Ana Jončić: Ne mogu da se pravim da ne vidim, ne čujem i ne osećam

Moj tata je bio strog prema starijoj sestri i meni kada smo bile male, ali je uvek imao razumevanja i imale smo poverenje u njega. Još kao mala naučena sam samodisciplini, poštovanju prema starijima i poštovanju pravila. Uvek sam bila dete za primer i nikad nisam pravila probleme, trudila sam se da svima izađem u susret i da svakom pomognem. Međutim, u osnovnoj školi se nikada nisam uklapala, koliko god se trudila. Nazivali su me štreberom, raznim drugim imenima i doživljavala sam neki vid psihičke torture. Međutim, naučena da se ne žalim i da trpim – nisam se žalila.

Sa mnom je u odeljenju bila devojčica lošijeg materijalnog statusa, koja se takođe nije uklapala i koja je po parametrima ostale dece bila „čudna“ i autsajder. Uvek mi je bilo krivo kako su se deca ponašala prema njoj i tretirala je ružno iako nije pravila probleme i bila je mirna i tiha. Nekad sam se i ja sama plašila, da ako ustanem protiv ostale dece, da će me još više maltretirati i u neku ruku mi je više bilo muka i želela sam da sve prestane. Iako mi nije bilo prijatno jer sam znala šta sledi, suprotstavila sam im se i odbranila je od uvreda jer nisam želela da gledam kako se ponašaju prema njoj. To je za mene bio veliki korak, jer sam pretpostavila kako se ona oseća i braneći nju imala sam osećaj da sam odbranila i sebe.

Ipak, svemu tome nije bio kraj. Nekad je bilo i gore, ali sada se nisam osećala bespomoćnom. Shvatila sam da moram da im se suprotstavim i da se zauzmem za sebe. Shvatila sam da nije jedino rešenje – ćuti i trpi, proći će. Jer neće proći.

Tu sam već stekla neko samopouzdanje, malo, ali dovoljno za početak. Nekad sam i glumila, ali sam verovala.

Kada sam pošla u srednju školu, već sam u sebi odlučila da se neću družiti ni sa kim, da ću samo učiti i praviti se kao da ne postojim. Bila sam dete iz male sredine koje je došlo u grad, iako sam imala nekog samopouzdanja, plašila sam se da će se srušiti kao kula od karata i da ću morati opet da prolazim kroz isto. Zato sam bila iznenađena kako su svi bili dobri, ljubazni, jako lepo smo se slagali. Tada sam osetila šta znači biti prihvaćen.

Ipak, nisam zaboravila kako je to kad si odbačen i kad te stalno prozivaju. Zato sam uvek ostala dosledna sebi i nisam postala ona koja je maltretirala drugu decu, a kasnije i ljude.

Uvek razmišljam da ako radiš dobro, veran si sebi, dosledan svojim principima da će ti se dobrom i vratiti. Vremenom se u meni probudila i ojačala ta želja da pomognem drugima koji su slabiji, koji se osećaju neprihvaćenim i odbačenim. Stalno radim na tome da razbijam predrasude i da pokažem ljudima da je okej biti drugačiji, različit, da se ne treba toga stideti, plašiti, skrivati se.

Ponekad zaželim da je tu bio neko za mene i da me je nekad odbranio, ali onda shvatim da možda ne bih bila tu gde jesam. Možda se ne bih bavila čime se bavim. Možda bih i dalje bila plašljiva. Možda.

Zbog toga me pogodi svaka nepravda i želim da se borim protiv toga. Kad me pitaju šta imaš od toga? Znam da sam uradila nešto, možda malo, možda veliko ALI nisam ćutala i samo okrenula glavu praveći se da ne vidim jer vidim, čujem i osećam.

Tekst je nastao u okviru projekta „Changemakers of Serbia“ koji sprovodi Centar E8, uz podršku Ambasade Sjedinjenih Američkih Država u okviru Programa za razvoj demokratskog društva. 

Zoomer
Zoomerhttp://www.zoomer.rs
ZOOMER. Priča nove generacije.

Komentari

Leave a reply

Molimo Vas, unesite komentar
Please enter your name here

Preporučujemo

Instagram

Jachim zoomira nedelju

Preporučujemo

Najnovije

GLEDAJ

Još