Jelena Radivojević: Svako može da završi u redu za hranu

Aktivistkinja Solidarne kuhinje i novinarka Krika, Jelena Radivojević, gostovala je u emisiji Backstage, gde je crtajući autoportret otkrila da je u svom društvu zadužena za pite, iako najviše u Solidarnoj kuhinji voli da sprema pasulj. Zanimljivo je to da joj je omiljeni film – Balkanski špijun.

Zašto baš taj film?

Meni taj film savršeno opisuje mentalitet celog regiona. Stalno će neko da nas zezne, stalno mi nešto provaljujemo… Rečenica „Danice, Danice, kako si ti naivna“ je meni jedna od najboljih. Likovi su tako napisani da su arhetip, zauvek ćete imati sve te likove u igri“

Kako bi uporedila aktivizam u Srbiji i u regionu?

Nema mnogo razlike osim tema kojima se ljudi bave, u zavisnosti od razvijenosti društva u tom trenutku. Zato mala Greta može da se bavi klimatskim promenama i ekologijom, a ljudi u Srbiji se organizuju za krov nad glavom ili Solidarnu kuhinju ili neku drugu organizaciju koja se bavi nekim najosnovnijim ljudskim životnim potrebama. Tako da se u tome razlikuje i u nekim sredstvima koja se dobijaju, mada se osnovni aktivizam zasniva na učešću građana, ne toliko sa finansijama. Naravno, i u Berlinu ima beskućnika i time će se ljudi baviti, ali u Minhenu ih ima 16x manje i tu će sigurno biti druga tema.

Da li su u drugim državama ljudi aktivniji?

Mislim da i jesu i nisu. Bolji život možda više uljuljka, pa nema te reakcije, mada mislim da nema toliko veze sa nacionalnom državom, već sa nivoom svesti društva u kome si i ljudi koji mogu da se aktiviraju su uglavnom u nekim pozicijama koje su privilegovane, u odnosu na nekog drugog.

Da li temperament određenog naroda utiče na to koliko bunta u nekom narodu postoji?

To je stvar standarda. Onaj ko je u Norveškoj nema potrebe da ruši skupštinu jer zna da i na neki drugi način može da reši problem. Naravno da je agresivniji aktivizam u zemljama u kojima osnovne potrebe treba da se zadovolje i da su tu ljudi besniji. To jedno drugo uslovljava. Taj temperament je možda iz toga proistekao.

Da li mi u Srbiji nismo toliko aktivni koliko nam je loše?

Jeste. Ali to ima veze i sa tim što godinama slušamo priče svojih roditelja, koji su bili devedesetih na protestima i 2000e su smatrali da dolazi ta pravna država koju smo želeli i to se nije desilo i sve drugo oko čega su se aktivirali nije dalo rezultat koji su očekivali. Tu je pitanje da li su im očekivanja bila opravdana, ali se slažem da mora da postoji više solidarnosti i svesti kako je drugima.

Šta je bio okidač da se uključiš u priču Solidarne kuhinje?

Nije bilo nekog okidača. Drugar me je zvao i rekao – e, pokrećemo nešto i hteli smo da nam pomogneš oko nekog istraživanja, ali smo se setili da obožavaš da kuvaš – jel možeš? Mogu. I tako je to sve krenulo, to je bilo u vreme vanrednog stanja. Tada smo prvi put spremali krompir paprikaš. Tada je bilo mnogo intenzivnije, bilo nas je mnogo manje… Ceo život me prati to da se uvek iscimam za nešto što mislim da je okej i mislim da je strašno to da su ljudi gladni, a da ja mogu to da skuvam. Jedan obrok dnevno nije mnogo, ali sada posle godinu dana imamo prostor u medijima i prostor da pričamo o tome da je u pitanju sistemski problem i da kolektivi kao što je Solidarna kuhinja ne mogu da budu rešenje za taj problem.

Šta najbolje kuvaš i u čemu najviše uživaš?

Dugo sam odbijala da kuvam pasulj jer toliko luka treba iseći i onda sam kuvala pirinač i mislila da je to super, ali sam shvatila kad sam prvi put uzela da spremam pasulj da je to jedna šerpa i sve je u jednoj šerpi i ostaviš na šporeti, a sa pirinčem isprljam sve što postoji u mojoj kuhinji.

A teorija o pasulju?

Što je veća količina to je bolji! Mi imamo to pravilo da mi jedemo sve što smo spremili i time pokazujemo da to nije nešto za neke druge ljude, već podelimo svoj ručak sa nekim. I onda kad se skupi nas nekoliko, to bude najslađi pasulj. Bile su odlične i sarme koje smo spremali u januaru, moj tata je dovezao kazan i to je bilo dvesta i nešto sarmi, kao za svadbu neku.

Kako neko može da postane član vašeg kolektiva i da li mora da zna da kuva?

Ne moraš da znaš da kuvaš. Ali mnogi koji nisu znali da kuvaju su naučili uz pomoć nekoga ko ume. I nama su mnogo pomogli jer nismo znali kako se kuva nešto u loncu od 30 kila. Ali svako može da nam pomogne. Mi pošaljemo i recept i namirnice stignu i šerpe i onaj ko kuva – on samo kuva. Takođe, neko može da se prijavi da bude vozač i postoje ljudi koje zovemo „terenci“ koji su na licu mesta i dele tu hranu tri puta nedeljno. Neki ljudi doniraju novac ili namirnice. Mi preferiramo u novcu zbog skladištenja da to ne propada jer ljudi žele da kupe što više, a mi nemamo te kapacitete spremanja. Mi to podelimo dalje, ali uvek kažemo da su zapravo bolje manje količine.  Bila je akcija, neki čovek je video da neki privrednik iz Arilja ne može da proda 42 tone domaćeg krompira jer država nema nikakav regulisan plan otkupa nego samo uvozi strani krompir i on je rešio da dovezu jedan kamion u Novi Sad, a cena je bila 10 dinara kilogram i oni su prodali sve čoveku. Nešto se otkupilo za kuhinje kao što je solidarna i druge, deo novca je otišao za decu koja se leče SMS-ovima i pokazalo se šta se može kad se ljudi aktiviraju. Taj čovek je bio solidaran sa tom porodicom jer je znao da će oni ostati bez prihoda, a svi su bili na dobitku, niko ništa nije izgubio tom akcijom. I mi smo dobili tada dve tone krompira i znali smo da to ne bi potrošili ni za godinu dana i to je odmah distribuirano u neformalna naselja. Sve što dobijamo, a ne možemo da iskoristimo, trudimo se da distribuiramo što dalje.

Koliko imate članova?

Ima oko 200 aktivnih ljudi. Svi smo u Beogradu jer nemamo kapacitet da koordinišemo taj rad jer smo se samoorganizovali na licu mesta, ali je ideja da se širi ta ideja samoorganizovanja i solidarnosti i da ljudi to isto mogu da urade u svom gradu. Ima u Novom Sadu, Somboru, Subotici, ne istim kapacitetom, ali ima. Iako nas ljudi zovu i kažu dođite u Kraljevo i mi zaista želimo da to bude mreža i da možemo da odemo negde, ali ljudi moraju da shvate da mi ne možemo da organizujemo nekog u Kraljevu da kuva za svoje komšije, već to treba da se decentralizuje i da se svako organizuje na lokalu.

Koja je najveća prepreka sa kojom si se susrela?

Tokom faksa postojao je Inex film koji je bio na putu za Karaburmu i Višnjicu. To je bio skvot, na kraju se ispostavilo da je privatno vlasništvu, ali je u međuvremenu tu nastao kolektiv, isto ni iz čega kao i Solidarna kuhinja i pravili smo vrtić za decu iz romskog naselja preko puta jer oni nemaju dokumenta i nemaju mogućnost da idu u vrtić. Niko od nas nije bio stručan u tom polju i nismo tako ni prikazali roditeljima, mi smo išli od vrata do vrata i skupili smo se i to je bila razmena iskustva – ja sam naučila da založim vatru u peći, a ja njih da broje. Tada sam bila stalno u kontaktu sa ljudima koji žive u za mene nezamislivim uslovima, naravno ne svojom voljom i nekako sam oguglala na to – imala sam čizme za naselje, iako mi je to prvi put bilo strašno da imam posebne čizme za odlazak tamo, ali moraš. I dugo sam odbijala da idem na teren gde se delila hrana za Solidarnu kuhinju, delila sam maske i dezinfekciju ruku i kažem – „Dobar dan“ i pomislim – „kakav dobar dan, ti ljudi stoje u redu“, a većina tih ljudi je bila raspoloženija od mene. Tu ima ljudi sa različitim problemima i različitim psihičkim stanjima i ništa tu nisu cvetale ruže, ali nisam ni primetila koliko me je potreslo dok se sve nije završilo. Tad mi je taj drug rekao – jel si dobro – i tad sam shvatila da uopšte nisam dobro i da zapravo moram što češće da idem na teren i da ne smem da se toliko iznenadim, da sebi potiskujem da sam na poziciji privilegije.

To je kao neki udarac realnosti?

Ja sam se osetila strašno jer sam mogla da kuvam, ali da ne razmišljam o tome – zašto. To mi nije bila prepreka, već trenutak da se ponovo osvestim koliko je potrebno to.

Koliko su glad i siromaštvo prisutni?

Tačne brojke nemam u glavi, ali samo broj ljudi koji živi na ulici u Beogradu se procenjuje na pet hiljada ljudi. To su samo ljudi koji žive na ulici, a ne i ljudi koji žive u neuslovnim prostorima – podrumima, skladištima, napuštenim zgradama… to su hiljade i hiljade ljudi samo u Beogradu. Kad je počela korona osam meseci su bila zatvorena svratišta, niko nov u njih nije mogao da uđe, a kriza je bila sve veća i ljudi su ostajali bez posla. Zato stalno ponavljamo da svako može da završi u tom redu za hranu i mi nismo humani, nego solidarni sa osobom koja je do juče živela normalan život – to su najčešće ljudi koji su imali povrede na radu i više neko neće da ih zaposli, koji su ostali bez sezonskih poslova zbog korone ili smanjenja potrebe za takvim radnicima. Dovoljno je da ostane bez dve kirije i da nemate nikakvu potporu iza sebe i vrlo verovatno nećete dobro da završite jer ne postoji nikakav sistem podrške. Centri za socijalni rad bi trebalo da omogućavaju da ljudi bez adrese dobijaju lična dokumenta. Nas zovu da komentarišemo zakon o socijalnim kartama, a pričamo o ljudima koji nemaju ni ličnu kartu i ne postoje u sistemu. To su ljudi koji su apsolutno najugroženiji jer nemaju pravo ni na medicinsku zaštitu, ni na jedan vid podrške, a tu ubrajamo i psihološku podršku jer mnogo ljudi je na ulici zbog nekih psiholoških problema. Oni su odbačeni od zajednice, a sistem ih nije zbrinuo, tako da su tu zakazali i društvo i institucije. Svake godine je sve veći rast ljudi koji žive na egzistenciji siromaštva, a to zapravo nije egzistencija.

Da li su migranti koristili Solidarnu kuhinju i da li ste imali neke prepreke?

Migranti nisu dolazili, ne zato što je zabranjeno ili ne želimo, već nemaju tu potrebu. Oni koji su tu imaju neka sredstva, a postoji No name kitchen koji radi u Šidu i deli po šumama hranu migrantima koji nisu u kampovima. Ali kada je njihov kombi kamenovan, mi smo to podelili solidarni sa tim što rade, ali bilo je desetine komentara ljudi koji su prestali da prate i cene rad Solidarne kuhinje jer je to podržano. Mi smo svima odgovorili – samo izvolite, ne delimo iste vrednosti, slobodno nas otpratite. Ako pratite razliku u solidarnosti sa belim, crnim, žutim čovekom ili po bilo kom drugom osnovu vi ne razumete šta radimo i zapravo i nemamo podršku.

Kako određujete prioritete ko treba da dobije podršku?

Za razliku od Narodne kuhinje gde postoji proces prijavljivanja i odobravanja, Solidarna kuhinja je otvorena za svakoga ko stane u red po tu hranu. To je svake srede, subote i nedelje u 16h kod Vukovog spomenika. Mi uvek dođemo sa više obroka jer sve više ljudi dolazi, ali nikad se nije desilo da ljudi ostanu bez ručka po koji su došli. Sve što pretekne mi vozimo u neformalno naselje u Makišu. Tokom vanrednog stanja smo pokušali da šaljemo pakete pomoći, ali je to za nas neizvodljivo.

Kako voliš da provodiš slobodno vreme?

Volim da kuvam (smeh). Uglavnom se okupljamo, kuvamo, idemo u prirodu. Imam dva psa, pa je i to način na koji provodim vreme. Priroda mi sve više znači, da sedim na ćebetu i igram karte – sasvim dovoljno, ako smo u nekoj šumici i ne čuje se automobil.  


Celu emisiju Backstage možete pogledati na našem youtube kanalu

Nemanja Marinović
Kad ne uređuje tekstove, bistri politiku. Kad ne bistri politiku, bistri pop kulturu.

Komentari

Leave a reply

Molimo Vas, unesite komentar
Please enter your name here

Preporučujemo

Instagram

Jachim zoomira nedelju

Preporučujemo

Najnovije

GLEDAJ

Još