U susret protestima- no pasaran!

Uvek imam isti osećaj kada planiram da idem na protest. Možda je u pitanju neki strah, nisam siguran tačno kako da ga definišem. Ne strah od nasilja, definitivno ne strah od nekih ćelavih neiživljenih klinaca koji uzvikuju „RATKO MLADIĆ“ bez da su u životu držali pušku, a kamoli ratovali.

Elem, neko slavi slave, neko ide na proteste. Možete slaviti slavu i ići na proteste, ne branim vam. Ja jedva da radim ono drugo, a ono prvo tek nikad.
Strah koji osećam je verovatno vezan za neuspeh koji obično prati proteste. Ne širim defetizam, ali budimo realni… Sva ta energija splasne onog momenta kada vlast uspe u naporima da polarizuje društvo i kada svojim ubačenim elementima napravi razdor između levice i desnice, odnosno kada na pola protesta jedni druge počnu da nazivaju izdajnicima. To je možda i neizbežno, ideologije se ipak previše razlikuju.

Svakako, protesti u Srbiji su, barem do sada, bili osuđeni na propast. To ne znači da ih ne podržavam, ponekada i odem na njih. Ali sam uvek svestan da se ambicioznost mladih ljudi stopi sa masom razočarenja. To je to, razočarenje. Kako godine prolaze, sve je teže pratiti saldo protesta na kom su naši sugrađani osetili tu poganu emociju. Svaki novi proces je nova nada, koja brzo umre. Ova vlast ima potencijal da vlada još jako dugo. Specijalizovala se u tome da ubije nadu u ljudima.

Međutim, nada bi bar trebalo da umre poslednja. Generalno gledajući, ona nije kolektivno izumrla. Čak se i iznova rađa, dolaze nove generacije koje imaju prilike da vide neka bolje uređena društva i da unesu neku novu energiju. Najgore što mi, opoziciono orijentisani građani, možemo uraditi jeste da mladim ljudima kažemo: „Ma nema ništa od toga, mi smo pokušali pa nije išlo“.

Jedina pretnja dugovečnosti ove vlasti jeste nezadovoljan narod. Narod to uvek jeste, nikada mi u istoriji nismo bili zadovoljni, samo je pitanje da li ćemo i kako to svoje nezadovoljstvo iskazati. Svesni smo problema, zašto ga onda prećutati? Hoće li nestati ako ne ustanemo protiv njega? Pesimizam nas gura u levak misli koji se svodi na finalnu misao: „Ako ne mogu da ga promenim, bolje da ga ni ne menjam. Tako je kako je, lažem te lako je“.

Problem kom svedočimo ovih dana neće nestati, bar ne sam od sebe. Rio Tinto dolazi i preti da nam uništi dobar deo ekosistema, od Podrinja pa nadalje. U drugom delu zemlje, Ling Long, Zi Đin i ko zna koliko još inostranih firmi truju vazduh i aktivno rade na skraćenju životnog veka i kvaliteta života naših ljudi. Da li to možemo uopšte priuštiti da ignorišemo? Ne, ne možemo. Zato Vam sada poručujem- progutajte ponos i zaboravite prošle neuspehe. Ako klonemo duhom, onda smo im pobedu ne samo dopustili, već i poklonili.

NO PASARAN!

Komentari

Leave a reply

Molimo Vas, unesite komentar
Please enter your name here

Preporučujemo

Instagram

Jachim zoomira nedelju

Preporučujemo

Najnovije

GLEDAJ

Još