Jaćimović: Ljudi u Srebrenici su solidarni i divni

U nedelju je obeležena još jedna godišnjica od jednog od najstrašnijih zločina koji se dogodio na našim prostorima. Četvrtina veka je prošla i nalazimo se u Srebrenici zato što je važno da kao mladi ljudi koji imaju mogućnost da kreiraju budućnost, ako već ne mogu da promene prošlost, pričamo o tome i razgovaramo. Moja današnja sagovornica je Jelena Jaćimović koja je ove godine u okviru programa otvorila izložbu svojih radova.

Reci nam malo više o izložbi i procesu istraživanja koji si prošla?

Ova izložba se bavi pričama i sećanjima o genocidu u Srebrenici. Genocid kao takav se često negira ili redefiniše kao nešto drugo, ali je jako važno naglasiti da je to i na osnovu presude i svega ostalog što je doneseno definisano kao genocid. To je najveći genocid nakon Drugog svetskog rata koji je počinjen na ovim prostorima. Tokom prethodne dve godine sam se bavila istraživanjem arhive Haškog tribunala i dokaznog materijala, u saradnji sa Fondom za humanitarno pravo, što zvuči malo dosadno mladima, ali nije. Meni je jako važno bilo da, kao osoba koja nema tu pozadinu nekoga ko je studirao istoriju ili pravo, sagledam stvari iz nekog drugog ugla. Kao ilustratorka, umetnica i aktivistkinja bilo mi je važno da te priče ispričam autentično i da predstavim sve te živote koji su uništeni i one koji su i dalje tu među nama realno i takvim kakvi jesu. Tako da sam koristila rečenice iz dokaznih materijala koji se nalazi u arhivama Haškog tribunala, ali i onog koji Memorijalni centar reprodukuje već godinama unazad, a tu su svedočenja majki i svih onih koji su preživeli.

Koliko si zadovoljna konačnim produktom istraživanja i kakvi su ti utisci kada si videla izložbu?

U Memorijalnom centru se sada mogu dešavati izložbe zato što je prostor malo zaštićeniji, dešavaju se promene i prostor se renovira i suživot sa ostalim autorima i autorkama koji se bave genocidom u Srebrenici je jako bitan. To nije samo tema genocida u Srebrenici, već i povezivanje sa Sarajevom i sa ostalim načinima na koje ljudi mogu da se nose sa svom tom patnjom, ali opet kroz gledanje u budućnost. Meni je lično bilo jako važno što sam svoje radove okačila na zidove memorijalnog centra, ali takođe mi je i tužno što sam jedina osoba iz Srbije koja je ove godine došla da izlaže i jedina osoba iz Srbije koja je ovoliko mlada. Žao mi je što se mladi ljudi ne osećaju ohrabreno da dođu i da učestvuju u programima jer se uopšte ne radi o krivljenju bilo koga, već o tome da možemo da prihvatimo neke stvari, naučimo i nastavimo dalje. Kao što je bilo sa Holokaustom, genocidom nad Jermenima i drugim stvarima. Mislim da mladi mogu mnogo toga da nauče, to je ste malo mračno, ali je važno.

bilo mi je važno da te priče ispričam autentično i da predstavim sve te živote koji su uništeni i one koji su i dalje tu među nama realno i takvim kakvi jesu

Pored tvoje izložbe, koje bi još programe izdvojila kao tebi lično najvažnije?

I ove godine je sve divno, ali prošle godine je bio slikar Safet Zec, koji je inače jako poznat po portretima majki i žrtava ratova sa ovih prostora. On je možda nepoznat u Srbiji, ali je predivan umetnik koji slika na ogromnim formatima i vrlo je realan, ekpresivan i preporučujem mladima da vide to. Ja na njega gledam kao na Rembranta našeg doba koji ne slika ulje na platnu, već slika na novinama ili nekom platnu koje on sam lepi i zaštićuje i jako je to zanimljivo videti uživo. A ove godine su se tu nalazile fotografije koje su nastale za vreme opsade Sarajeve, zatim fotografije koje prikazuju prazne kuće – to je izložba „Duh doma“ koja mi je jako važna, tu je izložba Memorijalnog centra koja se bavi oralnom istorijom i tu su priče svih onih koji su mogli da govore o genocidu u Srebrenici iz svog ličnog ugla, svojim rečima. To je snimljeno prošle godine i biće dostupno i digitalno.

Da se okrenemo malo vedrijim temama, iako povod nije vedra tema. Kakvi su tvoji utisci o samoj Srebrenici? U javnom diskursu postoji taj pogled na Srebrenicu kao na prostor koji je stao u vremenu i ne daje se mogućnost da se život vrati u Srebrenicu i normalno razvija. Kakav je tvoj utisak, kakva je danas Srebrenica?

Znam žene koje ovde žive i rade kroz razne aktivističke sfere, saznali smo ove godine da postoji i muzička škola gde deca mogu biti ceo dan, ne samo da sviraju i pevaju, već i da se druže, jedu i borave po ceo dan. Imaju moto klub, koji je ove godine opet došao iz raznih zemalja kada je došao Marš mira u Srebrenicu. Ovde su ljudi jako solidarni i divni, bar oni koje ja znam, i trude se nekako da žive i u tom periodu između jedanaestog i jedanaestog. Jako je bitno upoznavati ljude i ja ne mogu da govorim koliko je njima verovatno teško, ali mi je drago što sam ih upoznala i što verujem da uvek mogu da se vratim ovde i što znam da neko ipak ovde živi, iako ih je jako malo. Treba ohrabrivati ljude da se vraćaju. Ovde deca imaju i svoj fudbalski klub i razne stvari i zaista postoji neka energija. Ali oni ljudi koji su na vlasti i koji imaju moć ne daju im dovoljno prostora, način da se zaposle i podstrek da napreduju. Oni sve to urade sami i to mi je jako tužno jer ne znam koliko će taj njihov entuzijazam da traje.

Ovde su ljudi jako solidarni i divni i trude se nekako da žive i u tom periodu između jedanaestog i jedanaestog.

Za kraj, šta je tvoja poruka mladima u regionu?

Poručila bih mladima da nikad ne slušaju svoje roditelje – ni babu, ni dedu, ni majku, ni oca – da putuju svuda, tamo gde im govore da ne može i ne sme – uvek može i uvek sme. Uvek možeš nekog da upoznaš, samo treba biti otvoren, prijavljivati se na sve moguće konkurse, radne akcije, prakse, kampove… Sad imaju i Erasmuse i mnoge stvari koje mi nismo imali. Poruka je da putuju i upoznaju ljude.

Ceo prilog iz Srebrenice možete pogledati na našem youtube kanalu

Nemanja Marinović
Kad ne uređuje tekstove, bistri politiku. Kad ne bistri politiku, bistri pop kulturu.

Komentari

Leave a reply

Molimo Vas, unesite komentar
Please enter your name here

Preporučujemo

Instagram

Jachim zoomira nedelju

Preporučujemo

Najnovije

GLEDAJ

Još