16 dana aktivizma: Minja Marđonović – Ljubav je umeće, a nasilje zločin!

U toku je kampanja 16 dana aktivizma protiv nasilja prema ženama i tim povodom razgovaram sa feministkinjom, aktivistkinjom, pesnikinjom i još svašta nešto još – Minjom Marđonović!

Koja je društvena uloga žene na Balkanu danas i koliko se to promenilo poslednjih godina?

Mislim da je sudbina žene, danas, na Balkanu da preživi – to muško sistemsko društvo u institucijama, na uliici, na radnom mestu, u medijima, kod kuće i u emotivnom odnosu. Mi preživljavamo. I, ne odustajemo. Oslobađamo se uloga. Željne smo toga. Volim da pričam o sebi kao čoveku, i da kategoriju čovek obilato koristim kad pišem o ženama. Bojim se da je Balkan još uvek zarobljen u onim literarnim naizgled naivnim mizoginijama poput naslova ili sintagmi – „Čovek i žena.” Menjamo mi našu sudbinu. Shvatile smo i još uvek shvatamo koliko smo ljudi. Da smo hrabre i smele da kažemo ne kada mislimo ne svakom vidu tlačenja našeg ne samo tela, već i duha svetoga, pa i nebiranog nam imena. Nismo mi spavale pa da mogu da slažem sada kako se odjednom budimo; Sada se samo jače i dalje čujemo. Borba je ženska neprestana i mukotrpna, samo je kontekst sam sebe bar formalno naveo na sledeće korake napred – od registracije istopolnih zajednica do seksualnog nasilja o kome se tek počelo govoriti u javnom prostoru. Ženske Uloge su i nastale kao nametnuta očekivanja patrijarhata od nas. Zato se politička ženska svest i bori za kontekst u kome žene slobodno odlučuju o tome šta žele ili ne žele u svom životu biti. Vreme je da mi počnemo od sebe da očekujemo ispunjenje naših želja. Ovo „mi“ jeste nimalo pretenciozna mantra koja zapravo može obuhvatiti svaku ženu na ovom svetu jer je jedini cilj da svakoj na ovom svetu i bude dovoljno dobro u životu da može da ga živi dostojanstveno kao čovek!

Ja verujem u promene feminističkog prosvetiteljstva, pa stoga nikada ne mogu reći da se ništa nije promenilo. Jeste, ali mnogo je to malo za viševekovno nametnuto žensko ništa.,

Dolaziš iz sestrinske Crne Gore, u kojoj je aktuelna tema neželjene ženske dece. Kako komentarišeš ovu kulturološku praksu i šta učiniti kako bi se ona promenila?

Brutalnost selektivnih abortusa nije ništa drugo do krvavo nasilje primitivnog patrijarhata. Ovo su bolne teme mojih crnogorskih predaka. Nešto sam u maju na svojim društvenim mrežama pisala o tome. Zapravo napisala sam javno svoju kratku porodičnu storiju:

„Moja baba Jelena, po ocu, rodila je sedmoro djece. Od njih sedmoro samo je jedno bilo žensko i dobilo ime baš po babi – Jelena. Od sedmoro babine djece, njih petoro je imalo svoju djecu. Od njih petoro samo je tetka Jelena rodila muško dijete. Striko Luka dvije ćerke, striko Djoko dvije ćerke, striko Ilija tri ćerke, i na kraju moj otac Petar – jednu ćerku. Znam da je strina s tri ćerke u četrdesetim rodila sina, koji je nažalost preminuo (ako me sećanje dobro služi) s 18 godina.No, kako strah kalja obraz često, i kako su svi gledali u mog oca, poslednjeg babinog sina koji ulazi u proces reprodukcije, sa strepnjom da li se to loza Mardjonovića definitivno gasi, tako se rodih ja, u Tatinoj 51. godini kao njegovo prvo a žensko, željeno i ponosito dijete. Možda sam tada zajedno s majkom i tatom nagazila princip patrilinearnosti, ali jedno je sigurno, a to je da moj striko Nikola (jedan od dvojice babine djece koji nema djecu) kad hoće kroz sprdnju da me pohvali voli da bači foru: Ti si, sine, najbolja od svih Mardjonovića! Ti si prava Mardjonović!

Nadovežem se i ja, pa nekad i odgovorim bez sprdnje: ,,Nisam ja sin striko, a nisam ni najbolja. Jedno je jasno- iako sam vam ugasila lozu, osvetlala sam vam obraz od straha!”

Neko će reći da sve polazi iz škole, a neko da sve polazi iz kuće. Gde je istina? Šta su danas glavni centri održanja patrijarhata?

Ima ona neka dečija pesmica – „Od kuće do škole, od škole do kuće, stalno se nešto šapuće, šapuće”. Bojim se da je u tom šaputanju i u toj interakciji kuća-škola (opet naizgled naivnoj) najdublja konekcija patrijarhata sa sistemom našeg smisla i života. Kud god da kreneš patrijarhat ćeš da sretneš. Zato mislim da pored neformalnog obrazovanja, formalno najzad mora da se okupa potpunom alternativom. Ne mislim samo na nove udžbenike. Njih i imamo. Ali to mu dođe kao ono: „Dobri su zakoni samo ih niko, ili nema ko da ih, premenjuje. Takođe, licemerno bi bilo reći kako u Srbiji porodica nije institucija, da ne kažemo osnovna ćelija građe srpskog patrijarhalnog društva. Roditelji? Eh, to je tek najveći životni zadatak. Nisam roditeljka, ali sam dete, pa jedino što bih rekla – Nema težeg zadatka, a pritom doživotnog, od roditeljskog. Da, patrijarhat se prenosi s kolena na koleno. Nemam dilemu.

Kako srušiti patrijarhat i gde nam je taj magični čekić?

Misli globalno, deluj lokalno je za početak korektna maksima vodilja. Ja verujem da se to može desiti budućim višestolećnim prosvećenjem ovog našeg nadasve zemaljskog naroda. Ne oslanjam se uopšte na institucionalno sada. Naprotiv. Mislim da nam treba ozbiljna prosvetiteljska misija- neiscrpna- van svih organizacija, donatorskih krugova istine i bola. Kad kažem prosvetiteljska mislim ona najljudskija moguća misionarska koja dopire do svakoga kroz dušu, kroz samoidentifikaciju, kroz magiju propovedanja. Možda zaslužujem da me saborkinje spale na lomači, ali ja se često šalim i kažem da nama treba naša verzija Vladete Jerotića. Taj pristup spajanja nespojivog (tipa nauke i religije) jeste pristup da se dopre do suštine ljudskosti koja mora sama od sebe, kroz prosvetljenje, da obesmisli svaki vid mržnje i negiranja drugog po bilo kojoj imaginarnoj osnovi. Magija promene je u čoveku. Moramo zaista dopreti do svake žene, ići po zemlji sumanuto i vedroumno, i propovedati našu veru u istinu, slobodu i pravdu. Ali kako sve ili bilo šta bez ekonomske emancipacije? Jer bez love teško da možemo mnogo. Kad budemo došli do globalnog stadijuma da žene poseduju kapitala bar upola ko muškarci zovi me pa me pitaj je li feminizam razbio na komade bar jedan delić upeklog patrijarhata.

Nije fora da mi zarađujemo od feminizma, već da on zarađuje od nas.

Jedna si od istaknutih feminističkih autorki, koji nema mnogo kod nas. Koliko ima prostora za žensko stvaralaštvo i koliko je feminizam prisutan u stvaralaštvu žena na našim prostorima?

Mislim da prostora ima premalo. I ono malo što ga ima opet je proračunato slobodan. Mislim da se ne zagovara uopšte nezavisno žensko izdavaštvo i da kad smo već kod književnica, mislim da sve one na kraju krajeva svoja autorska dela izdaju za muške izdavače, koji na njima brutalno zarađuju. Eminentne izdavačke kuće nude autorima-kama od 7 do 10% po prodaji knjige. Čini mi se da se svi vode parolom kako je pisanje hobi, i kako se od toga ne zarađuje. Naročito ne od ženske angažovane literature, na koju se tek gleda kao na još jedan ogranak neprofitnog ženskog aktivističkog rada. Umetnice moraju da počnu da žive i zarađuju od svoje umetnosti. Stvaralaštvo u kapitalizmu nije Mocartova smrt na smetlištu. Nema političke emancipacije, a ni umetničke, bez ekonomske. Dobar je bio Pikaso ali je postao Pikaso jer je imao lovu da sam sebi kupi prvu sliku za 100000 dolara i prospe glas po španskim mahalama kako ima neki slikar, čije slike vrede čitavo bogatstvo. Lako mi je za Pikasa. Bogate žene ne ulažu u žene. Dakle, ženskom stvaralaštvu želim prosperitet i dominaciju. Mada, to je opet ona jedna te ista neprestana borba. Patrijarhat je svuda gde se okreneš.

Koje autorke bi ti posebno istakla?

Iskrena da budem, ne bih istakla nijednu. Ne volim isticanja jer onda ona koju ne istaknem znači nije dovoljno sjajna za moja javna isticanja. 🙂 I pored šale, ne šalim se. Svaka žena koja piše i stvara angažovano i prosvetiteljski za isticanje i podsticanje je uvek i svuda!

Pomenuli smo obrazovanje. Centar E8 je pokrenuo kampanju za uključivanje Programa Y u školske kurikulume. Program Y za cilj ima promociju rodne ravnopravnosti i zdravog načina života kod mladića i devojaka obrađivanjem nekih od društvenih konstrukcija maskuliniteta i feminiteta kao strategije za izgradnju važnih životnih veština mladića i devojaka u periodu njihovog prelaska u doba rane zrelosti. Ključne teme su rodna ravnopravnost, nenasilje, seksualno i reproduktivno zdravlje i roditeljstvo. Zašto su ove teme važne i neophodne u obrazovnom sistemu?

Da bismo srušili patrijarhat institucionalnim čekićem 🙂

Šta su ključne teme i ključne poruke koje devojčice i dečaci moraju dobiti u najranijem uzrastu?

Kako smo trenutno u jeku šesnaestodnevne kampanje protiv nasilja nad ženama, i kako je cela ova godina protekla u bolu i patnji svih žena koje su preživele seksualno nasilje, dok nasilnike viđamo po medijima i na slobodi, čini mi se da je upoznavanje sa tim šta je nasilje najverovatnije nešto s čime svako dete, od najranijeg uzrasta, mora da se susretne. Šta su to granice koje niko ne sme da pređe, i koja su to ponašanja nedopustiva. Svako dete na ovom svetu prvo mora da nauči to, pa tek onda kako da upali tablet ili nekog mini robota. Nasilje rađa nasilje. Dakle, učimo decu da je ljubav umeće, a nasilje zločin!

Foto: Borisav Turkalj

Intervju je nastao u okviru regionalne Inicijative mladića za borbu protiv rodno zasnovanog nasilja (YMI), u projektu „Budućnost za mlade: Mladi kao lideri za obrazovanje o životnim veštinama na Balkanu“ koji finansira Austrian Development Coorporation, a koji implementira Care International Balkans u saradnji sa Centrom E8.

Nemanja Marinović
Kad ne uređuje tekstove, bistri politiku. Kad ne bistri politiku, bistri pop kulturu.

Komentari

Leave a reply

Molimo Vas, unesite komentar
Please enter your name here

Preporučujemo

Instagram

Jachim zoomira nedelju

Preporučujemo

Najnovije

GLEDAJ

Još