LGBT radnička klasa ne(ma za koga da) glasa

I LGBT osobe su radnici. I LGBT osobe su glasači. I gotovo sve do jedne političke strukture na ovim izborima za to je, direktno govoreći, bolelo ono što ne valja da zaboli.

Za LGBT zajednicu nakon ovih izbora, evidentno, bolje biti neće. Kako god da se finalno prebroje glasovi – može biti samo gore. Većinu, ponovo, ima SNS. SNS koji je načelno pro-LGBT i podržava prava manjina, SNS u čije doba nijedan Prajd nije otkazan, SNS iz čijih je kadrova zamenik gradonačelnika koji je jedini političar koji je osudio kontinuirane napade na Prajd Info Centar i, naravno, SNS koji ima LGBT premijerku.

Doduše, LGBT premijerku od koje se, polako, pojedini predstavnici SNS ograđuju tvrdeći da je i „Ana iz Jarkova“ delimično kriva za lošiji rezultat stranke, a jako mnogo kriva za katastrofalan rezultat u Beogradu. Čitamo tu razne neke priče oko Ane i logistike. Dakle, lošiji rezultat nije zato što su građani pola njihovog poslednjeg mandata morali da neprestano protestuju, zato što nam je bio blokiran autoput, zato što građane ganjaju privatne firme da naplate karte za gradski prevoz koji je sve katastrofalniji, zato što smo imali potpuni kolaps u kovid ambulantama, zato što kovid procedure nisu važile za najmoćnije, zato što su u sred pandemije izvršitelji izbacivali ljude na ulicu, zato što su nas sprečavali da idemo na kafu – a pravili feštu od otvaranja spomenika, zato što nismo smeli da sedimo u kafićima – a oni punili hale… mogao bih ovako do prekosutra… Ne, kriva je logistika, ne katastrofalna politika. Ispašće da branim lik i delo Ane Brnabić, daleko od toga, za svog mandata ona ne samo što nije uradila APSOLUTNO NIŠTA za LGBT populaciju (što je najčešća kritika), nego se ni na svim ostalim poljima nije previše proslavila. Osim što e-uprava, čini se, funkcioniše. Eto, to joj priznajem. I što je uradila dobru stvar sa odlukom da se stopira Rio Tinto, iako nam je, u skladu sa očekivanim novim izjavama našeg predsednika, svima jasno ono što smo negde i očekivali – da ta priča nije završena. Sve u svemu, šta je politička sudbina „prve premijerke koja nije LGBT premijerka, već premijerka koja je LGBT“ ostaje da se vidi i verovatno epilog ovih previranja u vladajućoj stranci nećemo znati do štampanja ovog broja.

Foto: Studio B, youtube printsrcreen

Daleko bolje od stranke, na izborima je prošao lider – predsednik je osvojio novi mandat u prvom krugu.

Podsećanja radi, to je isti predsednik u toku čijeg mandata su se sastajale i sastajale radne grupe za pisanje predloga zakona koji će već jednom regulisati prava istopolnih zajednica, a onda, na kraju tog procesa – jednom rečenicom stopirao proceduru za njegovo usvajanje.

Tačnije, izjavio da će odbiti da ga potpiše – čime je obesmišljen rad radne grupe, kao i čitav naš sistem u kome Skupština (u prethodnom sazivu sačinjena od apsolutne većine njegove stranke) donosi takvu odluku, dok je njegova funkcija – pa može se reći titularna. Ne zvuči tako u zemlji u kojoj se jedna osoba pita za sve, na kojoj god funkciji ona bila, ali zapravo jeste tako. I da, predsednik ima moć da ne potpiše zakon, iako bi to značilo da je pljunuo po odlukama poslanika koje je sam birao (jer se on za sve pita), po sopstvenoj stranci koja je u većini u parlementu, pa i po premijerki koju je takođe sam birao, a koja ima dete u nepriznatoj istopolnoj zajednici. Ali to je politika, te to nije licemerno ni njemu, a ni njoj. Da li će se mišljenje onog koji se za sve pita promeniti u novom mandatu i koliko će ono biti obavezujuće za njegovu stranku iz koje je, kako je više puta najavio, odlučio da istupi – ostaje da se vidi. Kao i to kako bi opozicija, koja će sad biti nešto jača u parlamentu, glasati.

Foto: Insajder, youtube printscreen

A po svemu sudeći, od opozicije LGBT osobe tek ne mogu da očekuju ništa dobro.

Pored SNS-a koji je ponovo najjača parlamentarna stranka, najviše glasova je dobio SPS, a potom koalicija oko Ujedinjenih. I tu tek nastaje haos i kompletna papazjanija.

SPS ima u svojim kadrovima i otvoreno LGBT osobe, pa nije neočekivano da upravo najveću podršku ovaj zakon (koji je nekako primarni fokus u poslednje vreme), ali i druge inicijative, dobiju upravo od SPS-a. U Ujedinjenima je, bukvalno, kako vetar duva. Oni koji zakon u toj koaliciji bez ustručavanja podržavaju jesu Pokret slobodnih građana i hajde možemo reći DS, što se drugih tiče – ili nemamo informacije o njihovim stavovima, ili su najblaže rečeno diskutabilni. Tako u toj koaliciji imamo Narodnu stranku, koja je otvoreno desno i potpuno protiv regulisanja prava istopolnih zajednica, dok je njihov kandidat za predsednika (koji je prvog dana nakon izbora istupio iz stranke) podržao zakon, ali ne i usvajanje dece (omiljena ograda svih demokrata). Načelno, zakon bi trebalo da podrži i SSP, ispred kojih je listu predvodila Marinika Tepić, a zapravo ih vodi Dragan Đilas, u čije vreme su Prajdovi otkazani i koji je, one davne 2010-e godine, kukao pored trola kako nam „nije ovo trebalo“. Naravno, jasno je da su „demokratske“ (uz ogromne navodnike jer koalicija oko DS-a je oduvek imala uz sebe strukture koje se i ne mogu baš nazvati demokratskim, iako to imaju čak i u nazivima) vlade uvek imale jaku opoziciju – ne samo u vidu radikala, a kasnije naprednjaka, već i u vidu paravojnih struktura koje su izlazile na ulice i pravile haos, a koje su poslednjih deset godina utihnule. To jeste bila otežavajuća okolnosti pri odlučivanju da li će se jednoj grupi obezbediti Ustavom zagarantovano pravo na mirno okupljanje, posebno imajući u vidu kako bi haos u Beogradu uticao na rezultate narednih izbora i ovako krhkih demokratskih vlada u periodu 2000-2012. godine. Ne mogu mnogo da ih krivim što su „balansirali“, politički je to dobra odluka, a što se lomi na leđima manjina – pa šta da se radi. Lomilo se na leđima manjina i preseljavanje Roma – pa nije da ih je mnogo zanimalo. Teško da bi se i neko drugi na mestu Dragana Đilasa u to vreme drugačije ponašao. Osim možda Čede Jovanovića.

Foto: Nova.rs

Ali zamislimo sada vlast u Beogradu koju preuzima opozicija.

I o Prajdu odlučuje krhka koalicija u koju će ruku pod ruku ući i levičari i oni za koje bi neko bez ustručavanja rekao da su fašisti.

Opet se nekako čini da bi LGBT populacija veću podršku imala među odbornicima tada opozicije SNS i SPS, nego od vlasti u kojoj najviše odbornika ima Narodna stranka, a u njoj se (pored ekipe Ujedinjenih) nalazi i krajnja desnica – koalicija Nada, Dveri i POKS i Zavetnici. Kad se sabere i oduzme, u toj vlasti koju bi činila trenutna opozicija, LGBT zajednica gotovo da ne bi imala saveznike. Primer je na nivou Beograda, jer tu još uvek postoji neka šansa da opozicija preuzme vlast. Ali raspored snaga ni u Parlamentu nije mnogo drugačiji i sada tek možemo očekivati da bi zakon o regulisanju prava istopolnih zajednica imao još manju podršku – jer će biti mnogo jače desnice, a manje poslanika SNS-a koji bi glasali ZA svi od reda, ako bi se Vučić Aleksandar predomislio.

Jedini za koje sigurno znamo da jesu saveznici jeste koalicija MORAMO. Na zvaničnim konferencijama u toku izbora njihova podrška je bila toliko jasna da se pored Dobrice Veselinovića nalazila i zastava duginih boja. To su aktivisti, ne političari, oni imaju svoju ideologiju i oni podržavaju ono u šta veruju. I to u šta veruju su milion puta dokazali, na svakom protestu, na svakom Prajdu, svakom izjavom.

Međutim, ni njima izgleda nije problem da danas drže u ruci gej zastavu, a sutra pruže ruku i prave koaliciju sa krajnjom desnicom.

Onom desnicom koja bi gej ljudima uskratila sva prava i gurnula ih, ne baš u gasne komore kao u vreme WW2, ali svakako nazad u ormane. Da ih bel’ dan ne vidi.

Da, to je politika i to su „kompromisi“ koje je potrebno praviti da bi se došlo na vlast i omogućilo „ispunjenje programa koje su zacrtali“. Ovo potenciranja „ispunjenja programa“ je već floskula koja dolazi najviše od Boška Obradovića. Ali se otvara pitanje – kako će Dveri u novoj vladi ispuniti svoj program, a da se to ne kosi sa pravima LGBT populacije i kako će im to potencijalni koalicioni partneri iz MORAMO dozvoliti/omogućiti? Kako će svaka od stranaka ispuniti svoj program ako dođe na vlast i toj golemoj koaliciji sa štapa i kanapa, kada su njihovi programi međusobno suprostavljeni. Ili će se, jednostavno, neke stvari gurnuti pod tepih, zarad „većeg dobra“. A te neke stvari su, kao po pravilu, uvek prava manjina.

Možda trenutno deluje kao dobra odluka da se ujedini opozicija i SNS skine sa vlasti, ali ja ću samo podsetiti da smo jednu takvu koaliciju već imali pre 20 godina, koja je skupljala sa štapa i kanapa sve koji su bili protiv Miloševića, iako su im politička uverenja bila dijametralno suprotna. Zvala se DOS. I videli smo kako je to prošlo. Većinsku podršku imali nisu nikad, a vrlo brzo nakon istorijske revolucije ušli su u koaliciju sa SPS-om koji su rušili. Da bi ostali na vlasti. I vlast vrlo brzo izgubili. I da, možda je manje zlo srušilo veće, ali suštinske promene se nisu desile i – eto vrlo brzo na vlast stižu umiveni radikali. A do juče vlast se raspala po šavovima i više nije mogla ni ceznus da pređe. Istorija se ponavlja? Zaboravljamo da ideologija ipak jeste važna i da glasači neće da praštaju trule koalicije?

Evo konkretnog pitanja za MORAMO jer je to jedina struktura u čiju podršku manjinskim pravima zaista verujem da je iskrena, a ne deklarativna – da li očekujete da LGBT osobe na sledećim izborima glasaju za ljude koji bi prodali ideologiju na ovaj način i nazivali sebe levičarima, a onda drugovali sa desnicom?

Ne znam dragi moji LGBT ljudi šta da vam kažem.
Po svemu sudeći, LGBT zajednica ipak nema za koga da glasa.

Naslovna fotografija: Belgrade Pride

Tekst je napisan neposredno nakon izbora, pre ponovljenih izbora.
Tekst je inicijalno objavljen u magazinu Optimist.

Nemanja Marinović
Kad ne uređuje tekstove, bistri politiku. Kad ne bistri politiku, bistri pop kulturu.

Komentari

Leave a reply

Molimo Vas, unesite komentar
Please enter your name here

Preporučujemo

Instagram

Jachim zoomira nedelju

Preporučujemo

Najnovije

GLEDAJ

Još