Sinoć je u prepunoj sali Reflektor Teatra u Beogradu izvedena veoma potresna i emotivno zahtevna duodrama „Gidionov čvor”, koja prati susret i sukob nastavnice i majke dečaka Gidiona dva dana nakon dečakovog samoubistva. Predstava je nastala na osnovu teksta Džone Adams, a autorke su glumice Simonida Mandić i Bojana Milanović, koje i izvode predstavu. O težini ove teme i odgovornosti da se njoj pristupi na umetnički način za Zoomer govori Simonida Mandić.
Predstava govori o vrlo kompleksnoj i ozbiljnoj temi i kada se ova tema otvara, uvek se postavlja i pitanje – kolko će određeni sadržaj podići svest o problemu suicida, a koliko može biti triger nekome ko ima suicidalne misli. Šta je ono što predstava dolazi i da li si i ti imala slične dileme pri radu na predstavi?
Bavljenje ovom temom donosi i veliku odgovornost. Naš cilj i naša ideja je bila da se upravo podigne svest o suicidu, ali i da skrenemo pažnju na sveopštu cenzuru u umetnosti, obrazovanju. Svesne smo bile da je ovo vrlo osetljiva tema i nadamo se da smo uspele u našoj zamisli.
Kako je tekao proces rada na predstavi i da li ste imale neku stručnu podršku u toku tog procesa?
Bojana i ja se nismo poznavale dok nismo počele da radimo na predstavi, tako da se kroz sam rad, razvijao i naš odnos, koji se na kraju i razvio u prijateljstvo. Tako, imajući poverenja jedna u drugu, lakše smo prevazilazile problem u radu, dolazile do rešenje, lakše organizovale probe. Pomoć smo imale od naših prijatelja i kolega, koji bi povremeno došli na probe.
Najveće dileme u vezi adekvatne reprezentacije ove teme otvorila je predstava „13 razloga“. Da li si je gledala i da li iz ugla umetnice koja se ovom temom bavi smatraš dobrim, ili lošim prikazom? Koje bi nam kulturne i pop kulturne sadržaje preporučila za bolje razumevanje ove teme?
Seriju „13 reasons why” sam gledala upravo kao referencu za rad na predstavi, a kasnije sam i nastavila da je gledam jer mi se zaista svidela, tako da je smatram baš odličnim prikazom ove teme. Pored ove serije, vezano za ovu temu, preporučujem i filmove „Blue”, „Rabbit Hole” i „We need to talk about Kevin”, kao i Kamijev „Mit o Sizifu”/podnaslov: Apsurd i samoubistvo.
U najavi predstave stoji da je obavezno štivo za roditelje i nastavnike. Šta predstava nudi, a obrazovni sistem nije u mogućnosti da reši kada je u pitanju podrška deci u školama?
Kroz predstavu mi govorimo o problemu, glasno, ne zataškavaju se stvari, odnosno i one koju se zataškane isplivavaju. Predstava nudi mogućnost da razumemo i stranu roditelja i stranu nastavnika, ali isto tako da uvidimo greške i u jednom i drugom odnosu prema detetu.
Šta je ono što bi ti promenila kada je u pitanju podrška deci kroz naše institucije? Šta nedostaje, šta ne funkcioniše, a šta se treba modifikovati?
Kada sam ja išla u školu kod pedagoga ili psihologa išla su deca koja bih napravila neki problem u razredu ili u školi uopšte, tako da smo dugo smatrali da se u njihove prostorije ide ako si „bezobrazan” bio ili bila tog dana. Dakle, prvenstveno treba deci jasno dati do znanja da su školski pedagozi i psiholozi tu za njih i zbog njih. Postoji mnoštvo radionica, filmova, pa i podcasta (koji su bliži današnjim generacijama) koje govore o važnosti psihičkog zdravlja, o tome koliko razgovori sa stručnim licima mogu da nam budu od pomoći. Uz sve to, deca moraju imati poverenja u svog nastavnika, svog razrednog starešinu, pedagoga, psihologa, odnosno dete mora znati da je škola sigurna institucija, koja je tu da pruži i znanje, ali i zaštitu.
Zašto biramo da ćutimo i zašto je toliko teško pitati „kako si“?
Ne znam tačan odgovor na ovo pitanje, možda iz straha, možda jer nismo navikli, možda jer nismo naučili. Ja ne ćutim, bar pokušavam i tako funkcioniše i moja okolina.