Jasmina Palić: Deca su kao glina na kojoj svi pomalo radimo

Druga sagovornica Jane Šarić u podkastu Edit – Nevidljivi F, bila je pedagoškinja Jasmina Palić, koja u karijeri ima bogato iskustvo rada sa mladima u okviru školskog sistema. Palić je podelila svoja iskustva i najteže, ali i najlepše, situacije sa kojima se susrela u svom dugogodišnjem radu.

Kada ste shvatili da je potrebno da se školsko osoblje aktivnije uključi u brigu o mentalnom zdravlju mladih?

Čim sam počela da radim. Mnogi učenici su dolazili kod mene „po kazni“, kad nešto urade na času ili imaju veliki broj izostanaka ili jedinica, pa ih pošalju kod mene na razgovor. Ono što sam naučila za ove godine koliko radim u školi je da iza svakog problema postoji neka priča koja je jako velika i ni roditelji, ni društvo, ni škola, se ne bave tim problemima. A oni mogu da budu jako opasni i da odu u nekom neželjenom pravcu.

Pomenuli ste jako važnu stvar – slali su mi učenike po kazni. To je ta ozloglašena PP služba u školi. Kako to da promenimo? Da li to nužno mora biti „po kazni“?

Ja radim u srednjoj stručnoj školi gde su deca malo starija i radim na tome da kada prvi put dođu to ne bude neprijatno. Ako žele da pričaju – pričaju. Ako žele da ćute – ćute. Želim da moja kancelarija bude sigurno okruženje gde mogu uvek da dođu kad im je loše i kad im je teško. Prvi put budu jako zatvoreni, drugi put se malo opuste, pričamo o nekim nebitnim stvarima i vremenom se nauči to kako da ih otvorimo i da oni osete potrebu da pričaju o stvarnim problemima. I vraćaju se. Mi nismo tu da ih kaznimo, ili da budemo hladne prema njima, možda je u nekim školama tako, ali nama je svako dete bitno i želimo da maksimalno pomognemo da se osećaju bezbedno i da mogu da nam kažu najmračnije stvari koje ih muče i tište i zbog čega se loše osećaju.

Da li učenici i učenice znaju da prepoznaju kad im je loše?

Zavisi. Pre svega od uzrasta. Kod nas je najkritičnija druga godina, kad su se već uklopili, ali se vidi veliki problem, a to je nesigurnost i traženje – ko sam, šta sam, gde sam… i nije im lako ako nemaju sa kim da popričaju. To može da bude jako pogubno jer u većini kolege, bar 60% kolega, imaju razumevanja i razgovaraju sa decom, ali imamo kolege koji smatraju da deca imaju roditelje i da sve potiče iz kuće i da taj bunt i nezadovoljstvo treba da se reši u kući, a ne u školi i onda budu dodatno kažnjeni u školi. Tu nastaje veliki sukob između mene i kolega, ali uvek sam na strani deteta.

Ovde je možda jako važna poruka da je škola ne samo obrazovna, već i vaspitna institucija jer to jesu velike promene, kada se dođe u školu, a prethodno su bili centar svoje porodice.

Ali bez obzira da li su bili najpopularniji ili najvoljeniji, sva deca imaju jednu jedinstvenu crtu – svako od njih kad dođe kod mene je nesiguran. Ne zna ko je, šta je, gde je, traži se. U bilo kom smislu – u porodici, seksualno, u društvu. Svako od njih je nesiguran. Deca koja su jako popularna, kod mene su nesigurna deca sa sto i jednim pitanjem „šta ako?“ koje nemaju gde da postave. To se vremenom menja, u trećem – četvrtom razredu. Deca su kao glina, malo ih oblikuje porodica, pa društvo, dečko ili devojka… tek oko devetnaeste godine se može videti neki oblik, do tada su kao glina na kojoj svi pomalo radimo.

Kako se oni osećaju kad znaju da imaju gde da otvoreno govore o tome?

To je individualno. Ja sam imala devojčicu sa kojom sam radila i kojoj je bilo potrebno samo da sedi i ćuti. Ja je pustim, ona bude pola sata kod mene, kaže da neće da izađem iz kancelarije, nego sedimo i ćutimo. I ona posle kaže „hvala Vam“ i ode. I ja znam da se ona sredila sa svojim mislima. Problem je što mnogo roditelji ne rade sa svojom decom, dođu i kažu – ja sam sve uradio/la, sad je sve na vama. To je jako ružno prebacivanje odgovornosti i smatram da je i tim roditeljima potrebna edukacija kako da postupaju sa takvom decom.

Organizovala sam, zajedno sa inspektorima iz „dvadeset devetog“, predavanja na koja su dolazili inspektori sa uzorcima droge. To je bilo samo za roditelje i imali su priliku da pogledaju kako to izgleda i prepoznaju ako nađu kod deteta, pričali smo kako se ponašaju deca kad su pod dejstvom narkotika, šta treba uraditi ako se nađu žvake, rizle i slično. Predavanja su bila jako dobra i roditelji su bili jako zahvalni što su mogli da vide kako izgledaju te bombonice sa Miki Mausom i likovima iz crtanog filma, mogli su da vide od heroina do marihuane sve kako izgleda i kako se deca ponašaju pod dejstvom bilo koje droge.

Da li je to najveća opasnost za mlade?

Ne. Ono što mene plaši i što je opasnije od svega toga je neka bezvoljnost kod dece, koja prelazi u neku depresiju. Oni završe srednju školu i imaju neku pripadnost, a onda upišu fakultet, neki završe, neki negde stanu. I nije problem što mnoga deca odlaze van Srbije, već što mnoga deca reše da izvrše suicid jer ne pričaju, zatvoreni su. Ne mogu da nađem tačne podatke jer niko neće da ih istakne, ali mislim da je trenutno to najveći problem to što imamo najveću stopu suicida, dva puta ili tri puta više u Srbiji nego u celoj Evropi. I niko ne priča o tome. Deca nemaju sa kim da razgovaraju o takvim stvarima. To nije samo jedan razgovor, to je podrška porodice, podrška sistema. Imamo Paunovu, gde odlično rade i veliki su stručnjaci, ali tu su deca koja su imala neku vrstu zavisnosti, od droge, kocke ili alkohola. I imamo Palmotićevu gde mnogi neće da odu jer „to je bolnica, zadržaće me, čeka se, zakaže se jednom u mesec dana“. Ne znam kakva je situacija sa SOS telefonom i da li se deca javljaju kad im je teško, tu informaciju nemam, ali znam lične primere gde mladi ljudi, od 17-24 godine, shvate da nemaju razloga da žive i urade sebi nešto. O tome se ne priča i to je jako tužno. Radila sam na tome i uradila sam strategiju kako bi mogao da se napravi centar gde bi to bilo sve na jednom mestu, da ne moraju da lutaju, čekaju, traže uput i zakazuju nego na jednom mestu da se edukuju i deca kroz razgovore, pojedinačne i grupne, ali i roditelji. Kad se tako velika stvar desi tu pate i roditelji, brat, sestra, čitava porodica, drugari. To je jako alarmantna stvar. Nažalost imala sam četiri slučajeva, što meni bliskih ljudi, što deca koja su dolazila kod mene i završili fakultete i onda čuješ da to urade. I to je poražavajuće za ovu državu.

Mediji to prenose dosta senzacionalistički, uvredljivo, tako da dosta šteti ne samo porodici koja je pretrpela ogroman gubitak, celoj zajednici te osobe, već i svima koji razmišljaju o tome i misle da su sami na svetu i nemaju kome da se obrate. Drugi problem je što ne razumeju kako birokratija funkcioniše. Šta se tada dešava?

Oni odustaju. Misle da nema ko da im pomogne, ne razumeju zašto treba da čekaju mesec dana. Imala sam nekoliko slučajeva. Devojčica nije pila lekove, ali je imala veliki problem, ne mogu reći šta je, ali je bilo očigledno. Roditelji su živeli van Beograda i kad je bila neka završna žurka, da li je popila malo alkohola – ali bilo je strašno ponašanje. Zvali smo roditelje, rekli su da ne mogu da dođu jer su stari i direktor je rekao da moram ja da je vodim sa Hitnom u Lazu. Mi smo otišli, primila nas je divna doktorka, ali ona je rekla da neće da ostane, ja sam morala da je ubedim da ostane. Bila je tu nekoliko meseci, dobila lekove, izašla i nikad nije ponovo razgovarala sa mnom, ali znam da je to bila dobra odluka i da sam to morala da uradim.

bila sam vođa puta na ekskurziji u Pragu. U stručnim školama potrebno je da se dobije lekarsko uverenje da je dete zdravo i da može da pohađa školu. I sem toga nemamo nikakve informacije. Ispostavilo se da je jedno dete pod teškim lekovima, ima šizofreniju. ona je Ustala i nije popila lekove znajući da će da pije na ekskurziji. Niko nas nije obavestio. Zamolila sam razrednu da se ne odvaja od nje, pozvala sam roditelje da odmah dođu u Prag po dete. Došli su i moje prvo pitanje je bilo zašto nas nisu obavestili, kažu – nisu znali da će biti takav problem. Posle sedam dana, kod kuće, devojčica je pokušala da se ubije. Zamislite da imate odgovornost za sto učenika i imate takvo dete o kome ne znate ništa. A roditelji su zdravstveni radnici koji rade na fakultetu.

Oni moraju da znaju da treba da vas obaveste, da farmakoterapija ne sme da se naglo prekida i da bilo kakav problem da je – zajednica mora da pruži podršku. Susrela sam se mnogo priča mentalnih bolesti koje su zahtevale hospitalizaciju i mladih koji su odlazili u psihijatrijske bolnice i delili iskustva odatle i da su to divni ljudi koji tamo rade i da nije smak sveta i da je to nekad najbolje rešenje.

Nekad jeste najbolje rešenje. Imali smo i situaciju maturanta gde roditelji nisu hteli da priznaju da dete ima problem i incident se dogodio u mojoj smeni – on je skočio i davio drugaricu. Odmah smo reagovali, pozvala sam hitnu, devojčica je bila preplašena i istraumirana i preplašena. Iz Hitne su mi rekli da moram da zovem policiju. To je najteži deo, on je plakao i rekao da mu je žao. Zvala sam roditelje i pitali su me da li mogu nekako da izbegnu, kao što su uvek do sad, da odvedu dete u neku psihijatrijsku ustanovu i lekar ih Hitne je rekao ne. Obavestila sam policiju, odveli su ga u Lazu i dete je dobilo lekove da može da funkcioniše normalno. Roditelje je bilo sramota da imaju takvo dete i krili su to i došlo je do takvog incidenta.

Ovaj primer je takođe tračak nade da kad se pruži podrška može da se vidi svetlo na kraju tunela?

Nije dovoljno. Malo ljudi to radi. Imamo kolege koji neće da pošalju decu iz svog odeljenja, obaveste nas tek kad dođe do velikog incidenta. Ima dosta dobrih kolega koji hoće da popričaju sa decom i koja im pomažu, ali i drugačije kolege. Recimo profesorka matematike je dala detetu jedinicu za avgust, a dete ima težak oblik kancera i treba da ide na lečenje preko leta. Ja sam tu reagovala previše emotivno i zamerili su mi to, mislila sam da ću dobiti otkaz, ali mučiti to dete matematikom je van pameti. Svesno sam to uradila, možda sam bila malo grublja prema koleginici, ali morala sam odreagujem. Devojčica je dobila dvojku, završila je školu, strah me je da pitam šta se dešava sa njom i da li je među živima.

Koje su vaše najveće pobede? Na šta ste najviše ponosni što ste uradili za mlade ljude?

Jako ima puno lepih stvari i jako puno pobeda. Možda ne odmah, decu je sramota da dođu i da se pozdrave kad napuste školu jer ipak znam mnogo toga o njima, njihovom stanju, porodici… ali najveća pobeda mi je kada dođu posle godinu ili dve, zagrle me i zahvale se što sam im promenila život. Sećaju se svih mojih rečenica. Nema ništa lepše od toga i ništa što te više ispuni nego kad vidite dete koje je bilo slomljeno, a sad studira, ima devojku ili momka i živi svoj život. To je moja najveća nagrada i najveći uspeh.


CEO EDIT PODKAST MOŽETE PRESLUŠATI NA ZOOMER PLATFORMI

Nemanja Marinović
Kad ne uređuje tekstove, bistri politiku. Kad ne bistri politiku, bistri pop kulturu.

Komentari

Leave a reply

Molimo Vas, unesite komentar
Please enter your name here

Preporučujemo

Instagram

Jachim zoomira nedelju

Preporučujemo

Najnovije

GLEDAJ

Još