Maša Seničić: Slika nas nismo mi sami

Moja današnja sagovornica, Maša Seničić @komisbrot , ne voli da se svrstava samo u jednu kategoriju, te ni ja to neću učiniti. Ona je dramaturškinja, pesnikinja, novinarka i još nebrojeno toga, ali ono što spaja sve navedene kategorije i opisuje Mašu je reč umetnost. Ako govorimo o skoro pa nužnim podacima, Maša je dobitnica nagrade Mladi Dis za svoju prvu zbirku pesama Okean i nagrade Dušan Vasiljev za zbirku naziva koji neizmerno volim: Povremena poput vikend-naselja. Ko-selektorka je programa Hrabri Balkan (FAF) i jedna od osnivačica Filmkulture. Ako želimo da govorimo o tome ko je Maša i kako radi ono što najbolje ume, piše i posmatra svet oko sebe, onda se upuštamo u razgovor o percepciji, poeziji, hrabrosti i ovog puta, Mašinoj umetnosti.

Da je poezija nužnost kroz koju možemo i moramo da pričamo o problemima i sučoavanju sa samim sobom, pokazuješ kroz svoje pesme. Šta za tebe predstavlja pisana reč i šta je ono sto možeš da kažeš kroz poeziju a ne možeš kroz drugu formu?

To je zaista teško pitanje za nekog ko se bavi pisanjem i za novac i kroz akademski i umetnički rad. Za mene je poezija vrsta jezičke i ritmičke slobode kakvu nemam u ostalim izražajnim oblicima jezika, naravno ne u smislu da me neko uslovlja, već govorim o načinu na koji ja to vidim kao autorka, onda kada stanem pred papir. Poezija je prostor koji je mistifikovan u našoj kulturi, ljudi o njoj često razmišljaju kao o nečem dalekom, simboličkom, neuhvatljivom. Ja mislim potpuno suprotno: za mene je poezija, osim slobode, način da što preciznije obuhvatim misao koju imam. Poezija, kao i scenario uostalom, mora biti ekonomična u svojoj formi. Ona mora biti pažljiva sa smislom, stilom i tempom. Dakle, sa jedne strane je preciznost, a sa druge sloboda.

Naslov tvoje zbirke poezije Povremena poput vikend naselja je odličan. Ljubiteljka sam dugih naslova u kojima se krije srž nečijeg komada, zbirke, umetnosti. U svojoj pesmi Vikend-naselja nam govoriš da si se umorila od doslednosti, tog tužnog građanskog pokušaja, da se ostane pristupačan. Koliko je teško danas mladim ljudima da prate nametnuti stav prisupačnosti i prisutnosti u virtuelnom i realnom svetu?

U kulturnom i društvenom prostoru je to postala norma: biti dostupan i prisutan, a stih koji si citirala govori upravo o tome. Predstava koju pravimo o sebi u tom prostoru, povlači za sobom određeni nivo veštačke doslednosti koju mi kreiramo. Dakle, bivamo dosledni nekoj osobi za koju mislimo da treba da budemo. Biti dosledan samom sebi često deluje spolja neusaglašeno. A biti dosledan svojoj slici je mnogo lakše. Nekada imam utisak da moram (namerno govorim iz svoje perspektive i ne krijem se iza lirskog subjekta) da budem obazriva u stvarima koje pružam digitalnom prostoru, budući da tu postoje ljudi koji nešto od mene očekuju. Recimo, neko ne očekuje da budem naročito duhovita i ja ću, na primer, pažljivo razmatrati koju vrstu humora plasiram. To je nešto čemu smo svi skloni, manje ili više namerno. Važno je biti toga svestan jer slika nas nismo mi sami.

Ti si neko ko posmatra, pamti i opisuje, sto opažamo u tvojoj poeziji koja je poezija slika, taktilna poezija, poezija zasnovana na vizuelizaciji. Svakodnevno posmatraš svet oko sebe. Kako ti sada izgleda svet umetnosti, u toku pandemije i da li je ona radikalno uticala na njega?

Mislim da jeste. Otvorili su nam se novi modeli ponašanja i kreiranja koji nekada nisu bili nužni, iako su i ranije bili dostupni. Tek kada stvari postanu nužne, one dođu do nas kao nešto što je mogućnost. Nismo posvedočili ničemu sličnom u istoriji, ali jesmo bili svedoci srodnim situacijama, kada je rešenje moralo da se pronađe izokola. Ono što je meni bilo naznačajnije jeste neverovatna prilagodljivost, za koju mi se čini da bi mogla da bude prisutnija i vidljivija, ali ne samo onda kada nam je neophodna.

Kada smo se čule oko intervjua, nagovestila si mi količinu posla koju imaš oko organizacije ovogodisnjeg Festivala autorskog filma cija si ko-seletorka. Često smo svedoci nametnutih tema u balkanskim filmovima koji, nažalost, ne izađu uvek iz okvira dnevno-političkih aktuelnih tema, ali poslednjih godina vidimo kako se ta stvar menja. Autori su, kako navodiš, hrabriji i ne pristaju na zadate okvire. Koliko ti je važno što se ove promene dešavaju i šta možemo da očekujemo od ovogodišnjeg festivala?

Selekcija koju vodim se zove Hrabri Balkan. Ime je osmislio Srdan Golubović, a selektori smo Stefan Ivančić i ja. Svake godine mi je iznova izazovno da pokušam da definišem šta je hrabrost, a čini mi se da je isto tako kompleksno definisati i šta je to Balkan. Sa pozicije nekog ko filmove gleda, bira i analizira, hrabrost je za mene doslednost sopstvenom autorskom izrazu: nepristajanje na kompromise (ne one koji su kontekstualne, finansijske i produkcijske prirode jer oni moraju da postoje). Mislim da hrabrost mora da bude odgovornost da se jedna ideja sprovede i da se iza nje stoji.  Hrabrost da se ima stav prema određenim stvarima. Ja nisam pristalica  filmova koji su eksplicitno društveno angažovani (imam i problem sa formulacijom tog termina jer mislim da je jako neprecizan). Filmovi mogu da utiču na društvenu klimu, ali ne kada su pamfletski organizovani i ne onda kada, na površini, dodiruju probleme savremenog društva. Hrabri su onda kada iz najsnažnijeg i najiskrenijeg poriva pokušavaju da se suoče i bore sa tim temama. Iako nije uvek analitičarski i kritičarski uhvatljivo, mislim da je to vidljivo. Najdivnije je to što hrabrost i doslednost mogu da se vide u filmovima kroz najrazličitije priče, žanrove, rodove i formate. Oni nisu usko vezani za ono što nazivamo autorski film. Oni mogu da budu ultimativno žanrovski filmovi (iako ne bih govorila o ta dva pojma kao o suprotnostima). Ove godine se dosta filmova slilo u ovaj period, a mi imamo sreću što je FAF prostor na kom imamo autonomiju. Ove godine imamo, nikad više filmova. Konkretno, u Hrabrom Balkanu će se premijerno prikazivati nekoliko dugometražnih filmova. Volim da festival posmatram kao celinu, a ne da izdvajam pojedine naslove. Vidim ga kao celovito dešavanje koje ima jednu viziju: približiti filmove, filmski jezik i drugačije narative mladim ljudima.

Poznata si po radu sa mladima, što je odličan uvod za anegdotalni deo priče o tome kako sam ja saznala za dramaturgiju preko Kritičnog kampa, trodnevne radionice u Čačku 2019. gde sam upoznala tebe. To je bila prekretnica u mojoj odluci da studiram FDU. Tada sam shvatila i da film mora da se gleda na drugačiji nacin, te da je moguće skloniti se od sviđa mi se ne sviđa mi se kao jedine relevantne kategorije. Koliko ti je važno što upravo na ovakav način utičeš na mlade širom zemlje i uspevaš da ih uputiš na suštinu filmske umetnosti i zainteresujes da se njome bave?

Moj rad sa mladima je potekao od organizacije Film Kultura, udruženja za edukaciju u oblasti audiovizuelnih umetnosti, koja postoji osam godina. Ono je napravljeno sa idejom da mladima pruži drugačiju vrstu filmskog i medijskog obrazovanja. To je rezultiralo nizom radionica za osnovce u više od 20 gradova širom Srbije. Onda smo krenuli da radimo sa srednjoškolcima i taj rad mi je najdraži: količina informacija i zainteresovanosti, opipljiv osećaj da nešto dajem i dobijam zauzvrat je najvidljiviji kod njih. Oni su gotovo formirani mladi ljudi koji znaju mnogo više nego što smo pretpostavljali kada smo se upustili u sve to. Radionica na kojoj smo se nas dve upoznale, bila je Kritični kamp, posvećena filmskoj kritici i kritičkom razmišljanju. To je bio uvod u drugačiji svet, to jest način mišljenja koji se, nažalost ne neguje toliko u instuticionalnom obrazovanju. Za mene je rad sa mladima veoma važan. Na svom doktoratu, na FDU imam priliku da budem saradnica u nastavi, te se upoznajem i sa starijim mladim ljudima koji su odabrali čime žele da se bave. Istina je da ne možete da utičete na nečiju radoznalost, ali možete da utičete na nečiju perspektivu, I to je ono što se ja trudim da radim. Mislim da imamo odgovornost da pokrenemo dijalog sa mladjima koji imaju svežiji pogled od nas.

Navela si da svojom novom knjigom poezije želis razviješ i okončaš opsesiju prostorom, preuzetim pisanim materijalom, politikama stanovanja i poetikom propadanja. Da li će to biti jedna zaokružena tematika u tvom stvaralaštvu i šta je ono što možemo još da očekujemo od tebe?

Intervju koji si navela mi je veoma drag i vođen je zbog moje izložbe u Zagrebu, koja je bila posvećena prostoru. To je bilo interdisciplinarno istraživanje, mahom izloženo na vizuealan način. Čini mi se da je taj moj odgovor proizašao iz toga što me prostor opseda u raznovrsnim disciplinama, a ne samo u poeziji. Doktorat koji pišem se bavi prostorom, mestima sećanja kroz analogne, digitalne i post medije. Koliko god želela da to okončam, možda zaista postoje teme kojima se autori bave ceo život. Posredno shvatam da je prostor ogroman deo mog interesovanja. Neću veštački da pokušavam da zatvorim neku sliku. Radimo nova izdanja moje knjigu, Okeani i Povremena poput vikend naselja. Treća knjiga će, zajedno sa ove dve biti celina. Ne mogu da tvrdim da sam završila sa prostorom. Pokušavam više da pišem, a manje da se samodefinišem, pa ću to prepustiti čitaocima.

Hvala ti na ovako lepoj završnici. Drago mi je da si imala priliku da otvoriš novu Zoomer sezonu.

Hvala tebi na pozivu.

Komentari

Leave a reply

Molimo Vas, unesite komentar
Please enter your name here

Preporučujemo

Instagram

Jachim zoomira nedelju

Preporučujemo

Najnovije

GLEDAJ

Još