Par misli o oficijelnoj inauguracionoj plejlisti američke administracije Bajden-Haris

Petnaestog januara, pet dana pre nego što će demokratski tim Džoa Bajdena i Kamale Haris zauzeti svoje fotelje u Beloj Kući, Predsednički Inauguracioni Odbor je objavio oficijelnu plejlistu inauguracije. Plejlista je deo napora Inauguracionog otpora da ceremoniju približi građanima i građankama pošto se, zbog pandemije, inauguracija nije mogla održati u normalnom maniru.

Inauguraciona plejlista u trajanju od 3 sata i 4 minuta sadrži 46 pesama, u čast 46. američkom predsedniku Džo Bajdenu. Plejlista je rezultat kolaboracije Inauguracionog odbora, producenta/repera DJ D-Nice i muzičke kompanije glumice Issa-e Rae Raedio, čiji je direktor izjavio: ’’Znamo da muzika ima moć da spoji ljude, i posle godine nacionalnih izazova i rascepa, nadamo se da će ova kolekcija služiti kao indikacija novog početka, pozitivne promene, i kao podsetnik da je muzika zajednički jezik’’. Istini za volju, muzika nije uvek zajednički jezik ali jeste način komunikacije, a u ovakvom, političkom kontekstu ona dobija ulogu političkog simbola. Plejlistu stoga možemo doživeti kao melodijski skup koji teži da izazove određena osećanja kod slušatelja i slušateljki, dok istovremeno nastoji da komunicira specifične vrednosti koje predsednik i potpredsednica obećavaju.

Plejlista je žanrovski eklektična, a najzasutpljeniji žanrovi na njoj su soul, fank, hip hop i pop. Upečatljivo je, ipak, da na plejlisti tehnički nema numera koje bi se mogla svrstati u žanr kantri/amerikana muzike, što postaje još vidjivije kada se uporedi sa oficijalnim plejlistama bivšeg predsednika Donalda Trampa. Još jedan zabavan statistički podatak je da 40% numera inauguracione plejliste potiče iz ovog milenijuma, što se opet može staviti u kontrast sa Trampovom plejlistom iz predsedničke kampanje 2019. godine čiji je najveći deo numera nastao u periodu između 1950. i 1970. godine. Gledano da Bajden i Haris dolaze na pozicije nakon Trampove administracije, koja će verovatno ostati zapamćena kao ona koja je, pre svega, otvoreno i radikalno odbijala liberalne vrednosti, prirodno je da će dvojac Bajden-Haris u svojoj retorici naglasak stavljati upravo na vrednosti kakve su identitetska jednakost i inkluzivnost, i nastojati da sebe predstave, pa i muzički, kao suštu suprotnost prethodnoj vladi. Uostalom, Kamala Haris zaista jeste prva žena, pa uz to i prva žena azijskih i afro-američkih korena koja zauzima potpredsedničku poziciju i kao takva mnogima predstavlja nadu da promene ovog tipa jesu moguće.

Plejlista počinje pesmom ’’Lupita’s Interlude’’, američkog repera i producenta Kota the Friend, koji izvodi afro-američka glumica Lupita Nyongo, a čiji uvodni tekst glasi: ’’It means everything to me, to not feel gaslit everyday; It means everything to me to just feel heard and understood’’. U kontekstu Sjedinjenih Država, čija je protekla godina obeležena policijskom brutalnošću i protestima Black Lives Matter, ovakav uvod predstavlja jasnu poruku, pogotovo kada pesmu izvodi glumica koja se otvoreno izjašnjava protiv rasizma, a čiji su politički stavovi upečatljivi i u izboru njenih glumačkih uloga. U tom duhu, na plejlisti se nalazi i pesma ’’Free’’ benda Sault, čiji poslednji album u celosti promatra rasizam i slavi Black Lives Matter pokret. Promvisanje rasne jednakosti od strane nove administracije očigledno je i u činjenici da tri četvrtine plejliste izvode autori koji nisu beli, što, ponovo u poređenju sa razdorima koji su eskalirali pre par nedelja upadom na Kepitol Hil, treba pročitati kao svesnu odluku tima koji je plejlistu sastavljao. Toni Alen iz Predsedničkog Inauguracionog Odbora u tom ključu izjavio je: ’’Ove pesme i umetnici/e reflektuju nesalomiv duh i bogatu raznolikost Amerike. Oni su muzika novog poglavlja koja će pomoći ujedinjenje naroda pod administracijom Bajden-Haris, koja počinje važan posao ujedinjenja naše zemlje.’’

            Pored toga što je inkluzivna, plejlista se izdvaja po svojoj aktuelnosti koja je čak poredljiva sa Obaminim plejlistama (neke numere kao što su Mac Miller-ov ’’Blue World’’ i Beyonce-ina ’’FIND YOUR WAY BACK’’ se nalaze i na inauguracionoj, i na Obaminoj plejlisti najboljih pesama 2020. godine), pa na njoj nalazimo umetnike kao što su SZA, The Internet, Kaytranada, Kendrick Lamar, Vampire Weekend, Dua Lipa, Tame Impala i druge. I dok smo po društvenim mrežama zadnjih meseci mogli da pratimo američke javne ličnosti koje urgiraju američku javnost da glasa (za demokratsku stranku), a kasnije i radosne objave umetnika i umetnica koji su se na plejlisti našli, nisu svi bili podjednako oduševljeni izvršnim odlukama. Izbor koji je izazvao oštru osudu javnosti bilo je uključivanje repera MF Doom-a na plejlisu. Naime, MF Doom, koji je preminuo krajem prošle godine rođen je u Ujedinjenom Kraljevstvu ali je proveo većinu svog života u Sjedinjenim Državama. Tokom trajanja Obaminog mandata (u kom je Bajden služio kao potpredsednik), MF Doom nakon evropske turnije nije mogao da se vrati u SAD, a njegovi dalji zahtevi za ulazak u Sjedinjene Države bili su odbijeni. Nakon što je inauguraciona plejlista objavljena, fanovi su reagovali, izrazivši nezadovljstvo prema administraciji koja je pokojnog repera deportovala, onemogućila mu povratak u SAD pre smrti, a koja ga posthumno slavi i prisvaja.

Kada govorimo o konkretnim pesmama na plejlisti, centralno mesto imaju pesme namenjene kao propratne za izlazak Bajdena, Haris i njihovih partnera i partnerki. Bajden je za tu priliku izabrao pesmu ’’We take care of our own’’ Bruce-a Springsteen-a, pevača koga američki mediji često predstavljaju kao heroja običnog radnika, što je logičan izbor za predsednika koji se često predstavlja i doživljava kao saveznik srednje klase. Potpredsednica Kamala Haris izašla je uz pesmu koja se sad već uveliko povezuje sa njom, a to je osnažujuća himna ’’Work That’’ Mary J. Blige koja slavi žensku snagu i odlučnost. Partner Kamale Haris odabrao je ’’You get what you give’’ od the New Radicals, dok je Prva dama Dr. Džil Bajden odabrala pesmu Hall and Oates ’’You make my dreams (come true)’’ (slatko).

Na plejlisti se nalazi i pesma kojom su u novembru Bajden i Haris proslavili pobedu –  Kygov remiks pesme Whintey Houston ’’Higher Love’’. Dok za prethodno nabrojane pesme bez mnogo promišljanja možemo zaključiti zbog čega se tu nalaze, remiks Kygo naizgled deluje kao pomalo čudan izbor (ako se uzme u obzir činjenica da su mogli da izaberu bilo koju pesmu ikada iz cele istorije muzike). Pa stoga, postavlja se pitanje zašto EDM remix Whitney Houston? ’’Things look so bad everywhere; In this whole world, what is fair?; We walk the line and try to see fallin’ behind in what could be; Oh bring me a higher love’’ izgovara Whitney dok nas letnji hit transportuje u neki jednostavniji svet koji se ne raspada po šavovima. Ne samo da pesma svojim zvukom obećava jednostavniji svet, jedinstvo, ljubav, empatiju i optimizam u zemlji koja se susrela sa užasnim gubicima i borbama protekle godine (a da se ne lažemo Trampov mandat je generalno bio jedan opšti pakao), već evocira i specifičnu istoriju EDM-a kao žanra.

Pre svega, EDM je poznat po svojoj mantri PLUR (peace, love, unity, respect/ mir, ljubav, jedinstvo, poštovanje) koja je gotovo pa oficijelni slogan kampanje Bajdena i Haris. Pored toga, EDM evocira promatranje istorije institucionalnog rasizma, kao muzički pravac koji se veruje za afro-američku gej populaciju u Americi – odnosno, koji se vezivao pre nego što su na njemu kapitalizovali beli producenti. Kao i u mnogim industrijama u Americi (pa tako i u njenom nastanku kao države), ni muzika nije izuzeta od sistemskog rasizma. Proglašenje pobede demokratske stranke krajem prošle godine komuniciralo je i suprotstavljanje sistemskom rasizmu kao gorućem pitanju (što smo videli i u statistici ove plejliste), podelama i opštem umoru koji su bez sumnje osećali mnogi koji tamo žive. Odabir EDM hita možemo stoga pročitati kao odabir da se administracija i nacija udalje od bola i težine koje je Trampov mandat doneo, ali i sistemskih teskoba koje su (ponovo) izašle na videlo tokom njegove administracije.

Sama po sebi, plejlista odgovara retorici i obećanjima dvojca Bajden-Haris, kao i u temi Bajdenove inauguracije ’’America United’’ – ona je ambiciozna, optimistična, moderna i istovremeno puna (redefinisanih) klasika (Led Zeppelin, Salt-N-Pepa, Stevie Wonder, Marvin Gaye, Bob Marley); inkluzivna pre svega po broju ne-belih autora, ali i po odnosu muških, ženskih i kvir izvođača (nema ih puno ali pojavljuju se (standardi su niski)). U kojoj meri će nova administracija napraviti substantivne promene, a u kojoj će empatija i solidarnost ostati retorički alat? Šta će se desiti sa deportacijama, ulaskom (i ostankom) stranih državljana u SAD i agresivnom spoljnom politikom? Da li je uopšte moguće revitalizovati ideju američkog sna nakon što je tako vidno razorena? I na kraju, hoće li nova administracija biti prihvatljiva samo u poređenju sa užasom prethodne ili će uraditi više od toga? Saznaćemo u naredne četiri godine, a do tad… stvarno nije loša ova plejlista.

Komentari

Leave a reply

Molimo Vas, unesite komentar
Please enter your name here

Preporučujemo

Instagram

Jachim zoomira nedelju

Preporučujemo

Najnovije

GLEDAJ

Još