Asja Krsmanović: Film o Tomi Zdravkoviću je film za pjevanje i plakanje

Pašin izlet u Sarajevo se bliži kraju. Poslednjeg dana festivala imao sam priliku da razgovaram sa Asjom Krsmanović, selektorkom filmova u kategoriji „Najbolji studentski film“ i jednom od organizatora Sarajevo Film Festivala. Nakon što sam zamalo propustio sastanak jer nisam mogao da pronađem lokaciju kafića dogovorenog za nalaženje, moram Vam priznati da sam osetio veliku tremu. U sekundi sam se setio da je SFF jedan od najvažnijih događaja u rokovniku jednog Sarajlije. To su dani kada se ceo region sjati u Sarajevo i makar na tih nekoliko dana učini ga prestonicom kulture na Balkanu.

Međutim, sva trema je nestala onog momenta kada sam upoznao Asju. Imala je puno razumevanje za moje nesnalaženje, ipak sam samo zalutali Beograđanin. Nakon kratkog upoznavanja (čitaj: moje borbe za vazduh jer sam se ipak peo po obroncima Sarajeva; ko god da je rekao da je Sarajevo malo – lagao je) započeli smo razgovor.

Dobro ja vama došao u Sarajevo.

Dobro nam došao!

Već 11 godina si u organizaciji Sarajevo Film Festivala i učestvuješ u selekciji filmova koji se potom takmiče za nagradu u kategoriji „najbolji studentski film“
Da li je veća draž i veći užitak u pronalaženju skrivenih dragulja, u poređenju sa gledanjem filmova jednog Martina Skorcezea od kojeg se svakako puno očekuje?

Meni je svaki film novo uzbuđenje i iskustvo i ja se veoma radujem kad god imam priliku da pogledam jedan novi film, bilo da je u pitanju dugometražni ili kratkometražni, studentski ili film već etabliranog autora tako da sam uvijek podjednako uzbuđena, ali vršiti selekciju studentskih filmova jeste jedna stvar u kojoj naročito uživam. Dakle, prije nekih 5 godina smo odlučili da na Sarajevo Film Festivalu pokrenemo jednu studentsku selekciju kako bismo nekako zaokružili taj put koji možemo pružiti mladim autorima da upoznaju filmsku industriju, da prikažu svoje filmove publici i da se međusobno upoznamo. Sarajevo Film Festival je pre toga dugi niz godina imao „Talent Sarajevo“ platformu za okupljanje mladih, međutim bilo nam je potrebno jedno mjesto na kom bi upravo studenti mogli da približe svoje radove publici. Kvalitet studentske produkcije je definitivno u porastu u regiji tako da se stvorio jedan super prostor da stvorimo jednu selekciju za studentski film.

Ovaj student vam je na tome zahvalan. Ostalo mi je još minimum tri godine do kraja osnovnih studija, tako da ko zna, možda se i pojavim u Sarajevu kao takmičar. Ovogodišnji pobednik u izboru najboljeg studentskog filma bio je Alexandru Mironescu sa filmom „Letnji plan“. Prilikom istraživanja došao sam do informacije da je on bio i pisac proze, kao i da je rođen 1903. godine. Naravno, taj Alexandru nije mladi režiser – pobednik, već je njegov poznatiji imenjak. To će nam reći da je jako teško doći do informacija o ovim mladim režiserima i njihovim ostvarenjima. Kako se tačno pronalazi jedan studentski dragulj?

Teško je naći informacije o mladim režiserima zato što još uvijek nemaju neku karijeru po kojoj neko može da ih prati, međutim ono što je stvarno bitno je da su filmske škole iz regije prepoznale koliko je bitno da studentske filmove pošalju nama, tako da svi već znaju da Sarajevo Film Festival postoji i da vrši selekciju studentskih filmova i mi svake godine zapravo većinom preko filmskih škola i kontakata koje imamo u školama dobijamo filmove koji su rađeni te godine. Ove godine je zaista veliki broj filmova stigao upravo iz Rumunije. Osjećali smo veliki stres i zabrinutost oko toga da li će zbog pandemije uopšte biti moguća organizacija ove kategorije, jer se nastava u cijeloj regiji odvijala online i nisu postojali adekvatni uslovi za studentsku produkciju filma, međutim to izgleda za studentski film nije značilo mnogo jer smo ove godine dobili oko 150 filmova od kojih je skoro 40 bilo upravo iz škole koju pohađa Alexandru Mironescu iz Rumunije, preciznije Bukurešta, baš smo bili iznenađeni time što smo zaista imali šta da selektujemo. Tako da su iz ove škole prošla čak tri filma u selekciju, a ni druge škole nisu zaostajale. U finalnu selekciju prošlo je 12 filmova mladih autorki i autora. Filmove smo dobijali iz široke regije, od Austrije pa do Kipra i Gruzije.

Iz velikih nevolja proizilaze velike priče. Znamo istoriju ovih krajeva – da li se nazire neki novi Tarantino?

Zanimljivo pitanje! Ne znam, nazire se definitivno mnogo mladih autora koji imaju razvijene svoje lične stilove, potpuno drugu percepciju stvari i nekako je lepo gledati kako se te generacijske priče iz godine u godinu menjaju i šta je to što okupira mlade rediteljke i reditelje. Tako da možda, ja se nadam da se ovdje krije neki novi Tarantino, ali naše tržište je malo drugačije tako da nisam sigurna koliko bi dobro Tarantino prošao kod nas.

Znamo i koliko je važna podrška, pogotovo ona finansijska. Čemu skriveni Tarantino može da se nada u državi u kojoj je 60% budžeta namenjeno ispravljanju politički krivih Drina?

Uh, to je teško pitanje. Mislim da ne mogu da se nadaju mnogo. Ono u šta mogu da se uzdaju je njihov talenat i ogromnu energiju koju će uložiti na svom putu do profesionalne karijere, a olakšavajuća okolnost je ono što Sarajevo Film Festival pokušava da stvori, a to je jedna baza umrežavanja mladih preko koje mogu upoznati mnoge ljude, gdje mogu steći kontakte i van ove naše sredine jer trenutno, nažalost, jedino tako mogu samo tako stvarati kvalitetne filmove.

Nećemo više o mračnim temama, obećavam. Za ovih 11 godina koliko si u organizaciji Sarajevo Film Festivala dolazio je jako veliki broj gostiju koji podrazumevaju zvezde što ovih naših prostora, što na svetskoj sceni. Da li možeš da izdvojiš najdražeg gosta?

Sada ću dati jedan veoma nepopularni odgovor budući da je kroz Sarajevo Film Festival prošlo zaista mnogo dragih gostiju, ali meni je lično najdraže bilo kada se u Sarajevu pojavio Erik Kantona.

Neki zli jezici će reći da je SFF možda manji od beogradskog Festa, samim tim da je možda i manje važan. Ali nekako, ovo ti govorim kao rođeni Beograđanin, dešavalo se da nekada i ne primetim da Fest traje, dok sa druge strane možemo videti da Sarajevo prosto kao da živi za ovaj Festival i kako meštani sami kažu, grad je najlepši u danima SFF-a. Šta je to što Sarajevu i SFF-u daje toliku čaroliju?

SFF je drugačiji, ali nijedan festival se ne može i ne treba porediti. SFF je više fokusiran na regiju i na promociju filmova, obuhvata filmove iz 20 zemalja unutar kojih su i Rumunija, Turska, Bugarska i Grčka i samim tim imamo jednu raznovrsnost promocije autora koji dolaze iz ovih sredina. Ono što je nama jako važno je uspostavljanje jednog lijepog balansa između onoga što je industrijski segment festivala odnosno dajemo podršku autorima da razviju svoje projekte i svoje filmove, a sa druge strane ono što donosimo publici, način na koji odgajamo svoju publiku, način na koji se trudimo da pospešimo njen rast i toga da zapravo unutar festivala stvorimo prostor za svakoga od 7 do 77.

Ovo nije prvi put da sam u Sarajevu, bio sam pre par godina. Nisam planirao da mu se skoro vratim, upisao sam studije i čvrsto sam rešio da ne mrdam nigde. Ali eto, izgleda da svi putevi vode u Sarajevo. Šta ti misliš, zašto je Sarajevo grad kome se svi vraćaju, pa čak i dr Nele Karajlić?

Ne znam zaista, svaki grad ima nešto svoje, nešto posebno. Ono što sinergiju grada Sarajeva i ovog festivala čini posebnom je to što mi ovdje za razliku od nekih drugih gradova nemamo puno prilika da pogledamo neki dobar umetnički film, a očigledno za njim postoji velika potreba.

Prilikom upoznavanja sa ovim gradom, prirodno mi je došlo da ovaj grad personifikujem kao nasmejano lice sa ožiljkom boemskog stasa. A kad smo već kod boema – večeras je premijera filma o Tomi Zdravkoviću. Da li ćeš ga pogledati?

Ja sam ga već pogledala. (uz smeh)

I, kakvi su utisci?

Mogu najtoplije da ga preporučim, mislim da je to jedna izvanredna energija. To je film sa jednom jedinstvenom emocijom koji predstavlja nešto što ja zovem „film za pjevanje i plakanje“ koji ne možete prosto pogledati sami kod kuće, već je ovo film koji morate pogledati sa nekim, okruženi ljudima u kinu.

Da li slušaš njegovu muziku?

Aktivno ne, ali mislim da bilo ko ko kaže da nikada u životu nije zapjevao pjesmu Tome Zdravkovića – laže.

Na početku sam samom sebi poželeo dobrodošlicu u Sarajevo, a sada ću te zamoliti za jedan poklon. Da li možeš da mi preporučiš gde da jedem, pošto sam propustio ručak u hotelu?

Bašta kod Ene. Vidikovac, jako lijep pogled na grad i odlična domaća hrana.

Došao je i taj sudbonosni trenutak, vratio sam se u Beograd. Nijedan plan koji sam napravio po dolasku u Sarajevo se nažalost nije ostvario, nismo uspeli ni da pogledamo film zbog kog smo došli. Ali ne ljutim se, nikada neću moći da se ljutim. Koliko god da mi je promena planova uzela živaca, Sarajevo mi je nekako to vratilo petostruko. Da li prijatnim osmesima svojih građana kada bih ih pitao za lokaciju ulice Dženetića-čikma ili ćevapima u „Mrkvi“. Vidimo se Sarajevo, nadam se uskoro. Do tad – ostaj mi zdravo!

Komentari

Leave a reply

Molimo Vas, unesite komentar
Please enter your name here

Preporučujemo

Instagram

Jachim zoomira nedelju

Preporučujemo

Najnovije

GLEDAJ

Još