Mina Milošević: Strah je najveći problem našeg društva

U susret projekciji filma „Draga deco budućnosti“, koja će biti održana nakon ceremonije zavaranja ovogodišnjeg Međunarodnog festivala dokumentarnog filma Beldocs, 16. septembra u 20h u amfiteatru ispred Muzeja Jugoslavije, donosimo vam intervju sa jednom od ambasadorki ovog filma, aktivistkinjom Minom Milošević. Film oslikava aktivističke priče tri mlade aktivistkinje iz Hong Konga, Čilea i Ugande, a ovaj intervju priču jedne mlade aktivistkinje iz Srbije.

S obzirom da si svoje prvo aktivističko iskustvo stekla prisustvovanjem prinudnom iseljenju, i da je Združena akcija Krov nad glavom objavila publikaciju o iskustvu borbe protiv prinudnih iseljenja, šta bi iz svog ličnog iskustva izdvojila da je važno da znamo da se dešava u tim situacijama?

Važno je da znamo da od stupanja na snagu novog Zakona o izvršenju i obezbeđenju 2020. godine policija kriminalizuje solidarnost, što znači da se pišu krivične prijave licima koja ometaju izvršenje. Dešavalo se da iseljenjima prisustvuju i nasilnici koji bi pokušavali da naprave fizički okršaj, ili bi pretili aktivistima, a bilo je i slučajeva gde se policija ponela nasilno. Zbog toga je važno prisustvo medija i što većeg broja solidarnih građana, kako bi javnost izvršnog postupka sprečila da dođe do nasilja ili do kažnjavanja građana, i do iseljenja. Dešava se, međutim, da eventualno izbace porodice na ulicu i te scene su uvek jako tragične – pukovnik Gojko Lalović koji je pokušao da se obesi, Slobodanka Ninić kojoj je policija slomila ruku grunuvši na vrata, porodica Osman kojoj su srušili kuću, koju su prethodno krišom izbrisali iz katastra da bi imali povod da je sruše i tu izgrade luksuzni objekat, tog dana su izneli na nosilima bolesnu majku vlasnika kuće koja je preminula dan kasnije… Iseljenja se uglavnom uspešnije sprovode kada policija dođe nenajavljeno, na prepad, pa tada porodica nema spremnu podršku građana. Ponekad bismo uspevali da sprečimo i ovo redovnim dežurstvima kod određenih porodica, ali eventualno ostanemo bez ljudi kao resursa, jednostavno, niko ne može da bude zauvek volonterski superheroj, i na kraju onda često sila, nepravda i kapital pobede. Međutim, javnost sada bar zna šta se dešava, koliko se surovo dešava, i da postoje ljudi koji žele da se bore protiv toga i da grade drugačije društvo, zasnovano na  humanosti, a ne na profitu.

Vaše akcije su same po sebi iskazivanje solidarnosti. Kakav je tvoj utisak, da li u našem društvu nedostaje empatije? Da li su ljudi apatični ili, možda, uplašeni da će, ukoliko reaguju, i sami postati žrtve?

Apsolutno. Strah je najveći problem našeg društva, apsolutno svi su uplašeni, građani, a čini mi se čak i policija – njima nije baš jasno šta se dešava i jesmo li mi neki ludaci ili teroristi. Teško je ljudima da se sete vremena kad privatni kapital nije otuđivao ljude jedne od drugih i pravio od naših komšija konkurenciju ili pretnju. Mnogi ljudi čak i jednostavno nemaju vremena od eksploatacije na radnom mestu i krpljenja kraja s krajem još da se bave i aktivizmom i humanitarnim radom, a represija policije svakako ne pomaže kao faktor. Mislim da je neverovatno važno da svi, gledajući proces iseljenja shvatimo da je pred nama ogoljen mehanizam kapitalizma kao sistema gde bogate vladajuće strukture sa policijskom silom na raspolaganju jednostavno samo ni najmanje nije briga za siromašne, i da zaista nije tako teško danas postati i sam jedan od tih siromašnih, dovoljan je jedan otkaz. Tada možemo da počnemo da dajemo sve od sebe u apsolutno svakoj sferi našeg rada da bismo govorili o ovome i tražili načine da prevaziđemo kapitalizam – kroz promenu ekonomije, kroz izgradnju stambenih kompleksa za najugroženije, kroz promenu zakona, kroz medije, kroz umetnost, kroz obrazovanje. Svuda može da se dela, ne samo pred vratima budućih beskućnika. Ali tu ipak počinje, jer tu vidimo ogoljenu surovost. Apatije, međutim, takođe ima. Nadam se da ćemo prevazići sveopštu tendeciju narcizma koju kapitalizam pospešuje.

Na portalu Mašina objavljeni su tvoji tekstovi na temu sudentskih borbi za dostupno obrazovanje u Srbiji, u kojima si kritična prema uvedenim tržišnim principima u sistem visokog obrazovanja. Kako studenti mogu da se izbore da znanje a ne nečiji profit, bude motiv za funkcionisanje ovog sistema?

Studentske borbe poslednjih 20 godina uglavnom su bile defanzivne – borili smo se za očuvanje tekovina socijalizma i besplatnog obrazovanja – za budžetska mesta, za smanjenje školarina, za očuvanje postojećih ispitnih rokova, za održanje apsolventske godine, za ostanak u studentskim domovima… Ponešto od toga se sačuvalo, ali univerziteti redovno pokušavaju da naplate još novca od studenata na svaki način, jer vlada manje ulaže u državno obrazovanje. Mislim da je jako važno da budemo upućeni u kontinuitet uslova za studiranje i u kontinuitet studentskih borbi, kao i da adresiramo ekonomsko-politički kontekst u kome se privatizacija obrazovanja dešava. Zbog toga ćemo u Domu kulture Studentski grad od oktobra održavati Borbeni seminar – jednom mesečno će se u Beogradu, Novom Sadu i Kragujevcu održavati tribine na kojima će bivši učesnici studentskih borbi sadašnjim studentima prenositi znanje i iskustva iz tih borbi, o svemu tome ćemo na kraju snimiti dokumentarni film, koji možda i završi na Beldoksu! Nadam se da će nam ovaj projekat dati odgovore na pitanje na koji način studenti mogu dalje da nastave sa borbom za besplatno obrazovanje, i da će ta borba postati više ofanzivna.

Borba za studentska prava postala je masovnija u vreme epidemije COVID-19, kada je u pitanje dovedeno studentsko pravo na dom. Dok je prvo prošlogodišnje iseljavanje studenata pošlo u panici i strahu od novog virusa, najava drugog iseljenja u julu izazvala je proteste. Kako je to izgledalo od momenta kada je predsednik najavio iseljavanje do momenta kada je studentski zahtev da iseljavanja ne bude ispunjen?

Čim je predsednik izgovorio da će studentski domovi biti iseljeni, studenti su iste sekunde pobunjeno izašli iz svojih soba i počeli spontano i masovno da se okupljaju u dvorištima domova i da kreću u protestnu šetnju ka Skupštini. Bilo nam je dosta svega, nakon nekoliko meseci koje smo proveli izbačeni iz doma, tek što smo se vratili, želeli su da nas izbace ponovo, i to u sred ispitnog roka. Već u toku šetnje počeli su da izlaze smešni uplašeni naslovi u novinama sa naslovima tipa „greška greška nećemo seliti studente“, ali studenti nisu stali dok nisu dobili zvaničnu garanciju od Ministarstva prosvete. Nakon ovog protesta, sutradan ujutru je održan još jedan ispred zgrade Rektorata, nakon kog je ugovoren pregovor sa ministrom prosvete. Predstavnici studenata su se tada dogovorili da zadržimo pravo na dom, dobijemo dodatni ispitni rok i da imamo budžetske cene doma i menze tog leta. Tada smo zaista osetili svoju snagu, i moć interneta u organizaciji pobune. Od tada se može reći da se Studentski centar i Ministarstvo malo pribojavaju ljutnje studenata koji su se pokazali izuzetno sposobnim da se brzinski organizuju oko svojih zajedničkih interesa i da inspirišu i ostatak stanovništva da se pobuni – kao što se to dogodilo u julu. Odmah nakon studentskog protesta izbili su masovni građanski protesti. Moj utisak je da su ovi protesti direktno proizašli iz energije studentskog protesta, a svakako su imali karantin i koronu kao zajednički izvor nagomilane frustracije koja je samo čekala da se oslobodi.

Da li to možemo da shvatimo kao uspeh protesta?

Svakako.

S obziom da su se protestu pridružili predstavnici desničarskih organizacija koji su delili letke sa svojim zahtevima, to je protest moglo da udalji od prvobitnih studentskih zahteva. Postupajući u nameri da to sprečiš, postala si meta napada desničara i trpela najgore uvrede i pretnje nasiljem. Kako i zašto je do toga došlo?

Jednostavno, toj grupi isfrustriranih ljudi bilo je potrebno žrtveno jagnje koje će da proglase nekakvim narodnim izdajnikom kako bi sebi potvrdili svoju teoriju zavere i kako bi, pre svega, imali prilike da osete moć ispoljavanjem agresije ka nekome, a ko je bolja meta od žene u mizoginom, patrijarhalnom društvu. Pretnje koje sam dobila bile su izrazito vezane za moj pol, većina njih je bila poziv na silovanje. Ovo nasilje se odigralo na internetu, na ženomrzačkim mim stranicama pre svega, ali i u mom inboksu, naravno. Međutim, to što je u pitanju onlajn nasilje ne znači da nije ugrozilo moju bezbednost i mentalno zdravlje. Bila sam izrazito izložena, moji podaci i fotografije su deljene uz komentare pune mržnje, i opasnost da mi neko i fizički naudi bila je vrlo prisutna u tom periodu. Nasilnici samo čekaju da im neko bude meta, ja sam samo imala lošu sreću da se nađem na tom mestu.

Kako si se nosila sa svim tim što si tada doživela? 

Dugo sam pokušavala da nastavim dalje sa aktivizmom kao da se ništa nije dogodilo, jer nisam želela da priznam sebi da me je pogodilo sve to, ali moje mentalno zdravlje je evidentno bivalo sve lošije jer sam se nalazila pod sve većim pritiskom izloženosti. Mesecima nakon toga nastavljala sam sa političkim delanjem, što je nakon toga rezultovalo mojim burnout-om. Veliki broj ljudi mi jeste pružio podršku, ali niko neće brinuti o vama onoliko koliko bi vi sami trebalo da brinete o sebi. Čini mi se da mnogi od nas aktivista imaju tendenciju da idu preko svojih mogućnosti i da se beskonačno samožrtvuju za veće dobro i za druge ljude. Mislim da to zaista nije zdravo i da ne možemo biti uspešni u svojoj borbi ukoliko ne brinemo o sopstvenom zdravlju. Nakon nekoliko meseci, osećam se ponovo ohrabreno da se bavim ovim aktivističkim pitanjima, ali sada na jedan potpuno drugačiji i zreliji način. Pisanje scenarija za filmove i drame je svakako jedan od njih, budući da je to moje zanimanje.

Naslovna fotografija: Vanja Veapi

Komentari

Leave a reply

Molimo Vas, unesite komentar
Please enter your name here

Preporučujemo

Instagram

Jachim zoomira nedelju

Preporučujemo

Najnovije

GLEDAJ

Još