Hristina Piskulidis: Ling Long je grubo prekšrio ustav Srbije

Prošle nedelje imali smo priliku da doživimo novo razočarenje u našu državu. Šira javnost saznala je za upitan status i slučaj oko 500 vijetnamskih radnika koji su po svemu sudeći maltene prokrijumčareni u ovu državu i primorani da rade u apsolutno nehumanim uslovima na izgradnji fabrike Ling Long u Zrenjaninu. Moja gošća u emisiji Zoomer Now koja se emitovala 18.11 bila je Hristina Piskulidis, predstavnica nevladine organizacije Astra, inače organizacije koja se već 20 godina bori protiv trgovine robljem.

Ling Long je već duže vreme pod lupom javnosti,  iz 1001. razloga. Možda baš zato mi i nije bilo jasno šta se događa onda kada se ova bura, ova lavina pokrenula pre nekoliko dana. Da li možete da nas uputite u dešavanja koja su sada aktuelna?

Ovi radnici su stigli još u aprilu prošle godine. Ovo je po svemu sudeći, imajući u vidu iskustvo Astre koja se ovakvim stvarima bavi već 20 godina, trgovina ljudima sa ciljem radne eksploatacije. Ovo je najgrublje kršenje ljudskih i radnih prava. Definicija koju je postavila Međunarodna organizacija rada nam govori da je do radne eksploatacije došlo onda kada obavljate posao na koji niste pristali, pod uslovima na koje niste pristali i onda kada taj posao ne možete napustiti svojom voljom. Kada sa tim saznanjem sagledamo ovaj slučaj, uviđamo da su ovi radnici regrutovani od strane 10-ak vijetnamskih agencija za posredovanje pri zaposlenju. Informacije koje su oni dobili pri zaposlenju nalagale su da će raditi u avio-industriji i proizvodnji nekih delova, a ovde ih je zateklo radno mesto na građevini. Obećana im je plata od oko 700 dolara i po dolasku u Srbiju sklopili su ugovor na engleskom koji je njima gotovo u potpunosti stran. U celom kampu postoje jedna ili dve osobe koje imaju tek osnovno poznavanje engleskog jezika. Sklopili su ugovor sa kineskom firmom koja ima predstavništvo u Beogradu. U tim ugovorima postoje stavke koje su vrlo diskutabilne koje se tiču radnog vremena i ispunjavanja radnih obaveza. Jedna od stavki, na primer, glasi da moraju da rade 26 dana mesečno, 9 sati dnevno, a u slučaju da ne ispunjavaju radne obaveze onda slede drakonske kazne. Ukoliko radnik ne bi radio makar i jedan dan, oduzima se čitava mesečna plata, a ukoliko bi zakasnio na posao, oduzela bi se čitava dnevnica. Ništa od ovoga nije u skladu sa zakonom o radu republike Srbije.

Kako izgleda prostor u kom borave?

Oni zaista žive u jezivim uslovima. Žive u nekakvim barakama i kontejnerima, na podu je beton. 500 ljudi koristi samo jednu kupaonicu u kojoj se nalaze samo creva, pod je opet beton. U toj kupaonici se nalazi samo 5 tuševa, sa 2 bojlera. 2 bojlera na 500 ljudi… to znači da se većina kupa hladnom vodom. Nemaju veš-mašinu, pošto se nalaze u Zrenjaninu nemaju ni čistu tekuću vodu. Njihove spavaone su toliko male, da je prostor koji imaju po osobi manji od zatvorskog minimuma. Kažnjenici u zatvoru imaju veći prostor. Kreveti u kojima spavaju nemaju dušeke, imaju samo jedan tanak jorgan. To su bukvalno daske. Poređani su jedni iznad drugih, tako da ona osoba koja spava na vrhu ne može ni da sedne jer je odmah uz plafon, može samo da leži.

Ovi radnici su dva puta štrajkovali. Jednom zbog nedostatka hrane. Dešavale su se situacije kada bi za doručak dobili samo jedno jaje. Tako da su jednom stupili u štrajk zbog gladi. Kako bi uspeli da se prehrane, jedno vreme su po obližnjim njivama lovili neke sitne životinje. U dvorištu imaju jedan kokošarnik i to im je bio jedini izvor hrane.

Još jedan od dokaza da se ovde radi o trgovini ljudima sa ciljem radne eksploatacije jeste činjenica da su im oduzeta dokumenta. Oduzeti su im pasoši pod izgovorom da poslodavac želi da im sredi radne vize. To je jedan od najklasičnijih izgovora kada poslodavac želi da ograniči kretanje radnika. Oni su u stranoj zemlji, nemaju dovoljno novca da sami odu odatle, nemaju dokumenta i uskraćena im je komunikacija.

Slušajući ovo prosto ne mogu a da se ne zapitam šta ovo znači za nas kao društvo i za našu državu. Često volimo da se setimo sretenjskog ustava i volimo svima da stavljamo do znanja da smo među prvima u Evropi ukinuli robovlasništvo. Mi se danas gnušamo robovlasništva, to je odlika imperijalista, mi smo oduvek bili na strani ugnjetavanih. U prvoj rečenici našeg ustava piše da smo mi država koja je zasnovana na vladavini prava i socijalnoj pravdi. Šta ovo znači za našu državu, kada uzmemo u obzir koliko je dopustila grubo kršenje njenih principa?

Ono što je kod ovog slučaja uslovno rečeno dobro jeste to što se podigla svest javnosti i što je medijska pažnja usmerena ka ovome. Ovaj slučaj je već bio prokomentarisan na evropskom parlamentu. To može imati velike posledice po reputaciju republike Srbije. Ono što mi znamo od ranije jeste da ovo nije prvi i jedini slučaj. Prošle godine smo imali slučaj sa Indijskim radnicima.

Tada nadležne institucije nisu odgovorile adekvatno. Iako se eksploatacija dešavala na teritoriji Srbije, inspekcija za rad odnosno ministarstvo rada republike Srbije se odreklo prava da reaguje jer su ti radnici imali sklopljene ugovore sa američkom firmom, što je bila jedna administrativna zavzrlama jer je ista osoba koja drži tu američku firmu držala i građevinsko preduzeće Nikolić u Srbiji, gde su bili angažovani. Sa tom firmom radili su na najvećim državnim, kapitalnim investicijama. Tim radnicima je rečeno da je za njih onda nadležna inspekcija rada ne u Srbiji, već u Americi. Mi smo se kao suverena država odrekli mogućnosti da reagujemo na situaciju kršenja ljudskih i radnih prava na našoj teritoriji. Takvim nereagovanjem smo otvorili vrata za slične slučajeve u budućnosti.

Znamo i za slučaj kineskih radnika u Majdanpeku. Pored njih, imamo i slične slučajeve na svim velikim punktovima i gradilištima u Srbiji, od Beograda na vodi, Zlatibor i okolina i tako dalje. Poenta je da se nalazimo u nekom periodu koji obeležavaju ratne i ekonomske migracije. Kao što naši ljudi odlaze da rade na Zapad, gde takođe postoji velika opasnost od radne eksploatacije, tako i kod nas postoji veliki priliv radnika iz zemalja „trećeg sveta“.

Državne institucije su možda i pokušale da reaguju, postoje novinarski navodi koji tvrde da je inspekcija rada došla do gradilišta Ling Longa zajedno sa policijom ali da im privatno obezbeđenje nije dozvolilo da pristupe barakama. Da li je ovo protivzakonito, odnosno ko uopšte može zabraniti pristup policiji i inspekciji?

To je bilo u potpunosti protivzakonito jer se samo gradilište nalazi na parceli koja pripada Ministarstvu poljoprivrede i šumarstva, dakle javnoj površini koja je ustupljena kompaniji Ling Long na korišćenje. To nije privatni posed. To je javna svojina na kojoj predstavnicima državnih institucija, medijima, aktivistima nevladinih organizacijama i svima drugima nije dozvoljen pristup. Inače, to obezbeđenje koje se pojavilo jeste privatno koje je unajmljeno od strane menadžmenta kompanije Ling Longa. U pitanju je teško kršenje zakona. Mi smo, zajedno sa organizacijom A11 uputili dopis 7 nadležnih institucija republike Srbije ali do sada nismo dobili ni jedan odgovor. Nijedna od institucija se nije oglasila. Predstavnici vlasti i vladajuće koalicije takođe ćute, ništa ne komentarišu.

Iskreno strahujem za budućnost uzbunjivača i ostatka radnika. Šta ih sada očekuje?

Uzbunjivaču je vraćen pasoš i izvučen je iz kompleksa, sada je na sigurnom. Nas brine mogućnost da se država u dogovoru sa kompanijom Ling Long postara da se radnici što pre samo vrate u Vijetnam, što se dogodilo sa prethodnim slučajem. Međutim, zbog situacije Covid-a u Vijetnamu, trenutno nije lako ući u tu državu tako da će se po svemu sudeći vijetnamski radnici ipak malo duže zadržati u Srbiji.

Komentari

Leave a reply

Molimo Vas, unesite komentar
Please enter your name here

Preporučujemo

Instagram

Jachim zoomira nedelju

Preporučujemo

Najnovije

GLEDAJ

Još