Karte na pregled!

Radni dan je trajao do 20h. Dobro sam i prošao, samo sam 11 sati bio u kancelariji. Bože moj, sigurnim korakom jurišao sam uz Dobračina ka trgu republike. Vreme je bilo predivno. Kiša je lila kao da cele godine nije padala. Mokar do gole kože, umoran i džangrizav poput čivave uspeo sam da se dogegam do stanice trolejbusa broj 29. Svašta čovek primeti dok čeka autobus. Gledam lica prolaznika, prazne izloge, krišom slušam tuđe razgovore. Osećam se kao da poznajem čitav Beograd. Na sekund mi se učini kao da nisam ljut. Taj sekund traje dugo- ceo jedan grad stane u njega.

Ali nedovoljno dugo da bih uspeo da saslušam i one koji se lažno predstavljaju kao ovaplođeni glas naroda.

Neki ljudi veruju da je na Početku celom svetu deljeno dobro i zlo, određivana sudbina i tako to. Ja verujem da je Srbe na početku predstavljao neki „narocki“ čovek, koji je pričao brzopleto, šaljivim tonom. Taj čovek je Bogu rekao da mi ne želimo puno, tek toliko da nam ne bude dosadno. I obavezno da možemo da biramo, jer mi Srbi odvajkada volimo izbore.

I tako i bi. Imamo izbor danas. Biramo da li ćemo uskočiti u Scilu ili Haribdu. A do Scile i Haribde imamo nebrojeno mnogo vrtloga i valova koje jedva savladamo, samo da bismo došli do sledećih. I tako svakih 4, 5, 100 godina.

Na kiši se ne suši, samo se kipi. Tako smo svi zajedno kipeli na stanici, horski ponavljajući reči Marka Vidojkovića kojih se cela Srbija gadi, ali potajno ponavlja kao mantru. Horskom orkestru se priključuju i solisti, vešti improvizatori. Tekst pesme se menja u skladu sa prilikom.

Sinoć sam imao priliku da prisustvujem „’odi (o) Vesiću“.

Odbijam da poverujem da je nemoguće organizovati javni prevoz u Beogradu. Zabranjeno je korišćenje izgovora poput: „Nemamo vozače, odlaze u kamarama!“

Ne odlaze, gospodo. Vi ste ih oterali. Toliko ste se beogradske krvi napili, da ste me doveli do situacije u kojoj saosećam i sa vozačima GSP-a. Malo mi fali da mi bude žao i taksista, pa Vi vidite. Konačno, stiže 29-ka. Zgužvamo se nas milion i 300 hiljada nekako i započinjemo Odiseju ka Medaku.

Nisam neka ljutibaba, već na Čuburi sam se odobrovoljio. Čitao sam neku dobru knjigu preko telefona, konverzaciju lakta neke bake i mog bubrega govorom tela sam počeo da doživljavam kao masažu. Sve je bilo u redu. A onda… Zadnja!
Auh, brzo stigosmo. Nije ovo tako loše. Izlazimo mi iz busa, ljudi su uglavnom bili u neverici.

Tek tad je usledio šok. (Foto) (Video)

Pa on je nas izbacio na Krstu.

Upoznali se mi, deca sa stanice Krst. Glasne žice, koje su bile pred pucanjem, odlučili smo da odmorimo, bar na neko vreme. Kiša je padala, a ja sam plakao za njom… za mojom 29-kom.

U jednom trenutku sam prestao čak i da razmišljam. Samo- ništa. Verovatno je sat vremena kasnije stigao ljubljeni trolejbus. Iz dogmatskog dremeža probudio me je povik:

„Karte na pregled!“

Recite mi sada iskreno, molim Vas. Da li biste Vi platili kartu?

Cover photo: pexels.com

Komentari

Leave a reply

Molimo Vas, unesite komentar
Please enter your name here

Preporučujemo

Instagram

Jachim zoomira nedelju

Preporučujemo

Najnovije

GLEDAJ

Još