Mladi iz Srbije imaju strah da idu u Albaniju

Najavljena Open Balkan inicijativa svakako povećava mogućnosti za mlade iz tri zemlje, međutim da li je to nešto što mladi žele? Prema dostupnim podacima, socijalna distanca između Srba i Albanaca još uvek je velika. To pokazuju istraživanja u Srbiji, ali i istraživanje koje je u saradnji sa ZOOMERom sprovela redakcija Community Reporters Albania. Jedan od glavnih razloga – prvi osećaj straha i doza predrasuda.

Najveći stepen socijalne distance prema Albancima i Romima

Rezultati Istraživanja socijalnih odnosa između etničkih zajednica u Srbiji, koje je sproveo Centar za istraživanje etniciteta 2020. godine, pokazuju da najveći stepen etničke distance postoji prema pripadnicima romske i albanske nacionalne manjine. Prema ovom istraživanju, skoro petina ispitanika srpske nacionalnosti ne bi prihvatila da živi u susedstvu sa pripadnikom albanske manjine (19,6%), a njih 17,2% se protivi životu u zajedničkoj zemlji. Kada su u pitanju bračni odnosi, čak 36,8% ne bi prihvatilo osobu albanske nacionalnosti za supružnika, a protiv bračnih veza najbljižih srodnika sa pripadnicima albanske nacionalnosti je trećina ispitanika. Slični stav pokazuje i albanska nacionalna manjina u Srbiji – 28% ne bi živelo u susedstvu sa Srbima, a 40,8% se protivi sklapanju braka sa osobom srpske nacionalnosti.

Ovi podaci slični su podacima istraživanja koje je sprovela kancelarija Poverenika za zaštitu ravnopravnosti 2016. godine, kao i 2013. godine, koja takođe pokazuju da je najveća socijalna distanca u Srbiji prema osobama albanske nacionalnosti i Romima. Što pokazuje da se radi o kontuniranom, sistemskom problemu. Prema ovom istraživanju, 45% građana 2016. godine navelo je da ne želi Albanca za člana porodice, dok je takav stav tri godine ranije imalo 57% ispitanika.

Posmatrajući ove podatke, moramo se zapitati – ako ne želimo Albance za komšije u svojoj zemlji, da li smo spremni da idemo da živimo i radimo u Albaniji?

Kako bi inicijativa Open Balkan uspela i bila više od tehničkog rešenja i mrtvog slova na papiru, potrebno je raditi na informisanju i edukaciji na ovu temu. U ovom trenutku, inicijativa je prikazana u javnosti prvenstveno kroz poslovne olakšice.

„Ono što mene brine kada je Opan Balkan u pitanju je to što je predstavljan kao olakšica za vođenje biznisa i za privredne pogodnosti koje su stavljene u prvi plan i što se promoviše samo kroz to da su granice otvorene – šta nama vrede otvorene granice, ako niko ne želi preko njih da prelazi?“, istakla je za Zoomer Sofija Todorović, programska direktorka Inicijative mladih za ljudska prava u Srbiji.

Mladi imaju želju i interesovanje da putuju, upoznaju drugačije ljude i kulture i to Inicijativa svojim radom stalno dokazuje. Ono što je važno jeste ne bežati od razlika, jer da bismo spoznali ono što nas spaja, moramo razgovarati i o onome što nas razdvaja.

„Floskula kaže – hajde da pričamo o svemu onom što nam je zajedničko i što nas spaja! Ali kada ima puno onog što nas zapravo deli, bez obzira da li je bazirano na mitovima i nacionalizmu ili nečemu drugom – ta pitanja moraju da se otvore. Ona jesu teška i neprijatna i ti razgovori mogu jako dugo da traju, ali taj strah mora da se skloni jer mladi ljudi i dalje imaju strah od poseta regionalnim državama, i o svemu tome moramo da razgovaramo“, zaključila je Todorović.

Sve stvari koje nas razdvajaju jesu donekle uzrok straha i barijera koju nije lako prevazići, te su čest razlog nerazumevanja, pa i diskriminacije. Mladi sa kojima smo razgovarali, a koji su išli u Albaniju na programe razmene, ističu da su prvi put zaista osećali strah, ali se i susreli sa nerazumevanjem okoline.

„Prvi put kada sam išla 2017. godine, iskreno, bio je je strah. Pritom smo išli kolima preko Kosova. Borila sam se sa predrasudama unutar sebe, sa rečima ljudi koji su mi govorili „gde ćeš tamo“ i „zar nemaš negde drugde da ideš“ i slične stvari“, ističe za Zoomer Jelena Mitrović koja za sebe kaže da je privlači ono što je drugima tabu. „Privlači me nepoznato. Rekla sam sebi – kada si mogla da ideš na razmenu na 100km od granice sa Sirijom, sa tek napunjenih 18 godina, možeš i u Albaniju“, dodaje Jelena. Nakon tog puta, Albaniju posetila nebrojano puta. „Ja sam od onih osoba koje su da kažem zaljubljene u Albaniju. Njene planine, more, Tiranu, Sarandu, Ksamil, Elbasan. Ljudi, narod, su poprilično slični nama, gostoljubivi, radi da pomognu u svakoj situaciji iako najčešće postoji jezička barijera“, ističe.

„Privlači me nepoznato. Rekla sam sebi – kada si mogla da ideš na razmenu na 100km od granice sa Sirijom, sa tek napunjenih 18 godina, možeš i u Albaniju“

Jelena Mitrović

Njeno iskustvo deli i Vladimir Tasić, koji je u Tirani bio na omladinskoj konferenciji. Okolini nije bilo jasno zašto ide tamo, put je bio dug, ali ga je gostoprimstvo stanovnika Tirane iznenadilo.

„Najveći problem je jezička barijera. Jednog dana smo promašili put i morali smo da pitamo građane za smernice. Gotovo niko nije znao engleski, uglavnom su stariji govorili da pričaju nemački, koji mi nismo znali. Na kraju nas je čuo čovek iz Srbije koji je tuda prolazio i pokazao nam put“, seća se Vladimir svog iskustva iz Albanije, odakle se vratio sa nezaobilaznim „Skenderbegom“ za prijatelje.

Katarina Sremčević je novinarka i redovno ide poslovno u Albaniju, a svaki put se vrati sa pozitivnim utiscima. Međutim, njen prvi odlazak je takođe bio obeležen predrasudama.

„Moram da priznam da sam prvi put otišla sa malom dozom predrasuda, ne prema ljudima nego prema tome kako ću ja kao Srpkinja biti prihvaćena. Međutim ljudi su predivni, gostoljubivi, kada sam im govorila da sam iz Srbije uvek bi izgovarali reči na srpskom koje znaju“, priseća se Katarina i dodaje da bi se ljudi iznenadili Albanijom jer uopšte nije ono što bi očekivali.

„U Tirani se vidi dosta italijanskog i mediteranskog uticaja, šarena je i mislim da niko iz Srbije ne očekuje takav grad dok ne ode tamo. Ljudi su gostoprimljivi, pažljivi, veseli. Svako, a pre svega moja generacija i mladji ljudi koji se ni ne sećaju ratova i svadja u regionu, ne treba da uskrate sebi divna iskustva zbog predrasuda. Iako sebe smatram dosta otvorenijom prema svim nacijama, religijama, grupama, i ja sam prvi put otišla sa blagom predrasudom. Treba izaći iz konforne zone i istraživati, da li je zaista tako kako mislimo i kako nas uče“, dodaje Katarina i ističe da na ovu inicijativu gleda optimistično.

„Kao novinarka, dosta sam se bavila inicijativom Open Balkan. Iako ima podeljenih mišljenja u regionu mislim da je svaka inicijativa koja podrazumeva pomirenje i spajanje dobra. U okviru te inicijative već je urađeno nekoliko konkretnih koraka, kao što su ukidanje rominga u regionu i zeleni koridori zahvaljujući kojima kamioni manje čekaju na granicama. To mi daje nadu da su političari iz zemalja učesnica ipak spremni da zajedničke interese na trenutak stave iznad dnevne politike“, zaključuje.

Ključna stvar u rušenju predrasuda je informisanost. Čini se da je upravo to što ovoj inicijativi, bar do sada, nedostaje. Utisak koji smo stekli u razgovoru jeste da nisu dovoljno informisani o tome šta inicijativa Open Balkan znači. Može se zaključiti da inicijativa nije došla do mladih, pa čak ni mladih kojih se to direktno tiče, kao što su studenti albanskog jezika u Beogradu.

Zoomer je razgovarao sa studentima i ovo su njihovi utisci.

Naslovna fotografija: CharlesFred / Visualhunt


*Tekst je nastao u saradnji portala Zoomer i redakcije Community Reporters Albania. Ceo članak možete čitati na BHS jeziku, albanskom,  makedonskom  i  engleskom jeziku.

Autori (Srbija): Nemanja Marinović, Nikolina Bonić, Marina Milosavljević, Borivoje Lazić; audio/video produkcija Luka Palić
Autori (Albanija): Brejdon Xhavara, Jeta Pera, Ardit Hoxha; audio/video produkcija Klajdi Jella

Zoomer
Zoomerhttp://www.zoomer.rs
ZOOMER. Priča nove generacije.

Komentari

Leave a reply

Molimo Vas, unesite komentar
Please enter your name here

Preporučujemo

Instagram

Jachim zoomira nedelju

Preporučujemo

Najnovije

GLEDAJ

Još