Dexi: Ova zemlja je malo i naša

Danas je Međunarodni dan mladih, a jedna mlada aktivistkinja prograšena je za jednu od sedam najinspirativnijih edukatorki o ljudskim pravima na svetu. Sutra ćete imati priliku da je gledate na Zoomeru u emisiji „Da sam ja gradonačelnica“, a pre toga sa Dejanom Dexi Stošić razgovaramo o ovom danu, nagradi i izazovima sa kojima se mladi susreću danas.

Za početak, možeš li nam reći nešto više o nagradi koju si nedavno dobila?

Nagradu, odnosno priznanje sam dobila od strane UN High Commission for Human Rights, Amnesty International i Soka Gakkai International kao jedna od sedam najinspirativnijih edukatorki za ljudska prava na svetu. Priznanje je dato tako da svaki kontinent ima svog pobednika. U sklopu toga i promocija aktivizma, ljudskih prava i prava mladih snimljen je film o nama koji će uskoro biti emitovan. Za mene lično ovo priznanje je nešto potpuno neočekivano i još uvek nisam u potpunosti svesna njega, ali svakako mi je podsetnik da ono što radim ima smisla, da neko ipak to prati i da sve naše akcije imaju odjek kod onih kojima je i najpotrebnije. 

Koje su to teme koje smatraš najvažnijim za mlade, da o njima čuju i da se o njima edukuju?

Kada pričamo o mladima u Srbiji mislim da je jedna od važnijih tema upravo tema ljudskih prava, da mladi nauče koja su njihova zakonom zagarantovana prava i da ustvari time i uoče koliko se ista krše svakodnevno. Takođe, radnička prava ali i ono za šta nam je potrebno najviše osnaživanja jeste podići glas i boriti se za ono u šta verujemo. Nažalost mladi u Srbiji, a posebno u manjim mestima su uglavnom demotivisani, pasivni i depresivni. Imamo podatak iz Izveštaja KOMS koji kaže da svaka druga mlada osoba želi da se iseli odavde a da je na prvom mestu razlog dostojanstveniji život. Šta onda mi kao zemlja, kao društvo pružamo mladima kada se oni ne osećaju dostojanstveno i poštovano? To je pitanje za sve nas a posebno za one koji imaju bilo kakvu moć i odgovornost prema nama. Budžet za mlade je bio tek 0.08%, eto koliko je državi stalo da mladih, kad god je problem nas krive, kad god im je potrebna jeftina ili besplatna radna snaga nas zovu. Upravo zbog toga mislim da je jako važno da pričamo međusobno, da gradimo jedne druge i da zajedno naučimo da dignemo glas i da se borimo za stvari koje su nam važne. Da mladima vratimo nadu pre svega u to da oni znače, da vrede i da zaista možemo nešto da promenimo. 

Više godina si angažovana u nevladinom sektoru. Koje ti je iskustvo bilo najznačajnije, za koje možeš reći da te je formiralo?

Ja sam počela sa volontiranjem u svojoj 14.godini i do sada sam radila sa brdo neverovatnih ljudi na projektima koji su mi promenili život. Volim da se šalim da sam dete NGO sektora, ali da mi je mama Centar E8 gde sam ustvari i počela ozbiljnije da se bavim vršnjačkom edukacijom. Verujem da dâ nisam tu počela, da nisam imala sjajan tim ljudi kad sam bila tinejdžerka, da ne bih bila dovoljno spremna, spretna, niti osnažena za sve što je kasnije sledilo, uključujući to da ne bih uspela da tajno upišem fakultet. Program za koji kažem da je moje dete jeste program SOS Kutka za devojke Vranje gde sam jedno vreme bila i koordinatorka programa. SOS Kutak za devojke je dobio With and For Girls nagradu za 2019. godinu kao jedan od najboljih na svetu. Iskustvo četvorogodišnjeg rada na prevenciji rodnozasnovanog nasilja, na teritoriji celog Pčinjskog okruga zaista je nešto što je uticalo na moja shvatanja. Od problema da neko misli da je šamar u redu i da nije nasilje, da je silovanje u braku moguće, preko toga da su se profesori škola bunili zašto devojke idu na takve radionice jer njima ne treba, do toga da nama jedan gradski zvaničnik kaže da treba da umanjimo našu borbu protiv nasilja nad ženama jer se nećemo udati.

Šta smatraš da su danas najvažniji problemi i izazovi sa kojima se mladi suočavaju?

Generalno najveći problem mladih jeste finansijska nezavisnost, mladi se iskorišćavaju kao jeftina radna snaga i to zvanično (mislim na projekat „Prva plata“), zatim nedostatak moći da se oni nešto pitaju i da oni nešto menjaju u svojim zajednicama. Mladi se uglavnom u medijima predstavljaju negativno, pogotovo za vreme pandemije korona virusa. Mladi iz manjih gradova tek imaju neke svoje lokalne probleme i nažalost uglavnom nemaju kome da se obrate. Najveći problem mladih jeste što država samo šatro brine o njima, dok oni gledaju kartu za jedan smer ka zemlji gde će ih neko barem saslušati.

Sutra izlazi nova epizoda „Da sam ja gradonačelnica“ u kojoj si imala priliku da se oprobaš kao gradonačelnica Vranja. Ali, da sada dobiješ još veća ovlašćenja, recimo da budeš premijerka Srbije, šta je to prva stvar koju bi uradila? Ali moraš izabrati samo jedno 🙂

Uhh, raspustila bih odmah Narodni parlament Republike Srbije i odmah menjala sve članove REMa i RIKa. 

Koja bi bila tvoja poruka mladima?

Hajde da nam himna ne bude „Idi dok si mlad“ već „Izađi i bori se“. Hajde da više ne čekamo neka bolja vremena, već da ih stvaramo jer ova zemlja je malo i naša.

Naslovna fotografija: The Tamara M. 

Nemanja Marinović
Kad ne uređuje tekstove, bistri politiku. Kad ne bistri politiku, bistri pop kulturu.

Komentari

Leave a reply

Molimo Vas, unesite komentar
Please enter your name here

Preporučujemo

Instagram

Jachim zoomira nedelju

Preporučujemo

Najnovije

GLEDAJ

Još