Minja Bogavac: „Sumnjivo lice“ je kao flaša dobrog vina

U ovom razgovoru pomenućemo dosta klasika, zato što je i sam povod klasik – predstava „Sumnjivo lice“ koja se igra u četvrtak, 12. avgusta na sceni Dorćol Platz-a u okviru letnjeg programa Reflektor Teatra. Krivci za ovo novo, moderno izdanje Nušićevog klasika su reditelj Vojkan Arsić i dramaturškinja Minja Bogavac, a kako ste Vojkanov bejbi fejs dosta gledali na Zoomeru u poslednje vreme mislim da je sasvim legitimno da se ovaj put družimo sa Minjom i Nušićem, bez Vojkana. A i on će verovatno biti na N1 😀

Ovo je predstava po komadu, ali i o komadu Branislava Nušića. Šta ćemo novo o Sumnjivom licu“ saznati iz ove predstave?

U ovoj verziji „Sumnjivog lica” ni jednu, jedinu repliku Nušić nije napisao sam. Pisali smo zajedno, u četiri ruke – Nušić i ja. Naravno, prema Vojkanovom konceptu, ali i uz brojne sugestije čitave glumačke podele, s kojom smo – kako se u Reflektor teatru to uvek radi – prošli kroz istraživački proces, čije su teme bile cenzura i autocenzura, na primeru najpoznatijeg komada iz naše dramske baštine.

Neko bi rekao: ako ste hteli da pišete tekst ispočetka, zašto ste uopšte dirali „Sumnjivo lice” Branislava Nušića? Taj neko bi mislio da je u pravu, ali taj neko ne bi bio Branislav Nušić! Jer, Nušiću – koji je „Sumnjivo lice” pisao po ugledu na Gogoljevog „Revizora” – postupak „dramaturškog dijaloga nad otvorenim tekstom”, nije bio nepoznat, niti stran. To upravo govori o tome koliko je sjajan dramaturg bio! Ne samo odličan pisac, već pisac sa istančanim osećajem za odnos pozorišta i društva, odnosno: pozorišta i konteksta u kom ono nastaje. U svom opusu, generacijama koje dolaze, Nušić je ostavio autorske predgovore, za sve svoje značajnije komade. Ovi predgovori su puni informacija o vremenu i okolnostima u kojima je pisao i tu se krije „kovčeg s blagom” za svakog dramaturga ili reditelja, koji žele da ga postave, danas. Sigurna sam da su svi oni pročitali te predgovore, ali mi smo odlučili da predgovor „Sumnjivom licu” bude ključna scena naše predstave. Tako je u ovoj verziji „Sumnjivog lica” nova,  pre svega, uvodna scena nastala dramatizacijom Nušićevog predgovora, u kom na iskren, topao, duhovit, ali i potresan način, Nušić piše o tome zašto je „Sumnjivo lice” trideset šest godina čekalo na svoje prvo izvođenje. Ova „predistorija” komada, ujedno je i dajdžest verzija istorije Nušićevog vremena, ali i zastrašujuće svedočanstvo o tome da se najgore stvari u našem društvu – ne menjaju. Pozorište se promenilo. U međuvremenu, ono je pet puta obnovilo svoju estetiku i redefinisalo pojam političnosti. Ipak, politička stvarnost, u svojoj osnovi – ostala je ista, pa se kritička umetnost i dalje guši, čime se – paradoksalno, pomaže da ona uopšte postoji. Cenzura ovakve umetnosti je osnovni drajv kulturne politike svih vladajućih elita, a autocenzura umetnika prati je kao logičan odgovor.  U tom smislu, novo u našem „Sumnjivom licu” je ono najstarije. Pokušali smo da mu vratimo političku oštricu koju je imao kada je napisan. Pet godina nakon premijere predstave, sa sigurnošću tvrdim da smo u tome uspeli.

Zašto tek sada? Šta nosi Sumnjivo lice“ pet godina kasnije?

Naglašavam: tek sada, dakle – pet godina nakon premijere, jer me kod ove predstave fascinira upravo to koliko lepo stari. Kao flaša dobrog vina, naše „Sumnjivo lice” je danas pet puta bolja predstava, nego na premijeri. Jer, kada smo je pravili, želeli smo da bude prožeta dnevno političkim zbivanjima, recentnim temama i aferama koje su, u tom trenutku, potresale naše društvo. To je bilo smelo i provokativno. Znali smo da radimo nešto „na ivici” i taj je osećaj vozio i nas i našu publiku. Ipak, pet godina kasnije, ove afere su mahom zaboravljene. Predstava ih vraća pod reflektore, dajući im umetničku univezalnost, dok nas istovremeno podseća da ni jedna od svih tih „starih” afera nije dobila javni epilog. Tako nas ovo „Sumnjivo lice” upozorava na problem kolektivne amnezije, jer čini očiglednom činjenicu da ono što ne popravimo danas, nećemo popraviti ni za 136 godina, koliko je prošlo od kada je Nušić napisao svoj tekst. Poruka je jasna!

Predstava „stare” afere vraća pod reflektore, dajući im umetničku univezalnost, dok nas istovremeno podseća da ni jedna nije dobila javni epilog. Tako nas ovo „Sumnjivo lice” upozorava na problem kolektivne amnezije, jer čini očiglednom činjenicu da ono što ne popravimo danas, nećemo popraviti ni za 136 godina, koliko je prošlo od kada je Nušić napisao svoj tekst

Sumnjivo lice“ je primer kako sistem „usisava“ antisistemsku umetnost. Zbog čega se to dešava i da li je postavši deo (školskog) sistema neutralisan politički potencijal ove komedije?

„Avangarda umire mlada”. To je tako i tako treba da bude. Jer, „Avangarda” i „alternativa” su praktično isti pojam, posmatran iz dva ugla, iz dve vremenske ravni. Tako samo ona alternativa koja je, s vremenom, postala mejnstrim, zaslužuje da se nazove Avangardom. Sve ostalo su  samo pokušaji! To se desilo i sa avangardnošću Nušićevog „Sumnjivog lica”. Kada je dobio status klasika, ovaj (opasan, pobunjenički i hrabar) komad, ostao je prepušten interpretacijama nastavnika, a one su – u velikom broju slučajeva, samo prepričan tekst iz zvaničnog, državnog plana i programa. Dalje: klasika je privlačna najvećem broju reditelja, a najveći broj reditelja je svakako konzervativan. Sem toga, najveći reditelji su najiskusniji reditelji, pa je neminovno da iza sebe imaju lepe i ozbiljne godine, dugačak staž i da je njihov izraz, donekle, pregažen vremenom. I baš je zato, čini mi se, važno pozorište i u njemu institucija dramaturga. Kada radi na klasičnom tekstu, dramaturg je advokat, čiji je cilj da zaštiti najbolji interes autora. Loš dramaturg misli da to znači idolopoklonički odnos prema svakoj rečenici. Ipak, malo bolji dramatrurg kapira da je interes pisca to da ga publika što bolje shvati. Zato pozorište ima tu privilegiju da ponovo pročita klasiku, da joj da dramaturšku intervenciju, novu boju, ukus i miris. I nije retko da neka klasična dramska dela, zahvaljujući novim rediteljskim čitanjima, više puta uđu u avangardu. Jednom u književnu, a svaki sledeći put u avangardu pozorišta. 

Foto: Nikola Pavlović

Koliko se društvo promenilo za ovih 130 godina i šta bi o današnjem društvu sada rekao Nušić?

To pitanje zvuči kao trejler za našu predstavu! Dodala bih samo: dođite u Reflektor teatar i saznajte! Četvrtak, 12. avgust, 21 čas. Dorćol Platz.   

Koje današnja kontroverzna“ i antisistemska dela misliš da mogu postati sistemski“ klasici za 100 godina?

Za mene, to već jesu. Oliver Frljić je klasik. Borut Šeparović je klasik. Andraš Urban je klasik. Kokan Mladenović je klasik. Jelena Bogavac je moja sestra i najbliže biće na svetu, ali za mene je lično i The Klasik od autorke! Zatim: Dijana Milošević je klasik. Dino Mustafić je klasik. Miloš Lolić je klasik. Igor Vuk Torbica je klasik. Milan Marković, Maja Pelević, Filip Vujošević, Olga Dimitrijević, Bojana Lazić… a tek da vidite šta će biti Vojkan Arsić, Sanja Krsmanović Tasić ili Maksim Milošević! … Kada ovako poređam najdraže kolege, ispada da živim i radim okružena samim klasicima. To je veoma zabavno. Jer, kladim se da će ih prosvetni sistem, za sto godina, skroz upropastiti!!! Zapamtite šta sam vam rekla, pa me zbog ovog proročanstva promovišite u klasika… barem posthumno, ako propadne moj plan da živim 150 godina, najmanje 😀

Kada ovako poređam najdraže kolege, ispada da živim i radim okružena samim klasicima. To je veoma zabavno. Jer, kladim se da će ih prosvetni sistem, za sto godina, skroz upropastiti!

Ko su Nušići današnjice?

Ne mogu da govorim o Nušićima, a da ne pomenem Nušićijadu. Jer, avgust je vreme Nušićijade. I viđena sam za Ivanjicu, još odavno…  Sem toga, opet igramo „Sumnjivo lice”, a Nušićijada je bila koproducent ove predstave. Zapravo, naše „Sumnjivo lice” je poslednja predstava koja se odigrala na Nušićijadi, pre nego što je ovaj festival progran iz svog rodnog grada. Nije loše da se podsetimo kako je to izgledalo. Naime, Ivanjica je nekada davno imala festival. Bio je to festival filmske komedije, uz mnoštvo pratećih programa posvećenih humoru i satiri. Festival je ugašen, ali su građani Ivanjice nastavili da ga se sećaju. Pamtili su Nušićijadu kao vrhunac kulturnog života u svom gradu. Uz priče o ovom festivalu, u Ivanjici je odrasla jedna generacija. Ta generacija, odlučila je da obnovi festival o čijim su starim izdanjima slušali od svojih roditelja! Grupa od njih desetak, vrednih, pametnih i ostvarenih u svojim profesijama, osnovala je Udruženje KUDES (Kulturna decentralizacija Srbije) čiji je prvi projekat bio obnavljanje Nušićijade u Ivanjici. Okupili su zajednicu, sastavili peticiju, skupili potrebne potpise i izašli pred Skupštinu Grada sa zahtevom da se Festival obnovi, u duhu doslednom ideji o humoru i satiri koju je imala nekadašnja Nušićijada, ali sa potpuno novim umetničkim konceptom. S konceptom koji odgovara današnjem vremenu i prilikama. Ne festival filmske komedije, već veliki, gradski festival, sa najrazličitijim programima. Za samo nekoliko godina, devojke i momci iz Ivanjice, napravili su Instituciju od  ovog Festivala! Nušićijada je postala najnasmejanije mesto na festivalskoj mapi Srbije. Fantastični umetnici, odlični programi, velike zvezde, mnogo kulture i mnogo dobre zabave. Festival je postao najbolji turistički brend ove opštine. Vladajućoj eliti na loalu, projekat se mnogo dopao. Toliko da su odlučili da zaobiđu sve zakone, da bi preoteli organizaciju festivala Udruženju KUDES, koje ga je obnovilo, osnovalo, zamislilo i vodilo. Stručnim mladim ljudima iz svog grada, nalupali su šamare, oteli im brend, žig i logo, pa su nastavili da ga organizuju, na svoj način. Tezge umesto predstava. Narodnjaci umesto Rundeka. Jeftina zabava, umesto humora i satire… Šta li bi Nušić rekao o ovome? „Draga deco, postanite babe” se dosta dobro uklapa, mada nije isključeno da bi Nušić danas bio još oštriji…  Ipak, ekipa Nušićijade – nije se nikada predala! Nisu prestali da organizuju svoj festival, ni u izgnanstvu. Od Dorćol Platza do sela Prilike, uvek su okupljali svoju publiku u terminima Nušićijade. Pretvorili su svoj lokalni festival, u priču koja je mnogo šira. U priču o hrabrosti i slobodi. O ludilu političkih podela, koje razarju naše društvo. Ta priča je antisistemska, i ja joj svim srcem želim da jednog dana uđe u lektire. U tom svetu, mladi će znati da su dužni da se bore za svoje zamisli i ideje, kao i da sistem koji ih u tome sprečava – nije dobar sistem.     

Naslovna fotografija: Nikola Pavlović

Nemanja Marinović
Kad ne uređuje tekstove, bistri politiku. Kad ne bistri politiku, bistri pop kulturu.

Komentari

Leave a reply

Molimo Vas, unesite komentar
Please enter your name here

Preporučujemo

Instagram

Jachim zoomira nedelju

Preporučujemo

Najnovije

GLEDAJ

Još