ELENA KUZMANOVIĆ: Mentalno zdravlje je privilegija

O mentalnom zdravlju vladaju mnogi štetni narativi, ali se i nikada kao do sad, i nikada na ovako ozbiljan način, nije govorilo o ovoj temi. Šta su ti narativi i kako kao društvo gledamo na njih Jana Šarić je pitala svoju gošću u devetoj epizodi Edit vloga „Nevidljivi F“ – psihoterapeutkinju Elenu Kuzmanović

Postoji narativ da se mentalna bolest dešava nekom drugom. Šta doprinosi ovakvom narativu i kako se protiv njega boriti?

Mislim da smo skloni da minimalizujemo sopstvene psihičke tegobe, naša okolina isto to radi, za razliku od somatskih tegoba. Naše shvatanje mentalnih bolesti je da su to ljudi koji treba da se hospitalizuju, uzimaju teške lekove i slično, dok ukoliko je neko bezvoljan, ne može da ustane iz kreveta, oseća se loše, plače i ne živi joj se više – da je ta osoba slaba, razmažena i da loše podnosi neke uobičajene životne teškoće. Ljudi osećaju stid i neku vrstu neuspeha ako imaju neke mentalne teškoće. Takva je atmosfera u društvu.

Kako da se ne osećamo kao da smo neuklopljeni i da prestanemo da krivimo sebe?

Taj narativ da su osobe koje imaju neke teškoće slabe i imaju slabu volju smo, i to je ono što je najgore, prihvatili i počeli sebe da posmatramo kao nekog ko je slab, razmažen i ne može sa tim da izađe na kraj. Imamo utisak da je svima mnogo bolje i da svi lakše izlaze na kraj sa tim nego mi. Ono što je važno da razumemo je da psihički problemi mogu da se dogode svakome, samo su potrebne prave okolnosti – određena prošlost i iskustvo, na primer. Život nosi puno traumatičnih iskustava i ona nisu za svakog ista i nešto može da prevaziđe moje kapacitete i pređe moju granicu i da se osećam jako loše i imam u tom periodu probleme. Takve reakcije su posledice ljudskih iskustava, a ne ljudske slabosti. Nismo mi slabi zbog toga, nego su nam se desile grozne stvari. To može svakome da se desi. I zbog toga ljudi često kriju koliko im je teško i ne traže pomoć, posebno u malim mestima gde je tek stigmatizovano imati neke psihičke probleme i forsira priča o tome „biti jak“ i prevazići to „snagom volje“. Šta znači biti jaka osoba danas – osoba koja potiskuje emocije, a zapravo jačina leži u tome da možemo da dozvolimo sebi ranjivost i da proživljavamo sva ta osećanja i idemo kroz njih. Ona su deo života i OK je da imamo periode kada nam nije dobro i da potražimo pomoć.

Da li jezička (ne)kultura dovodi do toga da se osobe kojima je pomoć potrebna ne jave u strahu od osude i etiketiranja?

Često čujemo „ne moram da idem kod psihologa, nisam lud“ i mnogi izrazi se koriste kao neka vrsta uvrede i u svom izvornom značenju su se udaljili od toga šta zapravo znače, kao što je „idiot“, „retard“ i slično i one služe da uvrede osobu i nečije ponašanje. To nam govori do koje mere su psihijatrijske bolesti bile tretirane kao nešto zastrašujuće, kao nešto što treba odbaciti, ljudi koji su bili psihijatrijski bolesnici su se tokom istorije mučili pod izgovorom da se tako leče. Takav odnos društva prema mentalnim bolestima je ostao i sada i biti mentalno bolestan je sada uvreda.

Da li svi imaju jednak pristup mentalnom zdravlju, da li je za nekog ograničen i da li je mentalno zdravlje privilegija?

Nažalost jeste. Deluje kao da nije, jer u našoj zemlji imamo mogućnost da u okviru zdravstvenog osiguranja odemo kod psihologa i psihijatra i možemo da idemo u kontinuitetu i godinama. Ono što je problem je što su to kratki susreti, praktično neka vrsta konsultacije od dvadesetak minuta. Psiholozi i psihijatri nemaju kapaciteta da prime veći broj ljudi. Praktično, vi dobijete neku vrstu podrške, ali to zapravo nije pomoć i nije psihoterapija. Psihoterapija se uglavnom radi privatno i ona jeste skupa i to nažalost ne mogu da sebi priušte svi. I to je veliki problem. U okviru nekih NVO za određene grupe postoji pomoć, gde možete da odete na neku vrstu konsultacija, ali pravu psihoterapiju ne možete to sebi da priuštite. Neka privatna osiguranja nude određen broj plaćenih sesija, ali je to i dalje premalo. Trebalo bi da se radi na tome da se formiraju neke vrste zajednica, u okviru komunalne psihologije. Nedavno sam pročitala članak o jednom pilot projektu u Njujorku gde su napravili timove koji odgovaraju na pozive policiji kada su u pitanju neke mentalne krize, da ne idu policajci na teren, već vatrogasci i socijalni radnici i tako su prepolovili broj hospitalizacija. To je ono što je važno da država shvati – ulaganje u mentalno zdravlje je ušteda. Ljudi koji rade u zdravstvu su svesni da ljudi dolaze i žale se na razne zdravstvene tegobe, a zapravo imaju psihološke krize i samo im je potrebno da ih neko sasluša.

U popkulturi, čini se, da se mentalni problemi često romantizuju. Kako da napravimo balans? Kako da ne diskreditujemo i ne smanjimo prostor za priču o mentalnom zdravlju, a da se predupredi potencijalna šteta u smislu relativizacije i neozbiljnog shvatanja određenih problema?

Mislim da je dobro uvek pričati o mentalnom zdravlju u raznim kontekstima. I pošto je to toliko prisutno danas, logično je da ćemo imati i ljude koji će promovisati mentalno zdravlje i neke ljude koji će ga zloupotrebljavati. Zbog interneta i dostupnosti informacija o svemu se više priča i sve je prisutnije nego ranije, ali čini mi se da je sadašnji pristup tome na neki način ozbiljniji. Ljudi koji se bave javnim poslom, u kulturi i umetnosti na primer, sve više govore o tome, ali govore o sopstvenim iskustvima, što mislim da je sjajno. Kada mi vidimo da se jedna poznata ličnost, koja je vrlo uspešna i ostvarena i zarađuje veliki novac, zapravo stalno bori sa psihološkim problemima – to ljudima stvara osećaj da su povezani, da nisu sami u tome i da to nije slabost, već nešto što se dešava. Umetnost i kultura su ranije imali raznolike pristupe priči o mentalnim poremećajima i često je izvor stvaraštva bio upravo u tome, ali bilo je i dosta mraka – zloupotreba supstanci i alkohola… Ali čini mi se da se pristup promenio, da se sad zdravlje, zdraviji život i mentalno zdravlje forsiraju kao vrednost i da ljudi sada više znaju, da su informisaniji, prate razne Instagram i Fejsbuk stranice i, iako se tu može naći svašta, važno je što ljudi žele da znaju. Sada više nego ikad imamo osećaj da su ti problemi rešivi.

Foto: privatna arhiva


Ceo intervju sa Elenom Kuzmanović u okviru Edit bloga možete pogledati na Zoomer youtube kanalu

Nemanja Marinović
Kad ne uređuje tekstove, bistri politiku. Kad ne bistri politiku, bistri pop kulturu.

Komentari

Leave a reply

Molimo Vas, unesite komentar
Please enter your name here

Preporučujemo

Instagram

Jachim zoomira nedelju

Preporučujemo

Najnovije

GLEDAJ

Još