Marko Vasiljević: Socijalna pomoć nije milostinja

Fenomen siromaštva u Srbiji prate različiti narativi koji, mahom, imaju za cilj da odgovornost za siromaštvo prenesu sa sistemskog na lični nivo. O ovim narativi i borbi za socijalna prava razgovarao sam u Edit Vlogu pod nazivom „Ekonomski tigar“ sa Markom Vasiljevićem iz Inicijative A11.

Koji su to najčešći toksični i štetni narativi koji vladaju u našem društvu i na koji način se manifestuju?

Čini mi se da je najštetniji i ujedno najdominantniji narativ onaj koji govori o uzrocima siromaštva, tj. da su za siromaštvo odgovorni pojedinci – sami ljudi koji su se našli u siromaštvu. Da je to posledica nekih njihovih specifičnih osobina, da su slabije motivisani, da nemaju odgovarajuće kvalifikacije… To je fenomen individualizacije siromaštva i to je nešto što je, čini mi se, dominantan narativ o siromaštvu.

Sa statističkim podacima je prilično lako manipulisati da bi se dokazala određena teza, posebno kada je u pitanju ekonomija i brojke i terminologija koja nije uvek najjasnija. Tako istovremeno imamo informacije da se relativno siromaštvo smanjuje, ali i da je sve više ljudi u riziku od apsolutnog siromaštva. Šta zapravo siromaštvo i kako se ono manifestuje? Da li je to samo nedostatak materijalnih sredstava ili ima i druge manifestacije?

Kada govorimo o siromaštvu važno je da spomenemo i socijalnu isključenost koja predstavlja neku vrstu isključenosti iz života zajednice. Ona može da prethodi siromaštvu, odnosno biti uvod u siromaštvo, ali isto tako može ići i paralelno sa siromaštvom. Manifestacije siromaštva su prilično različite i različiti vidovi socijalne isključenosti mogu dovesti do siromaštva. Beskućništvo je jedno od najdrastičnijih oblika siromaštva i veliki broj ljudi živi u riziku od beskućništva i sve učestalijih prinudnih iseljenja. Pored statističkih podataka koji se odnose na prihode, potrošnju, zaposlenost i ostalo, važno je pomenuti i druge elemente – pored socijalne isključenosti tu je i politička isključenost, odnosno učešće ljudi u procesima političkog odlučivanja… Dakle, nije samo materijalni kapital nešto što je pokazatelj siromaštva, već mogu biti i drugi indikatori kao što je socijalni kapital, kulturni kapital itd. Ti pokazatelji nam mogu dati jasniju predstavu o siromaštvu. Naravno da je zadovoljenje osnovnih potreba kao što su hrana, odeća ili stanovanje nešto što je bazično, ali ne treba zanemariti ni ove oblike isključenosti koji mogu da doprinesu samom siromaštvu. Prekidanje socijalnih veza, različiti gubici, razvod, smrt člana porodice… sve su to faktori koji su povezani sa našim socijalnim vezama, koje mogu biti povezane sa dovođenjem u situaciju siromaštva.

Iako siromaštvo može svakome da se dogodi, ali postoje određene grupe gde je to češće i gde se za te grupe smatra da je to njihovo „prirodno stanje“ i nešto što su sami birali jer „vole da prose“ i „neće da rade“. Koje su grupe u Srbiji najugroženije?

Bojim se da neću uspeti da izlistam sve grupe u riziku od siromaštva, ili žive u samom siromaštvu. Iz mog iskustva, to su svakako Romi, osobe sa invaliditetom, ljudi koji imaju niska primanja – bilo da su penzioneri, ili rade za minimalnu zaradu, ili rade prekarne poslove koji su nesigurni i koje svakog trenutka mogu da izgube. To su grupe koje mi prve padaju na pamet.

Šta je u pozadini ovakvih narativa?

Kada govorimo o narativima da je to stvar nekakvih kulturnih karakteristika, to je sa jedne strane zapravo pokušaj da se izbegne politička odgovornost, da je to pitanje višestruke, dugogodišnje, sistemske diskriminacije određenih grupa u pristupu određenim pravima. Često se na pripadnike romske nacionalne manjine, naročito one koji primaju socijalnu pomoć, gleda kao na parazite koji imaju zavisnički odnos prema socijalnoj pomoći, koja nije dovoljna da se zadovoljne bazične životne potrebe, ali da je oslanjanje na nju nešto što ih odvraća od potrage za poslom. Potpuno se gubi iz vida da su to ljudi koji nemaju odgovarajuće kvalifikacije, koji su isključeni iz društva na različitim drugim poljima i da ljudi to ne bi birali kao opciju ukoliko bi im bila ponuđena prava alternativa. Ukoliko neko može da zaradi više novca i zadovolji potrebe svog domaćinstva ne bi se oslanjao na minimalnu socijalnu pomoć.

Postoji i onaj narativ o lažiranju podataka kako bi se dobila socijalna pomoć ili neka druga socijalna prava?

Ono što se ističe kao jedan od narativa je nešto što smo imali priliku da čujemo i od predsednice vlade je da pojedinci dolaze da podignu pomoć u nekakvim skupocenim automobilima, implicirajući da ljudi lažiraju podatke o materijalnom statusu. Međutim, broj onih ljudi koji zaista prikriva stvarne podatke je neuporedivo manji od onih koji prikrivaju podatke pokušavajući da izbegnu plaćanje poreza na imovinu ili neke druge prihode. To je jedan pokušaj da se zamene teze i da ljudi koji koriste svoje pravo – jer socijalna pomoć nije milostinja, već pravo – proglase društvenim parazitima, a ne žrtvama strukturnih prepreka koje postoje u društvu i koje su ih gurnule u siromaštvo i doprinele njihovoj socijalnoj isključenosti.

Kako bi se rešio ovaj problem donošen je u prošlosti niz mera, poput raseljavanja iz neformalnih naselja i slično, sa ciljem da se tim ljudima obezbede bolji uslovi života. Da li ove mere mogu imati i suprotan efekat od očekivanog?

Imamo primer ljudi koji su raseljeni iz naselja koje je postojalo na deponiji u Vinči. Neki od njih su tamo živeli više od trideset godina, istovremeno su živeli pored deponije i radili na deponiji. Nakon raseljavanja 2018. godine mnogi su ostali bez odgovarajućeg smeštaja, a neki su raseljeni u socijalne stanove gde su troškovi stanovanja izuzetno visoki i već imaju ogromne dugove – nekima je isključena struja, pokrenuti su postupci za prinudnu naplatu i slično. Ono što je meni upečatljivo iz razgovora sa njima jeste to da niko od njih, dok su živeli i radili u zaista nemogućim uslovima na deponiji u Vinči, nije bio korisnik socijalne pomoći. Onog trenutka kada im je onemogućen pristup deponiji i onemogućeno da rade, oni su prinuđeni da potraže socijalnu pomoć. Kada sam ih pitao da li su mogli da zadovolje svoje potrebe prodajući sekundarne sirovine oni kažu – da, u potpunosti, i nama tada nije bila potrebna socijalna pomoć. Ovo je primer kako određene politike i određene mere mogu ljude da gurnu još dublje u siromaštvo. Ja ne tvrdim da su uslovi života i rada na deponiji idealni, ali su bili takvi da ljudi nisu imali potrebu za socijalna davanja.


Ceo Edit vlog možete pogledati na Zoomer youtube kanalu

Nemanja Marinović
Kad ne uređuje tekstove, bistri politiku. Kad ne bistri politiku, bistri pop kulturu.

Komentari

Leave a reply

Molimo Vas, unesite komentar
Please enter your name here

Preporučujemo

Instagram

Jachim zoomira nedelju

Preporučujemo

Najnovije

GLEDAJ

Još