Dr Tijana Mirović: Zabluda je da terapija treba da prija

U novom Edit serijalu koji se bavi toksičnim narativima na temu mentalnog zdravlja, za vlog „Nevidljivi F“ govorila je doktorka psihologije Tijana Mirović. Doktorka Mirović je sa Janom Šarić razgovarala o tome šta je psihoterapija, kako ona izgleda i koji mitovi i lažni narativi je prate.

Šta ste sve naučili od kad se aktivno zalažete za značaj mentalnog zdravlja?

Moj prvi utisak je da se više priča o mentalnom zdravlju nego kada smo mi počeli da se bavimo ovim pre 15ak godina, što je dobra vest. U većini časopisa i TV emisija naći ćete nešto na ovu temu i to je jako često lepo pokriveno zato što kolege izlaze u susret medijima, ali naravno da ima i mnogo problema. Ono što je za mene bilo lepo iznenađenje jeste koliko ljudi imaju potrebu da pričaju ovim temama. Mi smo mnoge tribine organizovali sa zebnjom koliko će ljudi doći, ali sale su uvek pune i to mi je lepo i ohrabrujuće što ljudi imaju potrebu da pričaju o tome, da čitaju knjige u vezi sa tim, grupe na društvenim mrežama su vrlo posećene, postoji veliki stepen podrške koju ljudi pružaji jedni drugima. Sa druge strane, to se uglavnom svodi na individuale priče ili pojedinačne organizacije koju tu temu vode, neka sistemska strategija postoji u najavi, ne toliko u praksi.

Pomenule ste medije. U medijima ima dosta negativnih narativa, naslova… Šta je Vama najupečatljivije kada govorimo o štetnim narativima koji mogu da utiču na odluku da se neko javi za pomoć?

Podelila bih to grubo u dve grupe – jedna grupa je ono što se odnosi na opštu populaciju, medije i priče po slavama i proslava i slično, a sa druge strane postoje mitovi i sa naše stručne strane i treba da se osvrnemo i na sebe. Nema priče o mentalnom zdravlju, a da ne pričamo o stigmi i destigmatizaciji. Uz mentalno zdravlje se povezuju razne negativne konotacije i stereotipi i to je jedna prva vrsta mita – da probleme sa mentalnim zdravljem imaju samo slabi ljudi, lenji, neproduktivni, koji nisu karakterno jaki da to pobede. Kad god se desi nešto što je za prvu stranicu medija, iako to ne treba da bude tu, ali kod nas nažalost jeste – ako neko izvrši samoubistvo onda se govori kako je to psihički bolesnik, ili da su ljudi sa mentalnim problemima nasilni. Ono što se najčešće čuje i što pokušavamo da promenimo jer to nije uopšte tačno. Svako ko je osetio terapiju i te probleme, a svako od nas je imao neki emocionalni problem, ili bili depresivno raspoloženi, ili nervozni i anksiozni, kad nam je bilo teško da ustanemo iz kreveta ili nešto izbegavamo – to je nešto što je ljudska priča i priznati to sebi, osvestiti i potražiti pomoć, dobiti tu neku vrstu dijagnoze i sedeti danima, mesecima i godinama na terapiji i kopati po sebi – to mogu samo jaki ljudi. Ovo govorim ne samo iz pozicije terapeuta, nego i nekog ko je išao na sopstvenu terapiju i znam koliko je to teško i koliko je snaga u tome da priznaš sebi da imaš problem. Nemogućnost da se bude u kontaktu sa svojim ranjivošću je najveći vid slabosti i taj mit ne stoji.

Koji su drugi mitovi?

Postoji i ta ideja – da hoćeš, ti bi to pobedio, da si jači i uporniji. Moram da priznam da su i neki terapijski pristupi i naše teorije tome doprinele – da treba nešto da promenimo, ali ono što saznajemo iz neuro nauka koje malo bolje objašnjavaju kako funkcioniše naš mozak, ne genetski kao što smo misli, već kako neka naučena ponašanja utiču na to da se mozak menja i drugačije funkcioniše i ona pokazuju da u nekim situacijama zaista u datom trenutku nemamo mogućnost izbora i ne možemo da ih promenimo. Možemo da radimo na tome da se dugoročno promene, ali baš u toj sekundi kad bi hteli da to uradimo drugačije – često se desi da ne možemo.

Što se tiče nasilja, istraživanja pokazuju da izrazito mali, zanemarljiv procenat psihičkih bolesti dovodi do takvih stvari. Mnogo je više nasilnika u opštoj populaciji, među tzv. „normalnim“ ljudima.

Narativ koji postoji kada ljudi otvoreno govore o svojim problemima je da se često gledaju kroz svoju F dijagnozu: ako imaš depresiju očekuje se da uvek budeš nesrećna, ako pretrpiš neku traumu očekuje se da uvek budeš žrtva… I ovo se dešava samo kada se govori o mentalnim bolestima, a ne i fiziološkim bolestima koje mogu biti neki uzročnici nasilja. Zbog čega se to dešava?

Zato je važno da se osvreno na naše profesionalne poglede. To je greška u koju upadnu i ljudi koji se bore sa tim, pa sebe gledaju samo kroz to, to je česta greška u koju upada i okruženje – imaš dijagnuzu pa si ti tvoja dijagnoza, a to je greška u koju ponekad upadnemo i mi stručnjaci. Jako je važno da razumemo da svako ima nešto što se zovu resursi, neke snage u ličnosti i koliko god ozbiljna bila dijagnoza to je osoba koja je preživela sa tom dijagnozom i koja sa njom živi svaki dan, iza koje stoje verovatno razne teške priče i važno je da se podsetimo da postoji čitav niz tegoba i dijagnoza koje smo proglasili kao nelečive i neizlečive i da se one mogu samo ublažiti, a ne izlečiti – a nauka nam je pokazala da to nije tačno i da može doći do stanja da osoba više nema tu dijagnozu.

Takođe je važno i to pitanje – šta mi lečimo i da li je svaka ta dijagnoza zaista opravdana. Mnogi autori ističu da postoji neka vrsta trenda moderne medicine da medikalizuje život kroz lečenja nekih i normalnih emocionalnih reakcija kao što su raskidi, menopauze, slikanje selfija i slično. Da li smo sada poslali poruku da svaki put kad si malo trajnije tužan da si ti depresivan i da treba da ideš na terapiju, kada vidimo simptom koji može biti povezan sa nekom traumom, ali to nismo pitali nego vidimo simptome… recimo kad vidimo da neko pije, da se drogira ili da je agresivan kažemo – aha, onda ima taj problem i to lečimo. Ali šta je iza toga? Najčešće su to ozbiljne teške ljudske priče i život. Važno je pitanje šta lečimo, da li lečimo i na koji način – da li je fokus na simptome, pa ih otklanjamo lekovima ili psihoterapijskim metodama, ili ćemo da uzmemo u obzir celog čoveka i celo iskustvo i da radimo na tome da se jačaju i te snage.

Kakav odnos imamo prema greškama? Od lekara, terapeuta i drugih profesija usmerenih na rehabilitaciju se očekuje da budu bezgrešni. Da li možete da pogrešite?

Naravno da grešimo. Nema osobe koja ne greši, pa i mi. Nema ništa opasnije za nekoga od toga da misli da je bezgrešan. Na greškama i mi rastemo i kao stručnjaci i kao osobe. Ja razumem takva očekivanja ljudi jer se sa njima susrećemo kada su najuplašeniji i naravno da žele da ispred njih sedi neko ko je svemoguć, poput polu-boga koji će njihove probleme da reši efikasno i bez mnogo muke. Naravno, ako se primeti da to nije tako da to dodatno poljulja. Ali to je nerealno očekivanje. Nismo idealni.

Šta se radi kada se pogreši?

Jako je važno kako tretiramo svoje greške. Najlošiji stručnjaci iz bilo koje oblasti su oni koji misle da su nepogrešivi jer ih to sprečava da uče i da koriste te greške u građenju daljeg odnosa sa klijentom. Šta se greši kada pogrešimo? Najčešće sednemo sa klijentom i pričamo o tome i to je jako važno jer osoba preko puta nas čuje – da i ja sam pogrešio i meni se to dešava. I to je nekada najveća moguća normalizacija koju greškama može da pružiti. Zatim, naša mogućnost da kažemo – izvinite, kako ja to mogu da promenim je nešto što mnogi to nikad u iskustvu nisu imali, jer im se recimo roditelji nikada nisu izvinili i rekli „pogrešio sam“, i to je vrlo lekovita stvar. Kroz te greške, kao u svakom drugom odnosu, možemo da ojačamo odnos i da se bolje razumemo. Naravno, nekada to ne mora da ima happy end i osoba može da se razočara izgubi poverenje u nas, i to jesu najteži iskustvi jer za klijente mi smo još jedna osoba koja ih je izneverila i koja nije bila za njih na adekvatan način, a i za nas je to osećaj – eto, ti ne znaš, nisi dovoljno učila, trebala si ovako… i to je težak momenat, ali i prilika da stvarno to na supervizijama pretresamo i vidimo kako može drugačije. I to je način da se razvije.

Svi se plašimo šta će nam bilo koji lekar, terapeut ili naučni autoritet reći. Tog grđenja, ili strogoće na koje nismo očekivali. Šta osoba treba da zna pre nego što se upusti u terapiju i da li zaista ne osuđujete?

Trudimo se. Da li mi se nekada desilo da kažem nešto što ne treba, na način koji ne treba, ili da delujem prekritično i osudim klijenta – da. Silno se trudim da to ne radim, ali nekada se desi i to su najčešće trenuci kada možemo da stanemo sa tim i kažemo – izvini. Nisu sve struke jednako usmerene na odnos i značaj odnosa. Mi na psihologiji godinama učimo o ljudskoj prirodi koja nema uvek veze sa mentalnim zdravljem i spremamo se za nešto što treba da bude neka vrsta rada iz odnosa. Na nekim drugim fakultetima to je manje prisutno, već je cilj da se reši problem i nekada ako nismo učeni komunikaciji to i ne umemo. Nekada smo prekritični baš zato što mislimo da sve znamo i da je svaka osoba ista koja sedi preko puta nas i zanemarimo da osoba nije dijagnoza i da to što smo videli sto ljudi sa depresijom ne znači da znamo kakva je nečija depresija. U nekim pristupima je ta konfrontacija važniji deo i to su dobri pristupi za one ljude koji hoće da brzo i lako reše neki problem i da se fokusiraju na to i treba im neka vrsta suočavanja sa time i gurkanja ka rešenju, a neke druge više rade na izgradnji odnosa i možda će proći dugo vremena kada ćete imati utisak da ništa na terapiji ne dešava, a to je zato što se radi na odnosu. To je posebno važno kada neko ima dugotrajni problem i treba mu vreme da dođe do te tačke.

Šta treba da znamo i sami istražimo pre dolaska?

Mislim da je dobro da probamo da dobijemo neke informacije pre dolaska, da znaju šta je osoba po obrazovanju i da li osoba jeste ili nije psihoterapeut. Nažalost, živimo u vremenu kada delatnost nije uređenja i različiti ljudi se različito predstavljaju – ipak škola nešto znači i godine rada nešto znače. Ono što je meni postalo važnije kad svoje prijatelje usmeravam je to da je terapeut išao na svoju sopstvenu terapiju i to mi je prednost. A treća stvar je koji je to vid terapije. Može da se nađe mnogo informacija o različitim tipovima terapije. I naravno, u tom prvom susretu ljudi imaju pravo da postave bilo koje pitanje koje ih zanima, pa i ovo, kao i da odustanu u bilo kom trenutku. Ali je važno da to ne bude na prvu loptu, već da damo vreme, a na nama je odgovornost da budemo otvoreni i iskreni i da ako znamo da nešto ne možemo za 3-4 susreta, kao što klijent recimo želi, da to otvoreno i kažemo.

Kako da znamo da nam neka terapija prija i da deluje?

To je još jedan mit o terapiji, a to je da je terapija nešto što prija. Ona nekad prija i dugoročno prija jer nam skloni muku i promeni neke obrasce ponašanja koji su nas kočili, ali dok radimo na tome itekako ume da ne prija. Ako radite na traumama, često vam bude gore upravo kad vam je bolje. Kad se u stanju da uđete u kontakt sa svojim bolom. Kao i svaka rana, uvek boli, ali ideja da možete da je „čačkate“ i da se bavite njom je znak napretka. Ono što prija je doživlaj nas je neko čuo, da je bio tu za nas, da nas je ohrabrio, podržao, pokazao nam šta su naše snage… i to ljudi kažu kao feedback. Nekad se na terapiji nauče neke tehnike koje primene u životu, pa im taj efekat prija – kada kažu šefu da neće da ostanu duže, ili odu na letovanje uprkos tome što se osećaju krivim. To osećamo kao napredak i to nam prija. Nekad je sredina ta koja vidi promenu – opušteniji si, bolje pričaš i slično… promenili na bolje, ali nekad i kažu da smo gori jer menjamo nešto što sredini ne prija, postavljamo granice, ne radimo ono što se od nas očekuje ili nećemo da trpimo nešto – onda smo postali egocentrik. To je važno da takođe pretresemo sa svojim terapeutom, ako brinu da se menjaju na gore, ili ako im je bilo teško nakon prošle terapije… Naravno, nešto može da ne prija i objektivno i treba napraviti odnos sa klijentom da može da kaže da mu nešto ne prija. Na nama je da razlučimo da li je to zato što im zaista ne prija i naša je greška, ili je to očekivanje da sve prija, a ne prija jer nešto menjamo, a promene često nisu prijatne.

Osnivačica psihološkog savetovališta „Mozaik“, sigurno mesto koje kombinuje različite pristupe. Koliko je to izazovno i komplikovano i kako uspevate?

Od momenta pokretanja, pa do dana današnjeg, to nije nikakav projekat već sve radimo sami. Meni je rad sa širim društvenim sistemom uvek bio važan i to je jedna od mojih ličnih vrednosti, ali mislim da bi i psihoterapija to sama po sebi morala da uključi. Ako radiš sa nekim jedan na jedan, to je korisno, ali ograničeno. Mi ne živimo u izolaciji, već u drugim sistemima. To što radimo utiče na porodični sistem, a porodični sistem utiče na nas. Naše okruženje utiče na nas. Teško je baviti se mentalnim zdravljem, a ne baviti se time da li ti sistemi predstavljaju resurs ili pretnju mentalnom zdravlju. I upravo da bi bili resurs, važno je da imamo taj edukativni i aktivistički deo. Da obuhvatimo što širu sliku. Druga je realnost života da neće svi doći na psihoterapiju – neki jer ne žele, drugi jer nemaju mogućnosti – i da je potrebno napraviti sadržaje koji su pristupačni svima. Nadahnuće mi je kad vidim kako ljudi reaguju na neke prevode knjiga, ili snimke tribina, ili matine sa terapeutom… postajem svesna da smo proširili priču od četiri zida i to je vrlo važno. To nije uvek srećan momenat jer postanete svesni i koliko je to borba protiv vetrenjača jer koliko god utičete na sisteme oni uzvraćaju udarac i pokazuju svoju rigidnost. I naravno bude neprijatnosti i frustracija, ali zato su važni naši sistemi – ljudi koji podrže i poguraju ili se uključi neko novi. Ali jeste izazovan proces.

Važno je da slavimo male pobede. Koje su vaše pobede?

Ja bih rekla da su najveći uticaj imale neke od knjiga koje smo preveli, kao što je „Osmislite život zajedno“. Pored toga i tribine „Trauma naše priče“ i srećna sam što je izašla i knjiga i što je osamdesetak ljudi napisalo to i dozvolilo da to objavimo na sajtu, jer to znači da smo ipak malo to destigmatizovali. I ono na šta sam lično najviše ponosna i što me mnogo raduje je to što sam pravac u koji jako verujem – šematerapija, što sam je dovela na naše prostore i ima dosta kolega koji se edukuju na tome i dosta klijenata koji su na toj terapiji i mislim da je nešto kvalitativno novo došlo.


Ceo razgovor možete poslušati na Zoomer platformi

Nemanja Marinović
Kad ne uređuje tekstove, bistri politiku. Kad ne bistri politiku, bistri pop kulturu.

Komentari

Leave a reply

Molimo Vas, unesite komentar
Please enter your name here

Preporučujemo

Instagram

Jachim zoomira nedelju

Preporučujemo

Najnovije

GLEDAJ

Još