Jana Danilović: Street art nije muški svet

Umetnice iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Republike Srbije, Hrvatske i Francuske su vikend provele oslikavajući zidove Dorćol Platza u okviru „All girls, all green festivala”. U emisiji Zoomer NOW Sofija Dimitrijević je ispratila festival, a jedna od sagovornica bila joj je i poznata beogradska umetnica Jana Danilović.

Za početak Jano, predstavi nam se i reci nešto o sebi u tri-četiri reči?

Tri četiri reči je malo za toliku količinu informacija, ali evo ukratko. Bavim se muralom i street art-om i jedna sam od učesnica ovog festivala

Kada se govori o street art-u, koliko se on razlikuje od neke generalne percepcije galerijske umetnosti?

Ne razlikuje se potpuno, zavisi od senzibiliteta. Nekim ljudima ne prija da slikaju ili crtaju pred pogledima nasumičnih ljudi na ulici, a nekima je, naprotiv, to omiljeni deo. Meni je to omiljeni deo i ono što ja doživljavam kao najveću fundamentalnu razliku između galerijske i prakse u javnom prostoru jeste što galerijska praksa zahteva da publika sa razlogom dođe da obiđe i vidi to što je izloženo, dok kod street art-a i murala to nije slučaj jer ljudi nasumično prođu i zastanu da vide. Meni se taj deo gde svako može nasumično postati publika dopada, jer se na taj način može zainteresovati ne samo za rad tog umetnika, već konkretno za celu tu temu, što mi je najvažnije u street art-u i muralizmu.”

Kada si pomenula publiku, kakvi su komentari? Da li ti prilaze, da li se interesuju za to što radiš?

Zanimljivo je to što je nešto tebi uobičajeno dok radiš, kao što je slikanje ili crtanje, onom drugom potpuno egzotično i interesantno na neki način, pa podstiče da na neki način želiš da učestvuješ, komentarom ili kritikom. Čak i kada je to u nekom negativnom kontekstu opet pokrene neki razgovor do koga inače ne bi došlo. U principu, u najvećem broju slučajeva komentari su pozitivni, ali je strašno zanimljivo da su to ljudi koji nisu u toj praksi, koji nisu senzibilisani na tu vrstu nadražaja iz spoljnog sveta. Prosto je zanimljivo gledati kako se kroz godine njihova percepcija bilo čega što se dešava na ulici menja i to u jako afirmativnom pravcu.

Kada govorimo generalno o temama i motivima, šta tebe inspiriše?

Rekla bih da je ovo vrlo egzotičan izlet u odnosu na moj rad, budući da se obično jako retko bavim portretom, što mi je bilo jako interesantno sada za rad, s obzirom na to da su sve učesnice portretistkinje. Najčešći motiv koji se nalazi u mojim radovima je ptica, u raznim kontekstima, koju koristim kao metaforu za razne stvari. Kroz nju pričam neku priču, pravim narativ koji se menja kroz godine, ali je vezan za trenutak i ono što u tom momentu radim, ali se sklapa u određenu celinu.

Da li postoji neki tvoj rad koji bi izdvojila, koji ti je najdraži, pored kog zastaneš?

To se menja. Postoje radovi pored kojih ne zastanem, neki od najdražih nisu u Beogradu, pa nemam priliku da ih viđam jako često. Društvene mreže menjaju to, pa postoji umrežavanje i pronalaženje sličnih vama. 

Kada govorimo o street art-u imaš li neke domaće ili strane umetnike koji te inspirišu ili čiji ti je rad posebno drag?

Naravno, niko i ništa ne funkcioniše u vakuumu. Kada te ovako neko pita ko ti je omiljeni, nije lako reći na prvu, ali meni su recimo interesantni oni koji su stilski bliski onome što ja radim. Koji podsećaju na ono što ja radim, poput Hjura, Blua. Način na koji oni savladavaju prostor, na koji oni šalju poruku, koji je potpuno različit od mog. To ti je ono što kažeš – e ovako ja želim kad porastem, samo na svoj način.

Pominjala su društvene mreže i sav taj koncept koje one donose. Šta tebi one donose?

Društvene mreže su jako važne za globalni street art, jer su to stvari koje prebrzo nestaju iz nekog urbanog prostora, ali ovako ostaju jer možeš da vidiš nešto što se desilo u nekom delu sveta, pa te dodatno inspiriše. Ipak, po mom mišljenu je pogrešno da taj utisak o samom street art-u crpimo sa društvenih mreža, jer je ono što je najvažnije kod njega upravo ulica. Meni je doneo malo muke, s obzirom na to da moram svoje radove da postavljam u nekim pravilnim vremenskim intervalima, ali ipak moj rad postane vidljiv nekim ljudima koji se ne kreću Beogradom i gradovima u kojima sam crtala. U tom smislu povezivanja ljudi i tom da tvoj rad putuje dalje, to je plus.

Za kraj, šta bi poručila mladima koji žele da se bave street art-om?

Svakako bih ih ohrabila. Pritom, background iz kog ja izlazim, vezano za ovo, je potpuno štreberski, jer je moje obrazovanje što se tiče umetnosti bilo potpuno klasično. A opet ovo što radim je neklasično školski. Mislim da je tačka iz koje polaziš nešto što te determiniše, školica nije nešto trajno, niti sme da te sputa, ako imaš ambicije i trud kao nešto što je najvažnije. Naravno da je ohrabrenje jedino što mogu da izgovorim, pogotovo u kontekstu devojaka koje su ređe u ovome, jer se upravo taj street art svet percipira kao nešto muško, opasno i egzotično, što je pogrešno. Upravo ovaj skup govori da to nije tako, da ima mesta za žene na zidovima. Ohrabrenje je za devojčice.


Celu Zoomer Now emisiju sa Janom Danilović možete pogledati na našem youtube kanalu

Komentari

Leave a reply

Molimo Vas, unesite komentar
Please enter your name here

Preporučujemo

Instagram

Jachim zoomira nedelju

Preporučujemo

Najnovije

GLEDAJ

Još