Žena koja je ućutkala Zavetnicu: Kod nas je politika igranka bez prestanka

Poslednjih dana svedočili smo različitim „duelima“ na domaćim televizijama koji su za temu imali održavanja EuroPride-a u Beogradu. Iako je organizovanje takvih duela nespojivo sa novinarskom profesijom jer „objektivnost“ i princip da se „čuje druga strana“ ne znači davanje prostora za širenje mržnje ili neistina (poput one da je homoseksualnost bolest), već je posao novinara, prema Kodeksu, da štiti prava i dostojanstvo ugroženih grupa – različiti aktivisti za prava osetljivih društvenih grupa dolaze u te duele, trpe različite tipove psihičkog i verbalnog nasilja – jer je to jedini način da se i njihov glas čuje u mejnstrim medijima. Jedan od takvih nastupa, koji je ubrzo postao viralan, jeste nastup aktivistkinje organizacije „Da se zna!“ Ane Petrović.

U danu kada je MUP ipak doneo odluku da se šetnja zabrani, o tome koliko snage i hrabrosti treba da se „stane na crtu“ i smireno razgovara sa nekim ko ugrožava tvoje samo postojanje, razgovaramo sa ženom koja je ućutkala Milicu Zavetnicu.

U jednom trenutku osećate samo nemoć pred tom banalnom zamenom teza – oni brane nekakvu tradiciju čistom mržnjom, bez ikakve svesti, a i savesti

Koliko je izazovno sedeti u istom studiju i objašnjavati se sa nekim ko negira samo tvoje postojanje i identitet?

Izuzetno teško. Koliko god puta da ste videli takav medijski nastup, prepun neistina, bez ikakve suštinske argumentacije, i koliko god to i tada bilo grozno, još gore je kada se to dešava ispred vas. U jednom trenutku osećate samo nemoć pred tom banalnom zamenom teza – oni brane nekakvu tradiciju čistom mržnjom, bez ikakve svesti, a i savesti, koliko tom bezrazložnom, ničim opravdanom mržnjom, štete već i onako obespravljenoj, diskriminisanoj društvenoj grupi. Ukoliko jednu porodicu branite rasturajući drugu, a sve to lažima i izmišljotinama, ukoliko poručujete da neko dete u narodnoj nošnji na Prajdu vređa moralne vrednosti, pa to podignete na nivo vređanja cele nacije, sa vama nešto suštinski nije u redu. Ovakav narativ je direktno odgovoran za svako izbacivanje iz kuće, svako nesigurno odrastanje, svako neslaganje i odbacivanje, svaki prekid kontakta, svađe i nesuglasice. Toliko o brizi o porodici.

Naši identiteti su vrlo stvarni, ali nisu uvek vrlo i osnaženi. Daću primer, trans osoba koja ima i potrebno znanje i kapacitete, strahuje od odlaska na razgovor za posao, jer dokumenta koja poseduje ne odgovaraju rodnom identitetu i trenutnom izgledu. I tako će doći jutro za razgovor za posao, a trans osoba će spustiti roletnu i ostati kod kuće. Iako ima sve potrebne predispozicije, sposobnosti, znanje, neće otići na taj razgovor. To je samo jedan primer. I onda još na mejnstrim medijima sluša kako smo integrisani, kako smo ideologija, a često i gore izjave. To je svakodnevna borba, sa okolinom, sa predrasudama, sa administracijom, sa procedurama. To je veoma, veoma, teško.

Ana Petrović u emisiji Novi dan, televizija N1, youtube printscreen

Koliko je važno razgovarati sa desničarima i da li to može promeniti svest o tome, ili im se daje legitimitet (uzimajući u obzir da neki opstaju na političkoj sceni samo na osnovu priče o LGBT)?

Uf…dobro pitanje. Pa, jako je važno. Nije prijatno, nije zdravo, ali to je prilika da te demagoške argumente izazovemo i pokažemo koliko su tanki. Oni kao pesmicu ponavljaju napamet naučeno i mislim da smo u poslednjih nekoliko nedelja u raznim TV formatima pokazali da desničari nemaju apsolutno nikakvu realnu argumentaciju, kao ni svest da plasiraju govor mržnje i pozivaju na nasilje, kao i da ga potom i opravdavaju.

Kojim argumentima je najbolje ići u razgovoru sa desničarima? Čini se da si ti Milicu „napala njenim oružjem“?

Ne bih se složila. Milici sam uzvratila toliko banalnim i jednostavnim argumentom, koji je ipak činjenica – nas dve u određenom smislu nismo jednake pred zakonom. Ona je sve vreme izbegavala da se na to nadoveže, ali je u jednom trenutku rekla: „Nije moj brak isto kao to vaše”. Time je poprilično sve rečeno – mi smo građani drugog reda i što se nje tiče, tako može i da ostane. Jako mi smeta kada neko ko ipak ima kakvih – takvih kapaciteta, ne sluša sagovornika, govori preko njega i nije u stanju da pruži kontra argument. Svi najglasniji desničari vrte jednu te istu priču, zasnovanu na izmišljotinama i to je isto poražavajuće – nisu u stanju da pruže iole smislen argument.

Oni kao pesmicu ponavljaju napamet naučeno i mislim da smo u poslednjih nekoliko nedelja u raznim TV formatima pokazali da desničari nemaju apsolutno nikakvu realnu argumentaciju

Zbog čega je sadašnja društvena situacija ovakva? Kako je moguće da smo imali niz Prajdova oko kojih nije bilo buke, a sada je ponovo otkazivanje? Šta se promenilo i dalo prostora desnici da ponovo bude toliko glasna?

Naša politička scena i ono što se dešava na njoj se može opisati kao igranka bez prestanka. Ko se uhvatio u političko kolo ovde, zauvek u njemu ostaje – akteri se smenjuju i vrte, uz dogovore ko će gde u datom trenutku. Mi smo kao građani to čak i prihvatili, što se vidi i po izbornim rezultatima. No, ovi poslednji izazovi su bili malo zahtevniji, pa je moralo da se kreira veliko neslaganje i neodobravanje, a posle ipak neko odobravanje. To je zabavno za one koji se igraju ali za nas ne – to su ipak naši životi, a ne neke ideologije koje mi zagovaramo, kao što nam stalno spočitavaju. Svakodnevica ljudi iz kvir zajednice nije nimalo laka, kao što nikome u ovoj zemlji nije, ali uz sve ono što muči svakog građanina i građanku ove zemlje – strah za egzistenciju, poskupljenja, zapošljavanje – na to sve dodajte svu ovu borbu koja je ovih dana tema. Govorim o strahu od autovanja, odbacivanja, o bezbednosti, o silnim neistinama koje slušate o sebi iz dana u dan.

Zašto neki ljudi koji su bili glasni u podršci ranijih godina sada ćute? Kume Prajda, ili Čomić?

Mi smo dobili zaista dosta podrške. Od nove kume, MC Sajsi, dobili smo i sjajan slogan „Nećemo šetati, već nadrkano hodati”. Moglo je i više i glasnije, ali možda se čuvaju za 17. Septembar 😊

Naša politička scena i ono što se dešava na njoj se može opisati kao igranka bez prestanka. To je zabavno za one koji se igraju ali za nas ne – to su ipak naši životi

Dok smo kod Čomić, šta su poslednje informacije vezane za Zakon o istopolnim zajednicama i ko to opstruiše?

Predlog Zakona o istopolnim zajednicama se vratio na sto radne grupe i trenutno tu imamo nekoliko izazova, jedan od njih je matičar ili notar – odnosno pred kim bi trebalo sklapati istopolnu zajednicu, ali i neke druge pojedinosti. Velika je zamerka, to ste mogli da čujete od naših desničara, da su delovi predloga Zakona dosta slični određenim članovima već postojećeg Porodičnog zakona. Oni baš nikako ne mogu da shvate da je porodica – porodica, te da ne može jedno da piše za nas, a drugo za većinsko stanovništvo. Ali kao što i sam naziv kaže, to je Zakon o istopolnoj zajednici, dakle nije brak, nego pravna mogućnost, što je mislim jako dobro. Prosto, mi se borimo za jednu progresivnu stvar i nema potrebe da se lažemo, papir nema veze sa ljubavlju, već sa ostvarivanjem prava.

Koliko je paradoksalno u istom danu otkazati Prajd i postaviti lgbt osobu za premijerku države?

Mi smo odavno zemlja apsurda i to je naša svakodnevica, ta politička nezrelost. Mi smo za tri subote dobili tri potpuno oprečne poruke. Ipak, pozdravljamo svaku koja od nas ne pravi nekakve bezbednosne trigere i okidače i koja nam ne crta metu na leđa.

Kako tumačiš poruke evropske zajednice i da li misliš da ima prostora da se promeni odluka Velikog vođe?

Evropska zajednica možda tek sad dobija jedan malo jasniji uvid kako stojimo sa poštovanjem vladavine prava i ljudskih prava manjina. Naša krhka prava ne smeju da budu pitanje političke volje i raspoloženja. Snaga i stabilnost jednog državnog sistema se ogleda upravo u poštovanju prava manjina, socijalnim politikama prema najugroženijima, inkluziji. To je kod nas na, onako, dosta niskom nivou. I mislim da sam ovo vrlo blago rekla.

Kako će izgledati 17. septembar ako se ostane pri ovoj odluci? Čini se da od šetnje tog dana ne odustaje nijedna strana…

Sledeća subota će, kako god bude, biti obojena duginim bojama sa porukom da je naša šetnja važna kao i sve o čemu govorimo i za šta se borimo. Taj jedan dan je bitan podsetnik svima iz naše zajednice da nisu sami, da ta neka zajednica postoji, da svakodnevni problemi nisu ignorisani. Cela nedelja ponosa je namenjena edukaciji, osnaživanju i vidljivosti. Šetnja je samo deo te borbe i podsetnik da neki ljudi u ovom društvu i dalje nisu ravnopravni, a to je nešto što nećemo dopustiti. I zato ćemo ne šetati, već nadrkano hodati.

Gostovanje Ane Petrović u emisiji sa Milicom Zavetnicom na Kurir TV, printscreen

Naslovna fotografija: N1, printscreen

Nemanja Marinović
Kad ne uređuje tekstove, bistri politiku. Kad ne bistri politiku, bistri pop kulturu.

Komentari

Leave a reply

Molimo Vas, unesite komentar
Please enter your name here

Preporučujemo

Instagram

Jachim zoomira nedelju

Preporučujemo

Najnovije

GLEDAJ

Još