YANXovanje utorkom 05: SKERI MARRY ME BREDŠOU

I, evo nas! Prva kolumnica u februaru, i to baš prvog, a peta po redu. Svi se žale na taj januar kako im je uvek nešto predugačak, a ja više nisam sigurna ni u šta. Da li je kolektivni ili lični doživljaj, da li nam je neko suflirao ili ga zaista osećamo kao nešto šta se svaki put razvuče? Ne znam. Ali, hajde da počnemo ovaj tekući, po kalendaru najkraći u godini – februar.

Na svom instagram profilu stavila sam vam na glasanje da li da malo pređemo na muško-ženske (partnerske) odnose i izglasali ste visokim procentom DA. Pozdravila nas sve Carrie Bradshaw, iliti jebala nas Keri Bredšo jer… Svako ima svoj komentar. Ali, hej, to je prva serija tog tipa koja je postala svetski mejnstrim pa povuče svakog kada se pominju žene, muškarci, odnosi, moda, kolumna; posebno fanove serije, sa svim produžecima ovog ili onog tipa. Samo smo svesni da odnosi i ne (treba da) idu tako. Ne što je tu mnogo Holivuda (čitaj bajki na tom polju), nego jer zdravo zrelo rezonovanje ide malo drugačije. S druge strane, lepo prikazuje određene profile ljudi koji ipak žive u tim nekim dioptrijama.

A onda se desi nastavak And, just like that i mnogi budu ljuti što su ubili lik Zverke, što nije lagodno i zabavno za beg od realnosti, što ima mnogo socijalnih tema, gura se ovo ili ono, što… Šta? Da se lažemo da ne može da se desi da ta njihova Carrie & Mr. Big bajka nema srećan kraj i da se životi nepredvidivo preusmere, malo budu i fucked up? E pa, život demantuje. Što da bežimo od takvih scenarija; tačnije – gde? U poziciju gde nema globalne anksioznosti i depresije kroz ove dve godine pandemije? Ono jes, tome služi serija tog tipa; da se utešimo, uljuljkamo, pobegnemo, inspirišemo. Ali život nas opet može demantovati. I to je meni sasvim ok, jer je realnije nego sva šminka; na koju su nas btw navikli.

Kao neko ko je do sada prošao mnoge scenarije koje neko ne može ni da zamisli, mogu iz svog ugla da kažem da je bolje da znate kako stvari stoje. Apsolutno imamo i cveće i proleće, ali nije sve cveće i proleće; što pre utuvimo to, bićemo sve jači i zahvalniji na svakom pravom cveću i proleću. Mirisi su jasniji, boje su prisutnije, pogledi bistriji ako (sa)znamo ili osetimo na sopstvenoj koži kako je kada to nije. Dodirujemo mi opcije i kada se dese oko nas, daleko ili blisko, ali verujte mi; dok nisam sama prošla neka iskustva, nisam preciznije imala pojma šta je šta. Sada bolje kontam šta je cvet šta izmet, bolje čujem šta je muzika šta buka, šta je lagodnost a šta muka. To je, jednostavno tako. Najbolji uvid i trening je na sopstvenoj duši.

Ah ti odnosi, partnerski…
Muškarci i žene. Ali i muškarci i muškarci, žene i žene. Da se ne pretvaramo da postoji samo jedna opcija (kao često mejnstrim mediji), jer postoji sve, i nije ok pominjati samo jedno ma šta ko mislio. Bacila sam pogled na net; ne postoji mnogo šta u ponudi za ljude koji nisu strejt, ma koliko se o tome pričalo i insistiralo da ima. Nema. I ma koliko već bilo logično da je to nečiji izbor ili drugačija potreba od naše, još uvek je tabu, još uvek se pominje kao posebna a ne regularna-prihvatili-smo tema. Ali ok, hajde. Odnosi su ukupno odnosi. Poznajem mnoge sjajne, dobre i vredne ljude koji se po pitanju svojih izbora još osećaju daleko od komfornog. A s obzirom na to da ja lično imam iskustva samo u muško-ženskom odnosu, o tome mogu da pišem. Svakako me ne sprečava da spomenem i ovo što jesam, da bismo znali koje je realno stanje stvari.

Znate šta kažu da je ključ? Komunikacija. Ok, podignu se strasti, mnogo šta nas trigeruje, bukti, i neki odnosi se završe loše. Što da ljude ostavimo bez odgovora ma kakav on bio; možda ne umemo drugačije, iz ma kog razloga. Kao na primer u SATC (Sex and The City) kada je Burger ostavio Keri post-it. Samo napisao „I am sorry, I can’t. Don’t hate me“, zalepio na njen laptop pa šmugnuo. Uh koliko ju je to razbesnelo, au. Ali Keri ljubice, iako imaš puno pravo da dramiš i u realnom životu, čovek je bar nešto napisao. Zamisli kad nestanu, a ne dobiješ ni toliko, nemaš ni odgovor, ni epilog, ništa. A čula sam mnoge priče. Nisam verovala da ima toliko tih ghost-ovanja o kojima sam tek počela da slušam kada se desilo meni. Onda sam nekako odmah napisala pesmu „Ti si moj“ jer sam razumela; odatle potreba, da svi kojima se dešavalo sagledaju iz drugog ugla. Ne da opravdaju neponašanje, nego da shvate kako neki nekad ne umeju da iskomuniciraju određene stvari. Ne znači da je neka osoba loša, možda je u lošoj fazi; ako se ne ispostavi lošom pa onda sreća što vas je Bog odvojio, kako kažu. Naravno, pričamo o okolnostima koje nisu neke vanredne, već okej. Mnoge situacije koje su do mene došle, a bez nečijeg znanja o mom prvom (do sada jedinom) iskustvu na tu temu, su mi ukazale na to kako je ta strana koja je „ostavljena“ (navodnici jer ne ubrajam to ni u šta sem u furanja zbog zentanja) ostala izuzetno pissed off. I imaju pravo. Jer ako niko nikome nije ništa zlo učinio, šta više prišao fino i s ljubavlju, zašto tako neko prema njima da se ponese. Eh. Ne postoje za ljude striktno programirani softveri pa da očekujemo od njih nama poznate oblike bilo čega. Sa ljudima je tako.

Isto vam je i za romantične gestove. Romani i filmovi su nas razmazili sa raznim divnim srceparajućim scenama te često očekujemo ne znam ti ni ja šta. I lepo je, volim prva ja i da priredim i da mi prirede, nou problemos. Ali, ono najbitnije? Da vas neko voli zbog onoga šta vi jeste, raste sa vama, razume, bude uz vas kroz sve prilike, kroz dobro i loše, svakoga dana a ne samo kada su određeni datumi? Posebno kada ste loše. E moje mušmule. To je najbitnije. I najteže. Nekad smo mi, nekad je neko drugi. Ma kakav ko bio, ja biram da i posle afekta budem better human. Ako zaserem, priznam, ako je obrnuto taman čekiram gde se ja nalazim u svom sistemu. I da naučim, obavezno naučim i, iako nekima teško ide da kažu „hvala“ posle neke neprilike, zaista kažem hvala tom iskustvu. Ko zna šta ću iz toga izvući, – danas, sutra, za ne znam koliko godina. Neprijatno je dok pregrmimo one nelagodne vrišteće faze, a lepo je lako.

Mnogo ovde ima tema ispod teme, i ispod njih još. Ni gomila knjiga, filmova, serija i ne znam ti još čega ne gubi na snazi kada su u pitanju partnerski. Ljude to nekako uvek zanima, bar većinu. Pretpostavljam jer je deo svih nas. Od malih nogu nam uvaljuju prinčeve na belom konju, princeze sa izgubljenom cipelicom i čuda u ponoć. Iako shvatimo da ne ide baš tako kad porastemo, oforme nam nerealne slike. Ta evo, do pre nekoliko godina je meni reč „partner“ zvučala rigidno. U poslu ne, ali kada bih za muškarca rekla tu reč, kao da sam se odmah distancirala. Komotnije je bilo „dečko, momak, verenik, suprug, muž“, a partner je sve to. Kako šta, kad i kome, naravno. Lično nisam još stigla do „suprug/muž“, a kakav sam sklop, dugo me je bunilo i da izgovorim „verenik“ kada je važilo. Drugom sklopu ličnosti je verovatno lagano i jedva čekaju da izgovaraju „muž“. Sve dok nije muž puž; sori not sori ali to rimovanje mi je malo off, poput „kud svi Turci tu i mali Mujo“. Ali poštujem. Ako je nekome slatko…

Bombarduju nas neprijatnim pitanjima sa kim smo; ako nismo, što nismo. Da ne brinemo, naći ćemo nekog. To ako ne želimo trenutno, koga briga vidim. Jadni mi, sami smo. A onda ako jesmo sa nekim, je li ozbiljno. Ako nije, šta je. Ako jeste, hoćemo li venčanje. Ako nećemo, pa dobro nema veze, živite zajedno. A ako ne živite, mora da nešto ne štima. Ako se i venčamo, kad će deca. Hm. Možda ne želimo decu. Šteta, jer deca su ukras sveta. Slažem se. Ali ako neko ne želi decu stave mu znak jednakosti sa sebičnošću. Možda neko i želi, ali im ne uspeva. Jadni ljudi, a baš bi bilo lepo, šteta. To što čačkate bolna mesta, nema veze.

One kojima se dese deca, a nisu po PS-u zabavljanje-brak, spotiče pitanje je li planirano. Ako nije, jaoj šta ćete sad? Ili, ma eto sreća vaša, zadržite obavezno. Jer kako da neko ne želi dete i pored toga što zna da bi dete ispaštalo tu neželju, proceni da nema uslova, ili šta god da je razlog, ne treba da abortira. Desilo vam se, a neko se muči da dobije decu i ne ide im, nije u redu.

Dođe jedno. Hoćete li drugo? A ako smo ih dobili u vanbračnoj zajednici, ne valja. Šta poručujete toj deci. Bolje brak. Jer ako je brak, mora da je super. Ako brak ne ide, što razvod, daj mislite na decu. Čekaj. Bolje da rastu u frustu nego da su stvari iskrene? Ako ste ih dobili u zrelijim godinama, opet sebično. Bićete mnogo matori dok to dete uopšte poraste. I tako dalje, i tako dalje… Hoćemo li prestati sa sranjima, a pustiti ljude da žive kako mogu i žele? Zabavljaju se sa starijom osobom od sebe, a da ne budu po difoltu sponzoruše i slinavci. Zabavljaju se sa mlađom osobom od sebe, a da ne budu po difoltu sugar daddy i kuguarke. Spavaju sa nekim a nisu ozvaničeni na ovaj ili onaj način. Onda ono šta je još (iako 2022. godina) na margini, da li su sa osobom istog pola ili koja je promenila pol. To ako su dobri ljudi u pitanju, nema veze, lepi etiketu. Da li dobijaju decu ili ne, usvajaju, odgajaju ih na način za koji misle da je najbolji…

Dobro, bre, više. Odjeb.


Ono šta je bilo, bilo je. Ne znači da se neće spojiti opet. Možda, ipak, neće nikad. Ako treba, biće. Neka ljubi ko koga želi, neka se udaje i ženi ko s kim hoće, pa i po peti put. Ako je njima, okej – okej. Da li sam to mogla biti ja, da li je moglo drugačije – moglo je. Samo što, pazi, trenutno nije. Što se mene tiče, moja statistika je takva da se 99% njih posle veze sa mnom oženilo ili „našlo ljubav svog života“. Navodnici, jer to vam je trenutno ta činjenica, i lepo ako zaista tako i ostane, ali može da se desi da ne. Ljudi budu – ne budu, sve opcije postoje, i sve su ok.

Upalila sam pre neki dan tv, videh, piše da ide neka romantična komedija. Ne sećam se naslova ali nešto sa bivšima. Reko’, hajde da pustim, kad ono odjavna špica. Aha, lepo. Poruka jasna. Svi bivši jesu odjavna špica, no hard feelings, samo činjenica. Sa nekima ste ostali prijatelji (jer ste koristili gorenavedeni ključ), sa nekima ništa. Ako neko hoće da snima drugi deo filma, desiće se. Kad, kako – ne znam, ali taj scenario nije još napisan. I pošto ne znam da li postoji drugi deo, ja glasam za ovaj film koji nam se svima dešava, sada i ovde. Trenutno me interesuje jedna uloga za koju sam pretpostavila da je sporedna, a ona je sve vreme tu. I ako mene neko pita, ispostavlja se najboljom. Samo se toliko uglavimo u za nas glavne likove da nekad ne primetimo najbolju „sporednu“. I nije mi prvi put. A iz toga su izlazile izuzetne stvari. Koliko se samo Keri zabavljala sa raznima, dok joj je taj famozni lik Zverke bio fokus i stalna želja. Pa hoće – neće, jesu – nisu. Ok, to nama gledaocima pravi dramu. Završiše ipak zajedno, i to posle koliko godina. On bio i u braku, ona u vezama. Desio se neki jak drajv, pa vuklo, prožimalo se, te se napokon spojilo kako valja. Tek u tački kada su bili spremni, kada je bilo spremno.

I oko čega posle da se toliko cedimo, vrtimo i mislimo kad sve dođe na svoje? Želiš – ne želiš, ide – ne ide, hoćeš – nećeš. To je takav gejming. Nekad viši nivo, a nekad game over, pa druga igrica. A nekad update stare igrice, pa nastavite zabavu bez bagovanja iz starih verzija.

Pre neki dan sam nabasala na jednostavnu a sjajnu rečenicu: I am not single and alone. I am independent and available. E, tako! Da obrnemo igricu. S tim što za neke nisam available. Jer ne po difoltu, kuloaru i zadruzi. Nego po kako god ja hoću, kako treba, i po zasluzi. Ko je pravi gejmer, igramo igricu. Svakom svoj džojstik, nivo po nivo. Molim lepo.

Komentari

Leave a reply

Molimo Vas, unesite komentar
Please enter your name here

Preporučujemo

Instagram

Jachim zoomira nedelju

Preporučujemo

Najnovije

GLEDAJ

Još