YANXovanje utorkom 19: KOŠMARNOST ZA (NE) PO(D)NETI

Imam košmare. I sinoć, i preksinoć i već duže vreme. Duže vreme čitaj kao nekoliko meseci, često. Ne razumem se u tumačenje snova, i nisam još uvek išla na terapiju kod psihoterapeuta koji to ume, kod kojeg dođete sa zabeleženim, zapisanim ili upamćenim snovima. Mada, što se mojih tiče, koliko toliko bar nekim fragmentima, s obzirom na to da se većine ne setim. Sve i da se setim, nekako su uvek kao Matrix. I kako posle da pohvatam te gomile svega?

Probala sam da prepišem to kasnom prejedanju, mada mi i nije često, te kasnom leganju, te dušeku, krevetu, lošim navikama generalno, ali i kada to malo ili prilično sredim, loše spavanje i snovi, da ne kažem košmari, opet naviru. Ako se desi na primer prejedanje, ne bude mnogo jer ne jedem u cugu previše, više puta po malo, ne mogu veće porcije; čak ni cele male, a ni slatko nešto previše, posebno ne noću. Idemo dalje. Onda sam prepisala stresu, nagomilanim sranjima u sebi i oko sebe, to mi je logičnije nego hrana jer ta bitnija „hrana“ je ono šta zaista „izjeda“. Duhovno, mentalno… Kako god nakupili i nazivali sklop unutrašnjeg, ono je to šta pegla dalje druge sisteme.

Mogla bih mantrati, kažu, svakog dana da sam dobro, zahvalna, srećna, pa će to da se promeni, kažu. S tim što taj mehur puca ako se tako veštački diže, jer kada se otvori sopstvena kanalizacija isplivaće sva govna i razliće se po tom ružičastom balončiću. Dakle, ni to nije rešenje. Rešenje je samo dubinsko čišćenje. Redom, strpljivo, hrabro i temeljno.

I kada mislite da ste kul trenutno, desi se da sistem baguje, dovoljna je naizgled difolt naivna sitnica; negde nešto, a niste ni svesni da to može biti neki zaostali detinji brabonjak koji vam onako malo slatko i dečije vonjka, svako malo. Tek kada vadimo te podzemne vode iz sopstvenih bunara skapiramo koliko smo doživotni projekat. Korak po korak, parče po parče. I dobro je dok želimo da kopamo, jer to zna da boli u pm. Ali jedino tako može da zaceli – kada se locira pa otvori. Tu je i to čuveno porodično nesvesno, ali i verovatno košmarnost svakodnevnih metaka ove ili one vrste kojima nas gađaju. Svako vreme ima svoje breme, ali ovo danas je potpuna ludara. Naizgled cveće proleće, a licemernije nego bilo koji konkretniji lomovi pre toga.

Vesti koje ne pratimo, hteli – ne hteli, dolaze do nas. Iza nas pandemija, pa aktuelni ratovi – oni o kojima se bruji i oni o kojima se ne govori, koji se prikrivaju. Srozavanje pravih vrednosti, prazni neki vatrometi, kanalizacioni potočići, prckanje s ove ili one strane ma bilo koje vrste. Kao što rekoh, sve i da promenimo kanal, vrati nas na ono „hteli – ne hteli“. Jebi ga, živimo u ovom svetu, sistemu, ma koliko želeli da se izolujemo ono dopire, makar i lošom vibrom. Posebno je pipavo za empate. A ja jesam jedan od. Očeličena sam kroz godine, posebno naše generacije i kroz šta su sve prošle i naizgled nas ništa ne može iznenaditi. A i, šta uopšte znači očeličiti se. Ako ucentrirati se, biti u balansu, biti pravo-snažan, da. Samo, ako ne izbacujemo napolje sve otrovčine i čelični zidovi će da popuste. Kažu, živite vi u svojoj realnosti. I to je kul, s tim što, šta ćemo sa ovom realnošću oko nas, realnom realnošću? Ne može da bude na ignore. Može samo donekle, jer deo smo društva, neke tamo šire celine, skupine, nazovite to kako god.

I posle, uz sopstvene nemire, plus ove spolja, zdrav i miran san je u današnje vreme zlata vredan. Svi ljudi koji to imaju, ili pak mogu zaspati u bilo kom sticaju okolnosti su bogati ljudi. Evo, ja nemam godinama to bogatstvo. Radim na tome da ga steknem. Hajde, kao mlađa sam bila kao sa trake, pa i kad mogu da spavam ja možda zujim jer nemam kad. Ali lepo je ćale govorio da nespavanje dolazi na naplatu kasnije, s godinama, kada nemate tu prirodnu kondiciju za sve u životu. Neki doduše Bogom dani imaju i to da su kul, u nespavanju, u porocima, u stresovima. Mada… Mene su neki stresovi držali budnom, tužnom, zabrinutom. Radila na njima, i jeste vrlo okej, ali san, snovi… I ne baš. Dakle, još dublje je od dubljeg.

Pitaju me mesecima, da ne kažem godinama, kako sam. Suštinski vrlo okej, sve bitne stvari ukupno i dnevno imam. Ali ako ćemo iskreno, dobrog zdravog sna i nemam. I to utiče na ukupno zdravlje. Pa bagujem, pa kaverujem to, da se ne zna, ne vidi. A ako se čovek iskreno izrazi, „požali“, misle da si pipav, nejak, kuknjav, kenjkav, tanan. A ti se boriš sa ko zna čime, a to ko zna koliko traje i koliko kilograma, ili pre tona, ima. Ali da mi nije sklopa jakog kao bik, bila bih daleko gore, šta više, nisam uopšte loše. Plus ovaj naš javni posao gde, bar ja, ne želim da objavljujem privatno u javno, stalna eksponiranost, a opet trud da šta želite zadržite za sebe – zna biti jebena igrankica. Onda da ste na visini zadatka, a ja volim i želim da budem. Ali, ta košmarnost… To upada pa smeta. Nazvala sam stanje tako imenično slatko da zvuči iole lepše.

Obrni, okreni, svako za sebe i jedino sebe da rešava – zašto ne spava, a ako spava, kako i koliko. Uz naravno stručnu pomoć, ali neće oni umesto nas, nego su tu da nam ukažu gde je problem, kao i kako da ga rešimo ako već ne uvidimo nekako. Jer, trebalo bi da nam je lagan san uvek za poneti, gde god i kad god, kao najbitniji aksesoar, onaj ključ koji nam skoro sve veže da lakše možemo ostalo. A košmarnost, samo za poDneti. Jer, mnogo ih je oko nas i u nama, već dovoljno za ne podneti. Priznajem. Lepše se spava kada se on ušuška do mene, ili ja do njega. Bar naizgled slađe i bezbednije. Ali, iako mnogi spavaju zajedno, svako spavka za sebe. A šta ko sanja, pa puta koliko ljudi na planeti… Ihaj koliko filmova i scenarija svake noći širom sveta. Nego, da ne zaboravim – još jednom, preporuka za animirani film „Joy“, ko nije ispratio preporuku iz prethodnih kolumnica. A shvatićete i zašto.

Komentari

Leave a reply

Molimo Vas, unesite komentar
Please enter your name here

Preporučujemo

Instagram

Jachim zoomira nedelju

Preporučujemo

Najnovije

GLEDAJ

Još