Dr Milić: Mladi češće nego stariji razvijaju autoimunske reakcije nakon kovida

Doktorka Jovana Milić sa Univerziteta Modena i Reggio Emilia iz Italije, bila je gošća nove epizode Edit vloga pod nazivom „Zavrni rukav“. Doktorka je u razgovoru sa Janom Šarić podelila svoja iskustva i naučna znanja koja poseduje o korona virusu, kao i procesu vakcinacije, u cilju dekonstrukcije lažnih i toksičnih narativa koji prate pandemiju korona virusa.

Jedan od narativa je da je ovaj virus zapravo „malo jači grip”.Zašto je ovaj virus toliko specifičan, da je zaustavio celu planetu i okupirao zdravstvene sisteme?

Što se tiče poređenja sa gripom to mi je uvek bilo simpatično jer ni grip nije naivan virus i on može takođe u velikom broju slučajeva da ostavi teške posledice. Grip je i dalje bolest od koje se umire, tako da mi i to poređenje sa gripom nikad nije bilo adekvatno, a dodatno je neadekvatno zato što su ta dva virusa vrlo različita pre svega sa virusološkog aspekta, a posle i sa kliničkih i epidemioloških. Jedno je virus gripa koji mutira svake godine i koji viđamo poslednjih sto godina i možemo da mu uđemo u trag, a drugo je jedan sasvim novi virus od kog pre toga nije obolevala ljudska populacija. Već tu postoje značajne razlike između ova dva virusa.

Kada si ti, kao lekarka, shvatila da je situacija sa korona virusom vrlo ozbiljna?

Od momenta kada je Vuhan zatvoren, to je bio neki 20. januar prošle godine, ja sam shvatila da ukoliko se ceo jedan grad sa više desetina miliona stanovnika stavlja u karantin da je situacija ozbiljna. Ukoliko neko ima potrebu da zatvara grad, znači da se radi o jednoj vrlo ozbiljnoj bolesti i ja sam od tog momenta počela da vrlo aktivno pratim sve što se dešava i pre nego što je virus stigao u Evropu i pre nego što se dogodila Italija. Meni je već tada bilo jasno da se radi o vrlo ozbiljnoj bolesti i da je to jedan izazov za sve nas i za ceo svet.

Vakcine zapravo nisu došle brzo. Mi smo već imali znanje o tehnologijama koje su se koristile za vakcinu, to se istražuje već decenijama.

Koliko je važna prevencija?

Iskustvo sa metaboličke klinike za HIV u kojoj radim i u kojoj sam radila i pre pandemije mi je pokazalo da je jedna od najtežih intervencija u medicini prevencija, kada se pacijentu kaže – morate da izgubite malo na telesnoj masi, prestanete da pušite. Onog momenta kada se traži aktivno učešće pacijenta to je jedna od najtežih intervencija sa kojom se mi kao lekari suočavamo jer je najlakše prepisati lek, najlakše je dati terapiju jer će to pacijent uzimati, ali ono što jako ulazi u svakodnevnicu pacijenta je užasno teško menjati i jako se teško prihvata. Mnogo je lakše dati lek koji će neku bolest izlečiti, nego je prevenirati.

Danas je došla vakcina i svi ljudi koji veruju u nauku su to jedva dočekali, ali se onda javila i ta tamna strana vakcinacije i jačanje antivakserskih narativa. Kako komentarišete ovu situaciju?

To je nažalost fenomen koji je postajao mnogo pre kovida i u Srbiji i svetu i bili smo svedoci epidemije malih boginja u Srbiji 2017. i 2018. godine u kojoj je obolelo 5000 ljudi, a 15 je preminulo. To je bolest koja je apsolutno preventibilna vakcinom, a opet je ta epidemija bila vrlo značajna tih godina. Ovo je samo posledica toga kada nemate zdravlje temelje, i kada imate vrlo lošu komunikaciju vrha vlasti, i zdravstvene i političke vlasti sa građanima. Tada za posledicu imate ovo. A kovid je i politički i ekonomski i zdravstveni i psihološki i sociološki fenomen, na svim nivoima. Kada društvo u celini ima teškoću u funkcionisanju, kada ne postoji nikakva integracija između različitih sfera društva, onda za posledicu imate i oklevanje u vezi sa vakcinacijom.

Neka istraživanja javnog mnjenja pokazuju da su zapravo još veći problem od antivaksera oni koji su „na klackalici” i koji sumnjaju u to što je vakcina došla tako brzo i žele da sačekaju da vide da li ima posledica, pa onda da se vakcinišu. Pa, kako to da tako brzo imamo vakcinu?

Vakcine zapravo nisu došle brzo. Mi smo već imali znanje o tehnologijama koje su se koristile za vakcinu, to se istražuje već decenijama. To nije nešto što se razvilo za mesec dana ili dva meseca. Sama vakcina se razvila brzo, ali je tehnologija već mnogo ranije bila proučavana. MRNK vakcine, tj. vakcine koje su razvili Fajzer i Moderna, su tehnologija koja se izučavala već dvadesetak godina. Nisu to neka saznanja koja smo dobili u januaru ili februaru, već su to akumulirana saznanja koja sakupljamo mnogo duže. Drugi faktor je to što je jako mnogo novca uloženo u istraživanja za vakcine. Istraživanja su tekla mnogo brže jer se mnogo više ljudi angažovalo. To je bila jedna opšta mobilizacija naučnika na proučavanju vakcina i puno novca je bilo uloženo da bi se došlo do tako brzog rešenja. Sada smo u implementaciji tog rešenja i moramo još malo da sačekamo pre nego što vidimo efekte imunizacije.

Sumnje  vezi vakcinacije dolaze i od strane samih lekara?

Ogroman je problem to što mi i u našoj struci, nažalost, imamo kolege koje oklevaju oko vakcinacije i to je ono što ljudima unosi nemir i zabune. To nisu samo profesor Nestorović ili profesorka Danica Grujičić i slični koji izražavaju neke sumnje u vezi sa vakcinacijom i bioterorizmom i slično. Mi nažalost imamo dosta drugih kolega koji nisu toliko prisutni u javnosti, ali čujemo razne komentare naših prijatelja, i to je posledica loše edukacije koja se stiče na medicinskim fakultetima, tj. nedovoljno bavljenje studentima. Problem vakcinacije i imunizacije i poverenja u nauku je nešto što svaki lekar treba da nauči na fakultetu, a nažalost nisam uvek sigurna da se to dešava. Na primer, katedra imunologije na Medicinskom fakultetu u Beogradu je sjajna, ali ima mnogo prepreki u toku samog školovanja koje dovode do toga da budemo svedoci ovakvog oklevanja u vezi sa vakcinacijom. Ovde u Italiji nisam videla da bilo ko od kolega okleva u vezi vakcinacije, ovde taj problem uopšte nije zastupljen.

Što je veći broj ljudi vakcinisan virus više nema put, manje cirkuliše i to znači da je manja šansa da on mutira i da se stvara novi soj za koji možda nemamo vakcine.

Jedan od prisutnih narativa je i da vakcina menja naš DNK. Kako vakcina zapravo funkcioniše?

Ovde je važno razdvojiti stvari. Jedno je način na koji funkcioniše vakcina, a drugo je šta je vakcinacija. Princip vakcine je da se izazove zaštitni imunski odgovor na neki infektivni agens. Ona funksioniše tako što se ubaci bilo šta što bi moglo da stimuliše imunski sistem da stvori zaštitni imunski odgovor na određeni virus, bakteriju ili bilo koju bolest na koju se vakcinišemo. Za kovid imamo različite vrste vakcina na raspolaganju – negde se ubacuje genetska informacija, to su MRNK vakcine, za sintezu, pravljenje proteina – tog čuvenog spajk proteina na koji se stvara zaštitni imunski odgovor, na koje naš organizam reaguje. Vektorske vakcine imaju drugi način na koji nose tu informaciju za stimulans našeg imunskog sistema, oni koriste prenosioce, odnosno nosače, vektore, koji su ademovirusi koji nose tu informaciju. Kineska je rađena po toj nekoj klasičnoj metodologiji koja ima umrtvljen virus koji se koristi za stimulaciju imunskog sistema, na koji se stvara zaštitni imunski odgovor. Vakcinacija je jedna sasvim druga mera, ona podrazumeva kampanju u kojoj treba obuhvatiti veliki broj ljudi ili najrizičnije grupe, u zavisnosti o kojoj bolesti pričamo i šta je cilj vakcinacije – zaštititi samo najugroženije ili zaštititi celo stavnovništvo.

Zašto je važno da se što više ljudi sada što brže vakciniše?

U slučaju kovida cilj je zaštititi veliki broj stanovništva i tu se mora sprovoditi jedna jasna strategija, masovna kampanja imunizacije koja bi dovela do toga da se stvori barijera prema virusu. Što je veći broj ljudi vakcinisan virus više nema put, manje cirkuliše i to znači da je manja šansa da on mutira i da se stvara novi soj za koji možda nemamo vakcine. Za sada moram da kažem da se virus kovida za razliku od nekih drugih virusa pokazao dosta stabilnijim, bez obzira što čujemo za razne sojeve on ipak pokazuje veću stabilnost u svom mutiranju, ali uvek može da se pojavi neki novi soj koji nas može iznenaditi. Zato je bitno da se što veći broj ljudi vakciniše u što kraćem periodu kako bi smo podigli tu barijeru i kako ne bi imali situaciju zatvaranja, ograničenog kretanja i opterećenosti zdravstvenog sistema ovom situacijom jer i dalje pacijenati sa drugim bolestima možda nemaju adekvatan pristup zdravstvenom sistemu jer i dalje veliki broj zdravstvenih ustanova funkcioniše u kovid sistemu.

Imali smo situacije da su žene u reproduktivnom dobu vraćane sa punkta za vakcinaciju uz objašnjenje da vakcine možda izazivaju sterilitet. Veliki broj vakcina, pa i vakcinu protiv kovid virusa, prati ta fama da izazivaju sterilitet. Šta stoji iza toga i da li je ovaj narativ istinit?

Nije istinit, naravno da je vakcinacija beznedna za sve žene u reproduktivnom periodu. Čak i u trudnoći. Te teorije zavere koje postoje u vezi sa vakcinama su vrlo slične i samo se prebacuju sa jedne vakcine na drugu i to tako kruži. Ja sam pratila teorije zavere koje su pratile MMR vakcinu, pored one priče o autizmu bila je i teorija o sterilitetu, i te teorije zavere kada ne upale kod jedne, onda se prebacuju na drugu vakcinu. U konkretnom slučaju vezano za kovid vakcine, to je pogrešno čitanje uputstva za vakcinu jer u uputstvu piše da treba da prijavite ukoliko planirate trudnoću ili dojite, ali nigde nije napisano da je to kontraindikacija ili da neko ne sme da primi vakcinu. Jednom pogrešno protumačena informacija, iako je jasno napisana, se stalno iznova prepričava. U ovim slučajevima bi trebalo da se oglasi Batut ili Ministarstvo zdravlja u kome bi u saopštenju obavestili sve da to nije tačno i da ne treba vraćati nekog zbog toga, ili na primer zbog alergije na penicilin. Alergijske reakcije na vakcinu su moguće, ali su jako retke, mnogo su češće alergije na jagode ili kikiriki što svakodnevno jedemo, u odnosu na vakcine gde se izuzetno retko javljaju. 

Šta je najveći problem u ovoj situaciji?

Ovde ne postoji nešto što se zove informisani pristanak. Kada pacijentu predlažete bilo koju intervenciju, bio to lek, vakcina ili hirurška intervencija – iza toga mora da stoji jako dobro informisanje pancijenta o tome šta mu vi preporučujete i vi morate kao lekar da stojite iza svog saveta i pružite sve informacije pacijentu, što nekad znači da morate da ostanete po 15 minuta ili pola sata sa pacijentom da biste mu sve objasnili i odgovorili na sva pitanja. Mi instituciju informisanog pristupa nemamo. Edukacija je za mene koren svih problema, sve polazi od loše edukacije jer lekar mora da bude i edukator, mora da ima edukatorsku ulogu, pa i prosvetitljsku ulogu, ako se vraitmo na koncepte iz 18 veka, da bi lečio. Ali i to je jedna jako bitna uloga lekara koja nažalost nije prepoznata. Ja bih volela da ovaj intervju posvetim jednoj osobi sa Medicinskog fakulteta koja je nažalost preminula, koja nije bila na fakultetu kada sam ja studirala, ali sam imala tu sreću da je upoznam i koja je meni pružila sve ove informacije vezano za edukatorsku ulogu koju svako od nas ima kao lekar – i ja bih ovaj deo intervjua posvetila Kirilu Gligorovskog koji je meni pokazao značaj svega ovoga u mojoj praksi danas.

Teorije zavere koje postoje u vezi sa vakcinama su vrlo slične i samo se prebacuju sa jedne vakcine na drugu.

Kada čitamo o nuspojavama vakcinacije, neke vakcine su bile pod snažnim udarom i obustavljena je vakcinacija u nekim zemljama EU. Kada čitamo te strašne stvari o trombovima i raznim drugim stvarima, a primili smo tu vakcinu, kako da tome pristupimo, a da bude najmanje štetno za mentalno zdravlje, fizičko zdravlje i u krajnjoj liniji za javno zdravlje i da se ne bi odustalo od vakcinacije?

Ključ je pružanje informacija i poverenje, kontakt sa pacijentom u kome se sluša pacijent. Ne postoji univerzalan recept, ne možemo svakom pacijentu da pristupimo isto, moramo da čujemo pacijenta i u skladu sa tim vidimo koja je naša intervencija, na koji način ćemo da reagujemo. Nekoga smiruju informacije, možda se neko umiri i nestane taj strah kada dobije informacije. Možda za nekog drugog postoji neki drugi recept. Moramo da razvijamo personalizovane pristupe u vezi sa tim koga imamo pred sobom i da na taj način reagujemo. Naravno, ja bih uvek rekla da je mnogo veći rizik od tromboza kada se dobije kovid, nego od vaccine, ako govorimo o Astra Zeneki. Većina smrtnih ishoda od kovida je od malih trombova koji se razviju u plućima, ili od nekih trombova koji se razvijaju sistemski na nekim drugim mestima u organizmu. Tako da je rizik od trombova više stotina puta veći sa kovidom, nego nakon primanja vakcine Astra Zeneka. Moramo da razumemo i statistiku velikih brojeva, da razumemo matematički šta je više moguće – verovatnoća da se neki događaj desi nakon vakcine i verovatnoća da se nešto desi nakon bolesti.

Kakva je situacija kada su u pitanju mladi?

Važno je da kažemo da kada su u pitanju mladi, informacije da mladi ne oboljevaju ili imaju blažu kliničku sliku nisu skroz tačne. Mi sad imamo jednu kovid ambulantu u kojoj pratimo pacijente koji su imali kovid i izlečili su se, a sada imaju taj takozvani postkovid sindrom i viđamo sve više mladih, više nego starijih, koji imaju neke autoimunske reakcije nakon kovida. Njima je zapravo kovid bio okidač za neke autoimunske bolesti, koje neki ljudi sa dvadeset i nešto godina ili trideset godina razvijaju nakon virusne infekcije. To bi možda bio još jedan dodatni stimulans, dodatne informacija, koja bi možda nekome ko i dalje okleva u vezi vakcine i misli da je mlad i da će biti blago – ne mora da znači.


Pogledajte ceo vlog sa Dr Milić

Nemanja Marinović
Kad ne uređuje tekstove, bistri politiku. Kad ne bistri politiku, bistri pop kulturu.

Komentari

Leave a reply

Molimo Vas, unesite komentar
Please enter your name here

Preporučujemo

Instagram

Jachim zoomira nedelju

Preporučujemo

Najnovije

GLEDAJ

Još