Sećanje na lockdown

Sećate li se prošlogodišnjeg policijskog časa? Od 17. marta do 7. maja 2020. godine trajao je policijski čas u Srbiji, uveden kao mera u borbi protiv širenja korona virusa. Drugačije mere važile su u Francuskoj, gde je policijski čas uveden tek u oktobru. Često smo izražavali zabrinutost za starije sugrađane, ali retko se pominjalo i pisalo o tome kako su srednjoškolci i srednjoškolke doživeli epidemiju korona virusa praćenu ukidanjem slobode kretanja i slobode okupljanja.

Kako su policijski čas doživeli srednjoškolci i srednjoškolke u Francuskoj možete videti u filmu Marie-Pierre Jaury i Charlotte Ballet-Baz „Tinejdžerske priče iz karantina“ koji će biti prikazan u okviru Teen programa na ovogodišnjem Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma Beldocs koji se održava od 9. do 16. septembra. Projekcija ovog filma biće održana u Jugoslovenskoj kinoteci 12. septembra od 18h, a film će tokom trejanja festivala biti dostupan i online.

S druge strane, u nastavku ovog teksta možete pročitati kako mi je svoj doživljaj epidemije u Srbiji, policijskog časa, novih načina nastave ali i novih načina druženja, opisalo nekoliko srednjoškolaca i srednjoškolki.

Na različite načine su se suočavali sa strahovima koje im je donela pandemija. Za Mariju Janković je to bio jedan od najstresnijih perioda u životu. „Za sve nas je to bila nova situacija i svako je pokušao da se snađe najbolje što može. Veoma sam se plašila zaražavanja virusom, a naročito da ću zaraziti porodicu ili prijatelje“, rekla je Marija.

Kao i Mariji, i Sofiji Savić je ovaj period tokom koga su se smenjivale različite emocije, bio veoma težak. „Bilo mi je teško da zovem bake i deke jer nisam znala šta da im kažem, nedostajao mi je fizički susret sa prijateljima, tugovala sam zbog putovanja o kojima sam sanjala. Nisam se toliko plašila da ću se ja sama zaraziti koliko sam strahovala za svoje roditelje. Da živim sama, verovatno bih u nekom trenutku tokom leta 2020. godine i preuzela rizik zaražavanja, jer sam se tada već osećala jako izolovano i tužno. Kada se pojavila mogućnost vakcinacije kod nas, osetila sam donekle olakšanje i nadu da će se sve konačno normalizovati“, rekla je Sofija.

Nadu da će nas vakcinacija vratiti normalnom životu, deli i Nikolina Bonić: „Plašila sam se za zdravlje starijih članova moje porodice, a neizvesnosti daljeg razvoja pandemije izazivala je najveći strah. Kada su došle vakcine, shvatila sam da je to svetlo na kraju tunela i sada se samo nadam da će se što pre svi ljudi vakcinisati“.

Odnos i starih i mladih prema pandemiji novog virusa se menjao. „U početku sam se veoma plašila zaražavanja jer je virus bio potpuna nepoznanica, a onda se strah smanjivao. Primetila sam da su i drugi iz mog okruženja prošli kroz te različite faze odnosa prema epidemiji“, zaključila je Jovana Jovanović

„Nisam imala neke velike strahove, najviše zato što sam radila sve što je bilo u mojoj moći da se ne zarazim i ne zarazim druge, kao i zbog činjenice da nisam sama, da su i svi drugi u istoj situaciji i da se svi zajedno borimo protiv istog neprijatelja”, rekla je Vanja Đorđević

Većina srednjoškolaca veruje da im novi načini nastave nisu doneli mnogo toga dobrog. Održavanje nastave, uglavnom preko online platforme Google Classroom, RTS Planete i putem aplikacije Viber, nije išlo glatko.

„Nastava je bila veoma haotična i nije ličila na ono što se predstavljalo u medijima. Bilo je nastavnika koji su se zaista jako trudili. Naša nastavnica matematike je rukom pisala svakog dana 8-10 strana detaljnih objašnjenja novih lekcija, za šta nam je kasnije priznala da joj je dnevno trebalo oko 6 sati. Meni lično je u nekim situacijama bilo teško da neke stvari savladam bez objašnjenja nastavnika, samo čitajući lekcije iz knjige. Trudila sam se da se bar predmetima koji su meni lično bitni posvetim savesno, ali sam one koje inače manje volim da učim, otaljavala“, rekla je Sofija Savić.

„Ja za sebe mogu da kažem da sam se dobro snašla, nije bilo ništa teško, niti nemoguće za savladati, ali činjenica je i da profesori nisu mnogo tražili. Rekla bih da se njihovo snalaženje razlikuje. Kada bih generalizovala, mogla bih reći da su se mlađi profesori dobro snašli, a većina starijih dosta loše“, rekla je Nikolina Bonić.

„Meni je kao učeniku prvog razreda srednje škole, upisane u drugom gradu, epidemija proizvela mnoge prepreke. Sistem nastave bio je potpuno promenjen, što mi je otežalo učenje i uopšte ispunjavanje školskih obaveza. Pohađanje nastave i upoznavanje novog društva i novog grada, nije teklo onako kako sam zamišljao“, podelio je moj najmlađi sagovonik Jovan Petrović, svoje specifično iskustvo.

Sa Jovanom Jovanović koja veruje da bi u normalnim okolnostima više naučili i imali veće mogućnosti, slaže se Vanja Đorđević koja kaže: „Sećam se da je u martu, kada je objavljeno vanredno stanje, ta informacija dočekana sa radošću. Svi smo se obradovali što nećemo morati da idemo u školu, mada smo ubrzo shvatili da to nije ustvari tako magično. Škola se održavala online jako trapavo i neorganizovano. Neki nastavnici su tražili previše dok drugi, uglavnom stariji, nisu umeli da koriste platforme, te nismo ni dobijali nikakva uputstva“.

Da su svi tada verovali da idu na dvonedeljni odmor i da će nakon te dve nedelje sve biti po starom, potvrđuje izjava Sofije Savić: „Sećam se da je i meni i mom društvu to sve u početku bilo jako zabavno, jer smo mislili da će sve to trajati maksimalno dve nedelje i da će nam se zbog toga odložiti kontrolni iz fizike. Tek kasnije smo shvatili da je situacija ozbiljna i da se taj kontrolni iz fizike nikada neće održati, a da ćemo propustiti i neke druge stvari kojima smo se radovali“.

Ozbiljnost situacije, prema svedočenju mojih sagovornica, nije shvatala većina srednjoškolaca i srednjoškolki. Marija ističe da joj je ignorisanje i čak poricanje postojanja virusa od strane njenih vršnjaka, dodatno otežavalo situaciju, a Nikolina svedoči da se to vremenom promenilo: „Moji vršnjaci nisu ozbilno shvatili situaciju na početku, ali kako je vreme odmicalo bili su sve ozbiljniji. Kasnije, kada su usledile nedosledne odluke Kriznog štaba pred izbore, utakmice i slična događanja, svi su se potpuno opustili“.

Osim novih načina nastave, pandemija je srednjoškolce naterala da ponađu nove načine komunikacije i druženja sa prijateljima.

„Druženja su se drastično smanjila, ali bih rekla da nikada nismo bili bliži – zajedno smo rešavali testove i druge zadatke i koliko god to bilo loše po naše znanje, ja na to ne mogu da gledam negativno, jer su to bili lepi trenuci kada smo jedni drugima pomagali“, rekla je Nikolina.

„Druženje je, naravno, bilo otežano, ali nije stalo. Uglavnom smo te dane tokom karantina provodili pričajući na grupnom pozivu preko Discorda i igrajući video igrice. Tokom perioda potpune online nastave, smo u toku časova pričali zajedno preko Discorda, što je stvaralo neki privid normalnosti, kao da smo zajedno u učionici i pričamo na času dok nastavnik predaje, iako zapravo svako sedi u pidžami u svojoj sobi“, opisala je Sofija.

Kako navodi Vanja, veći problem je izazvalo ukidanje mera u maju, nakon čega su svi imali pogrešan osećaj da se vraćamo potpuno normalnom životu. „Do kraja maja nisam ni izlazila iz stana, kao i većina mojih prijatelja, mada čini mi se da nam to nije toliko teško palo – radili smo šta se mora. Problem je nastao za vreme drugog talasa, nakon leta, kada smo svi opet osetili delić tog života pre korone. Tada nam je ostajanje kod kuće mnogo teže palo“, rekla je Vanja.

Cover photo: Miguel Montejano / Pexels

Komentari

Leave a reply

Molimo Vas, unesite komentar
Please enter your name here

Preporučujemo

Instagram

Jachim zoomira nedelju

Preporučujemo

Najnovije

GLEDAJ

Još