreature koje su „protiv Evrope“ direktno podrivaju ustavni poredak ove zemlje.

Republika Srbija je država srpskog naroda i svih građana koji u njoj žive, zasnovana na vladavini prava i socijalnoj pravdi, načelima građanske demokratije, ljudskim i manjinskim pravima i slobodama i pripadnosti evropskim principima i vrednostima.

Ustav Republike Srbije, član 1

Gore citirani član trebao bi da bude dovoljan, ali očigledno nije. Licemerje je osnovna boljka srpske politike – bila i ostala. No, osim u prvom članu, Ustav je i u ostatku teksta vrlo eksplicitan kada su u pitanju ljudska prava i slobode, koje se nedvosmisleno moraju štititi – bez obzira koja ideologija ili politička garnitura je na vlasti.

Glava o ljudskim pravima je prilično dobro definisana u našem Ustavu, jedini kratak dodatak toj glavi bi bilo pravo na privatnost. Ono nije definisano našim Ustavom. To nije najznačajnije pitanje u ovom trenutku, ali ako već imamo širok spektar ljudskih prava možemo i ovo pitanje predvideti Ustavom„, objašnjava za Zoomer pravnik Milan Antonijević.

Jedan od važnih delova Ustava koji definišu ljudska prava i slobode jeste deo koji se odnosi na ljudsko dostojanstvo. Kroz ovaj deo Ustava mogu se zaštititi sva osnovna prava koja ima svako od nas, a posebno prava manjinskih društvenih grupa.

Ljudsko dostojanstvo je civilizacijska vrednost koja je postignuta Ustavnim aktima. Ustavni akti nisu postojali tokom čitave istorije čovečanstva, to je relativno nova tekovina i poenta Ustava je upravo da ograniči vlast – a ona se ograničava tako što svakom pojedincu pripada ljudsko dostojanstvo koje mora biti neprikosnoveno. Ustav u suštini treba da reguliše odnos svakoga od nas prema vrednosti ljudskog dostojanstva„, objašnjava za Zoomer advokat Vlatko Sekulović i dodaje da nas tome uče čak i najdramatičniji primeri iz ne tako davne istorije, kao što je Drugi svetski rat.

Ono što je bio Drugi svetski rat, nacional-socijalizam ili fašizam, je u svom korenu imalo to da razlikuju ljude prema dostojanstvu, ili kako su to nacisti, odnosno nemački nacionalisti, tada govorili – razlikovanje između života vrednih življenja i života koji nisu vredni življenja„, pojašnjava Sekulović.

Upravo je to ono što, prema mišljenju Sekulovića, treba učiti decu od najranijeg uzrasta, a nažalost u našem društvu i pored školskog predmeta koji se tako zove – građani i građanke ne znaju puno o sadržini Ustava. Što je nešto što je karakteristično za zemlje koje nemaju dugu ustavnu tradiciju, ili gde se Ustav često menja. Kao što je naš slučaj.

Ljudska prava i slobode su nešto što treba da se proteže u dužem periodu nego što je to jedna godina u kojoj postoji jedan predmet u kome se proučava Ustavni okvir. Ljudska prava i slobode su nešto što bi deca trebalo da uče maltene od kako krenu u školu, kako bi shvatili da je osnovni predmet zaštite ljudsko dostojanstvo. Deca moraju da shvate da im ljudsko dostojanstvo pripada po samom rođenju, bez obzira kog si pola, vere, orijentacije, nacionalne pripadnosti„, zaključuje Sekulović.

Da jedan školski predmet nije dovoljan slaže se i aktivistkinja Duška Dimović, koja takođe naglašava i da je sam koncept predmeta apstraktan i neprilagođen učenicima i njihovim interesovanjima.

Mladima je stalo do životnih stvari i Ustav može i treba da se objašnjava kroz konkretne primere – šta znači ravnopravnost, borba protiv diskriminacije, pravo na zdravu životnu sredinu… a ne kroz neki birokratski, dosadni rečnik„, naglašava Dimović, dok pravnica i narodna poslanica Vesna Marjanović dodaje i da obrazovne institucije, kao ni mediji ni nemaju za cilj da obrazuju građane u javnom interesu i o zaista najznačajnijim temama: „Nažalost institucije su sve više usmerene ka tome da vode računa o rejtinzima i pod negativnim su uticajima i politike i nekih drugih partikularnih interesa, te one suštinski važne teme ostaju nekako na margini„, zaključuje Marjanović.

Slično viđenje o tome da ne postoji istinska volja da se poznaju Ustav i prava i obaveze građana i građanki izneo je i Milan Antonijević, koji smatra da je bilo i vremena i načina, ali ne i volje.

Od 2006. godine do danas imali smo prilike da građane upoznamo sa Ustavom, ali nije mnogo na tome rađeno – ni kroz školstvo, ni kroz neke druge vidove obrazovanja. Tokom rasprave o izmenama Ustava videli smo da građani ne poznaju previše ni načela Ustava, ni ono što Ustav iz 2006. godine sadrži, a ni one nove stvari koje su menjane nedavno kada je raspisan referendum i naša Skupština za taj novi Ustav glasala„, zaključuje Antonijević.

Izjave korišćene u tekstu deo su Zoomer „5×5: Ustav Republike Srbije“ serijala.

Naslovna fotografija: Sora Shimazaki / Pexels

Nemanja Marinović
Kad ne uređuje tekstove, bistri politiku. Kad ne bistri politiku, bistri pop kulturu.

Komentari

Leave a reply

Molimo Vas, unesite komentar
Please enter your name here

Preporučujemo

Instagram

Jachim zoomira nedelju

Preporučujemo

Najnovije

GLEDAJ

Još