„Pandemijski ožiljak“ na balkanskoj omladini / Prvi deo / Albanija

Prema Međunarodnoj organizaciji rada, Covid-19 je neproporcionalno uticao na mlade ljude na Balkanu, uzrokujući nezaposlenost, loše obrazovanje i probleme mentalnog zdravlja koji mogu trajati i nakon pandemije. Ovo izaziva duboku zabrinutost s obzirom da su se i prije pandemije mladi na Zapadnom Balkanu već suočavali sa značajnim izazovima u pogledu zapošljavanja i socijalne uključenosti. Ali da li je prekasno da se izbjegne „pandemijski ožiljak“ na mladima? Koja su rješenja za oporavak koji uključuje mlade?

Dan nakon Dana oslobođenja Albanije, koji je godišnji državni praznik, noć 29. novembra 2020. godine, bila je strašna noć za građane albanskog malog grada Librazhd. Jedan mladić je skočio sa petog sprata zgrade pokušavajući da okonča svoj život. Užasna buka i njegovi vrisci šokirali su komšije. Mladić je hitno prevezen u lokalnu bolnicu; zbog višestrukih rana, morao je da bude transportovan u traumatološku bolnicu u Tirani. Dvadesetčetvorogodišnjak sa inicijalima J.S. pao je na ukrasni žbun ispred zgrade, koji mu je spasio život, ali doprinio da ostane paralizovan za cijeli život. U gradu Librazhd nikada se nije desilo ovako nešto. Komšije su se odmah okupile pitajući se što je mogao da bude razlog ovome. Lushka, sredovječna žena iz Librazhda, vrišteći se pitala zašto je to uradio. Rekla je da nije postojao razlog da dječak okonča svoj život.

Iako je u svim lokalnim i nacionalnim medijima ovo objavljeno kao pokušaj samoubistva, policija je to zvanično registrovala kao nesreću. Postojale su dvije različite verzije priče. Razgovarali smo sa njegovom porodicom. Njegovom ocu nije bilo ugodno zbog policijskog izvještaja. U to vrijeme se osjećao loše i prijavio je to kao nesreću zbog kulturnog pritiska i pritiska javnog mnjenja.

Kao da siromaštvo nije bilo dovoljno, tišina i tuga su zadesile porodicu. Televizija je bila isključena jer porodica nije mogla da podnese nikakve zvukove.

Zatekli smo dječaka paralizovanog, kako leži u svom ortopedskom krevetu, nesposoban da govori mnogo. Još uvijek je osjećao jake bolove. Čim je vidio da je neko došao da ga intervjuiše, briznuo je u plač. „Barem sam živ“ – rekao je. Pitali smo ga kako je i šta se dogodilo te noći.

„Nisam se osjećao dobro kada sam ovo uradio. Imao sam svoje lične probleme i krize. Nisam mogao da se otvorim nikome jer bi me svi smatrali ludim. Bio sam psihički bolestan i preplavljen negativnom energijom. Ja sam neprijatelj samom sebi. Nakon što sam ovo uradio, svi su pokušali da me saslušaju, ali sada je prekasno”, završio je razgovor mladić.

Poštovali smo privatnost porodice. Nije mu bilo prijatno da nastavi pa je njegov otac uskočio u razgovor.

„Želim da slučaj mog sina bude poruka za podizanje svijesti i razumijevanje tuđeg bola. To nas čini ljudima. Napravili smo veliku grešku, što mi je moj drugi sin stavio do znanja. Nije trebalo da prijavimo slučaj kao nesreću. Više se ne stidimo da kažemo da je naš sin bio psihički bolestan zbog karantina. Raskinuo je sa svojom djevojkom, nije položio ispite na fakultetu i sjedio je 24 sata zureći u zid; za njega je to bio trenutak slabosti. Osjećam se loše kao otac. Trebalo je da budem bliskiji sa njim i obratim pažnju čak i na njegovo čudno ponašanje. Trebalo je bolje da postupim i da mu kažem da je u redu ako se doživi neuspjeh. Žalim zbog svoje greške. Čak i mi kao roditelji učimo na sopstvenim greškama.“

Ova nesrećna porodica mora da prevaziđe predrasude i govorkanja nakon što se ovo desilo. Mladić koji je prereživio nesreću ne može da izađe napolje jer je izgubio obje noge. Kičmeni stub mu je slomljen, zbog čega će ostati invalid do kraja života. Kao da to nije bilo dovoljno, njegovi roditelji su se morali nositi sa radoznalošću i uvredljivim pitanjima zajednice i susjedstva. Sve što Nazmi, otac mladića, ima da kaže za njih je da ne šire priče o njegovoj tragediji, već da gledaju svoju decu i pokušaju da budu bliski sa njima.

Arjana Novaku, nezaposlena žena koja kod kuće ima muža invalida, govori o teškoj situaciji koja je zadesila zbog pandemije.

„Pandemija je bila veoma teška za moju porodicu i za mene kao ženu, samu, nezaposlenu. Bilo je veoma stresno suočiti se sa ekonomskom krizom i to mi je pogoršalo situaciju jer moram da se brinem i o osobi sa invaliditetom. Nisam mogla to da radim, jer sam i ja hronično bolesna. Ovaj stres je uticao i na moju maloljetnu djecu. Ne mogu da ispunjavam njihove potrebe. Ja sam hranilac porodice. Uputila sam brojne molbe za pomoć, dobijala sam samo prazne riječi, nikakvu podršku. Umorna sam od obilazaka lokalnih institucija u nadi da ću pronaći rješenje, ali to je bilo nemoguće“, zaključuje Arjana.

Jedna od njenih kćerki pokušala je samoubistvo tokom COVID-19. Imala je samoubilačke misli i rekla je da nije srećna u ovom životu.

Njeni drugovi iz odjeljenja su je stalno zlostavljali zbog njene težine. Dobila je mnogo memova koji su je etiketirali. Bilo je čudo da sam ovo otkrila dovoljno rano; Razgovarala sam sa roditeljima tih nasilnika i učiteljicom. Bili su svjesni moje zabrinutosti i odmah su preduzeli korake da njihova djeca bolje shvate posljedice svog ponašanja i izvine se. Sjećam se da je jedan od nasilnika čak i plakao kada je saznao koliko su njegovo ponašanje i njihove užasne riječi uticale na moju kćerku.

Samopovređivanje među tinejdžerima u porastu

Rexhep Shaka, socijalni radnik u opštini Librazhd, kaže da su albanska ruralna područja zanemarena zbog drugih prioriteta. „Nemamo kapaciteta i sredstava. Ja mogu da saslušam i uvijek smo se trudili da im budemo blizu kad su njihove potrebe u pitanju, ali je potrebno više psihologa i psihijatara za rješavanje ovih problema. Neki mladi ljudi su se osjećali zaista sami na svijetu. Tipične radnje uključuju rezanje, grebanje i trganje ili čupanje kože ili kose. Neki ljudi takođe mogu udarati glavom o zid ili udarati predmete ili sebe. Međutim, nije svako samopovređivanje povezano sa samoubistvom. Oslobađanje od samopovređivanja može potrajati godinama; traženje stručnjaka za mentalno zdravlje može pomoći adolescentima da pređu sa samopovređivanja na samopomoć. Ali neće svako biti spreman da odmah prestane, što roditelji moraju imati na umu.”

Miljana Hasanaj, psiholog iz Ekološkog centra za studije i istraživanje, rješenja za mentalnu bolest mladih vidi u prirodi, a ne u tradicionalnim nastavnim planovima i programima. „Uvijek govorim mladima koji se bore sa određenim stvarima u životu, izađite u prirodu, ona vas nikada neće iznevjeriti. Priroda pruža veliko oslobađanje od stresa i omogućava nam da se udaljimo od stvari koje nam prvenstveno izazivaju stres. Ministarstvo obrazovanja i sporta u Albaniji treba da istakne ulogu psihologije u školama. Idealno bi bilo da svaka škola ima psihologa. Treba izdvojiti više sredstava za zapošljavanje psihologa. Ponekad je sve što im treba samo neko ko će ih saslušati.”

Novinarski tim sa takmičenja mladih novinara. S desna na lijevo: Amra, Jeta i Arlis.

Ako ste mlada osoba koja se trenutno bori sa problemima, slobodno pozovite ove brojeve. Neko će biti tu da vas sasluša.

Albanija – Albanska nacionalna linija za pomoć djeci, 116 111

Bosna i Hercegovina “Vive žene”, +387 35 226 819 

Kosovo – Linja e Jetës, Call centar za prevenciju samoubistva, 0800 12345


Arlis Alikaj je izvijestio iz Albanije, Amra Avdić je izvijestila iz Bosne i Hercegovine, Jeta Selmanaj je izvijestila sa Kosova.

U nastavcima ćete moći da pročitate i priče iz BiH i sa Kosova.

Priče su nastale u okviru „Media For All“ programa koji finansira vlada Velike Britanije. Prikupljeni materijal i izneti stavovi isključivo su odgovornost autora.

Cover photo: Daniel Reche / Pexels

Zoomer
Zoomerhttp://www.zoomer.rs
ZOOMER. Priča nove generacije.

Komentari

Leave a reply

Molimo Vas, unesite komentar
Please enter your name here

Preporučujemo

Instagram

Jachim zoomira nedelju

Preporučujemo

Najnovije

GLEDAJ

Još