Sanja Krsmanović Tasić: Dadu su zastrašivali, ali je verovala da istina mora da pobedi

Radislava Dada Vujasinović bila je novinarka lista „Duga”, izveštavala je sa ratišta na prostoru bivše Jugoslavije, istraživala je i pisala o kriminalu i korupciji. Pre 27 godina, 8. aprila 1994. godine pronađena je mrtva u svom stanu u Beogradu. Prvobitna istraga pokazala je da je Dada izvršila samoubistvo, ali porodica i prijatelji dovodili su u pitanje takvu odluku nadležnih organa. Nakon insistiranja Komisije za istraživanje ubistava novinara za preispitivanjem ovog slučaja, holandski forenzički institut 2016. godine doneo je zaključak da uzrok smrti može biti ubistvo, samubistvo ili nesrećan slučaj. Međutim, pomaka u razrešavanju ovog slučaja do danas nema.

Predstavu „O s(a)vesti” Esej u pokretu o Dadi Vujasinović 2013. godine napisala je i od tada u njoj igra Dadina drugarica iz detinjstva, glumica Sanja Krsmanović Tasić. Uoči izvedbe u „Reflektor“ teatru u četvrtak 29. jula u 21 čas, o Dadi, novinarstvu i predstavi za Zoomer govori Sanja Krsmanović Tasić.

Šta se događa sa sudskim procesom za slučaj smrti Dade Vujasinović?

Jedna od scena/fusnota predstave se upravo zove „ISTRAGA” i u njoj  je opisan tok istrage i situacija sa, u stvari, i dalje nepostojećim sudskim procesom. Pošto je predstava nastala pre sedam godina, pored scene/fusnote pod nazivom „GODINE”, ovo je scena koju sam dopisivala u skladu sa tim šte se poslednjih sedam godina dešavalo. Na žalost ne puno. Tako da je odgovor na vaše pitanje rečenica koju na kraju te scene izgovaram u predstavi: „Slučaj je i dalje u fazi pretkrivičnog postupka.“

Tokom njenog života, a posebno nakon smrti otvorila se priča o pritiscima i pretnjama koje je trpela. Možete li opisati to vreme, kakve je pritiske Dada trpela, od koga i kako se sa time nosila?

Sama činjenica da njena smrt nije razjašnjena, i što se svakog aprila, na godišnjicu njene smrti u medijima  pojavi nekoliko redova podsećanja da slučaj još nije rešen, umesto da se pojave tekstovi koji citiraju Dadine reči ili se piše o njoj i njenom životu i hrabrosti predstavlja svojevrsni pritisak i pretnju koja traje već treću deceniju. Po mom mišljenju na taj način se Dada predstavlja kao žrtva, a takvi tekstovi po meni predstavljaju direktnu pretnju slobodnoj reči i svakom istraživačkom novinarstvu. Jer deluje kao: „Ona je pisala i „mešala se tamo gde joj nije mesto“ i vidite gde je završila. A i nakon 27 godina njena smrt nije razrešena i krivci nisu pronađeni“. To liči na onaj izraz: „može da te pojede mrak“. Hajde najzad da progovorimo kako se zove taj mrak. On sigurno ima ime i prezime. Dada je bila hrabra i bila je posvećena svom poslu. Verovala je da istina mora da pobedi. Srećna sam kada mi nakon predstave priđu mladi novinari ili studenti novinarstva i kažu da su inspirisani predstavom, i da im je Dada uzor.

Izvor: Cenzolovka

Kako je Dada razmišljala o novinarstvu, čime se vodila i šta vam je govorila, zašto je uprkos svemu istraživala teme kriminala i ratnih zbivanja devedesetih?

Mislim da je važno istaći da je Dadin profesionalni rad imao dve faze. Prva je bila ta kada je kao mlada novinarska zvezda išla na ratište, intervjuisala vojne i paravojne komandante, kada je dobila nagradu „Svetozar Marković“. I drugi deo njenog delovanja, kada je kao moralno i etičko ispravna osoba shvatila svu strahotu rata, njegovu pozadinu, prljave poitičke igre i igre novca, puteve kupovine oružja, prodane duše na svim stranama. Gorko shvativši sav taj užas, odlučila je da se bavi istraživačkim novinarstvom i da pokuša da raskrinka pozadinu ratnih sukoba i suštinu ličnih interesa i kriminala. Onda je od novinarske zvezde preko noći postala „persona non grata“. Cenzurisali su joj tekstove, pretili, zastrašivali. To je nije pokolebalo, verovala je da istina mora da se obelodani, posebno istina o tome ko je sve doprineo da se njena voljena domovina raspadne i krvavom sukobu. Mnogi se fokusiraju na prvi deo Dadinog novinarskog delovanja, a ne shvataju kakva je moralna snaga bila potrebna da se promeni pravac rada i pisanja, da se osvesti da si možda bio, tj bila manipulisana u ogromnoj ratnoj mašineriji, i da su tvoji članci bili shvaćeni kao podrška ratnim kriminalcima i zločincima. Po mom mišljenju tu je Dada dokazala koliko je velika, koliko je etički beskompromisna. Jer istina je bila za nju najvažnija, a ne položaj, slava, novac, lovorike. Bila je svesna koliki rizik preuzima na sebe. I opet je ostala uspravna i čista. 

Kada ste pokrenuli svoju predstavu „O s(a)avesti – Esej u pokretu o Dadi Vujasinović“ šta ste želeli da postignete?

2013. godine sam shvatila da se približava dvadesetogodišnjica smrti moje školske drugarice i jedne sjajne mlade žene, Dade Vujasinović. Shvatila sam pre svega da taj zločin, a nemam dileme da je to bio zločin, još uvek nije rezrešen i krvci nisu pronađeni. A zatim da za ovih dvadeset godina niko nije napravio predstavu o Dadi, snimio film, napisao knjigu. Kao glumica „DAH“ teatra igrala sam u mnogim predstavama koje smo zajedno kreirali, a koje su bile izrazito aktivističke, antiratne. Po tome smo Dada i ja slične. Obe smo progovarale protiv rata, ona rečima, a ja na sceni. 2014. godine sam kao samostalan autorski projekat pokrenula, zajedno sa sjajnim umetničkim i istraživačkim timom u kome su Aleksandra Đokić, Boris Čakširan, Anastasia Tasić, Jelena Veljković, Maja Domonji i Sandra Vujasinović, Dadina sestra, ovu za mene važnu priču. Podržani smo od strane Ministarstva kulture i informisanja, a predsednik komisije je bio Ivan Medenica, i ja sam mu beskrajno zahvalna na ovoj podršci, jer je prepoznao važnost projekta. Ta godina je označila i moj prekid saradnje sa „DAH“ teatrom, ali i osnivanje „Hleb“ teatra, trupe u kojoj radim sa kolegama Jugoslavom Hadžićem, Jovanom Mihić, Martom Keler, Anastasijom Tasić i mnogim drugim saradnicima. Želela sam da na sceni publici pružim priliku da upoznaju Dadu, njen život, misli, tekstove, nežnost, snagu, da ispričam priču i o jednom prijateljstvu, da osvestim u njima istinu o tome strašnom zločinu, jer mislim da nakon predstave niko nema dilemu oko toga ko je ona zaista bila, i da li je samoubistvo uopšte opcija.

Izvor: Hleb teatar

Šta nije stalo u predstavu, a želite da kažete o Dadi?

Ovo je odlično pitanje, jer zaista jako puno materijala nije stalo u predstavu. Na primer, Dadin tekst o martovskim demonstracijama 1991. godine, mnogi njeni važni članci, neka moja sećanja na Dadu. Kako može jedan život, makar trajao samo 30 godina, da stane u jedan sat predstave? Opet mislim da ovo što sam na kraju izabrala je dovoljno, da se dobije prava slika, i da se doživi predstava.

Kako ste pisali i gradili tu predstavu do njene finalne verzije?

Želela sam pre svega da nekako uključim publiku, da im pokažem da je dovoljno bilo pasivnog sedenja i čekanja „šta će sledeće da nam rade“, već da ih je potrebno preobraziti u aktivne subjekte promene, moje sa-učesnike u predstavi. Još 2011. godine sam počela da se bavim novom formom eseja u pokretu sa predstavom „Priče hleba i krvi“, i ovo je bila šansa da isprobam novu verziju, takozvanog obrnutog eseja. Dakle na samom početku su predstavljeni pojmovi koji imaju svoje fusnote-scene, a čiji redosled bira sama publika. Ono što je specifično, kada se radi o ovakvoj interaktivnoh formi, su probna igranja, koje sam ostvarila sa izabranom publikom, sa kojom sam pričala nakon svakog probnog izvođenja, i predstavu dalje „krojila“ do konačne verzije. Predstava je i dalje živa i sklona promenama, jer život teče, ponešto se menja u istrazi, koja traje, kao što sam već napomenula. Predstava ima i svoju englesku i špansku verziju, jer sam imala priliku da je igram po Evropi, i čak pre dve godine u Limi, u Peruu.

Izvor: Hleb teatar

Kako je došlo do partnerstva sa Reflektor teatrom i zašto ste se odlučili da svoju predstavu igrate baš u Reflektoru?

Veoma cenim rad Reflektor teatra i ljude koji čine ovaj teatar i čiji rad pratim već dugi niz godina. Vojkan Arsić i Minja Bogavac su za mene primer osvešćenih, sjanih lučonoša koji, kao i ja, veruju u smisao, moć i akivizam pozorišta i umetnosti. Marko Panajotović, mladi direktor pozorišta, i drugi glumci i članovi Reflektor teatra se posvećeno i na pravi način bave ovim plemenitim poslom, uz prave mentore i uzore. Gledala sam ih u mnogo predstave, od predstave „Muškarčine“ i „Crvena“, i oduševljena sam kako su se razvili u odlične mlade umetnike. Drago mi je da su me pozvali da učestvujem i doprinesem daljem razvoju scene Dorćol Platz. Nadam se da će Reflektor teatar još dugo raditi i iznedriti još sjajnih predstava.

Autor naslovne fotografije: Marko Pejović

Komentari

Leave a reply

Molimo Vas, unesite komentar
Please enter your name here

Preporučujemo

Instagram

Jachim zoomira nedelju

Preporučujemo

Najnovije

GLEDAJ

Još